Otvaranje bilo kojeg pitanja vezanog uz rad Hrvatske gospodarske komore nužno povlači, u velikom dijelu gospodarstvenika, ono najproblematičnije – reformu Komore. Tako je i “screening” europskog i tržišnog duha komorine najpoznatije, možda i najuspjelije akcije “Kupujmo hrvatsko”, ponovno aktualizirao pitanje reforme HGK, a posebice u dijelu obvezatnog članstva svakoga registriranog gospodarskog subjekta u toj insituciji.
Gospodarstvenici, posebice oni koji su pristupili drugim, dobrovoljnim gospodarskim ii poslodavačkim asocijacimama, od Hrvatske udruge poslodavaca do Konfederacije hrvatske industrije i poduzetništva, godinama upozoravaju da za nemale iznose članarina od Komore ne dobivaju zauzvrat ništa.
“U gotovo pet godina otkada sam osnovao tvrtku redovito plaćam komorski doprinos, a od Komore nisam dobio niti jednom godišnje neki povratni kontakt, e-mail ili barem njihov newsletter”, požalio se jedan od mnogih poduzetnika, koji se s prijedlozima pisanja o toj problematici često obraćaju redakciji Poslovnog dnevnika.
Ono što ih dodatno iritira jest tajnost komorinih osnovnih financijskih podataka. Komora, naime, godinama brižljivo čuva svoj proračun, o kojemu znanje ima tek uski krug ljudi iz nadležnih tijela Komore. U nedostatku informacija i komunikacije Komora je na koncu stekla prilično negativnu percepciju svog članstva, koje ga velikim dijelom doživljava kao trom i birokratski sustav koji postoji prvenstveno zbog interesa.
Posljednja prilika od koje se očekivalo pokretanje inicijative za reformu Komore bio je odlazak Nadana Vidoševića na čelo Kraša, no promjene koje su time nastale u odnosu na takve zahtjeve bile su tek kozmetičke naravi – uveden je tek institut predsjednika-volontera, koji sada slijede i neke županijske komore.

Slovenija u promjeni
S druge strane, svi koji se nadaju da će Europska unija otvoriti pitanje financiranja i rada Komore mogli bi ostati razočarani. To se nije tražilo ni od jedne nove članice iz posljednjeg vala proširenja Unije. No sve su nove članice same reorganizirale svoje komorske sustave kako bi nakon socijalističkog bile spremne servisirati poduzetnike u tržišnom gospodarskom okruženju. Tako su komorske sustave temeljene na dobrovoljnom članstvu uvele Češka, Estonija, Mađarska, Poljska, Litva, Latvija, ali i druge tranzicijske zemlje koje još nisu u EU, poput Rumunjske i Bugarske, Ukrajine i Ruske Federacije. Od tranzicijskih zemalja tako još samo Albanija i zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije nisu implementirale novi ustroj Komore temeljen na dobrovoljnosti.
Čak i Slovenija, s kojom se u Hrvatskoj najrađe uspoređujemo, a na koju su se u pogledu ustroja i obvezatnog članstva i čelnici HGK godinama pozivali, kreće u reformiranje komorskog sustava. Tamošnje je ministarstvo gospodarstva nedavno u parlamentarnu proceduru uputilo novi zakon o gospodarskoj komori, kojim se u deželi ukida obvezatno članstvo. Tamošnjoj gospodarskoj zbornici država bi ostavila za prilagodbu prijelazno razdoblje, pa bi prema prijedlogu novi komorski ustroj trebao profunkcionirati nakon početka 2007. godine.
Te događaje u susjednoj državi i u Hrvatskoj mnogi drže ohrabrujućim. I u Sloveniji se, kao i u Hrvatskoj, o reformi komorskog sustava također cijelo desetljeće žustro raspravljalo, a do promjene u slučaju Slovenije nije došlo, kako se može čuti, pod pritiskom EU, nego su sami došli do spoznaje da će tako postati efikasniji servis gospodarstvenicima.

Dobrovoljne kreativnije
Iz HGK su ovih dana komentirali kako je obvezatno članstvo “pravedniji sustav” jer u njemu komore financira gospodarstvo, a ne porezni obveznici. Argument u korist tog sustava jest i da takve komore obuhvaćaju cjelokupnu poslovnu zajednicu zemlje. No pitanje je znači li ta snaga u brojkama i da komore predstavljaju interese svojih članova. Kako su pokazala iskustva velikog broja zemalja, komore osnivane na dobrovoljnoj bazi puno su agilnije, kreativnije i predanije u lobiranju i drugoj pomoći svojim članicama o kojima financijski ovise o komorama u kojima po sili zakona svi moraju participirati. Svojim članicama one pružaju velik broj servisa, ovisno o zemlji čak i financijsku pomoć za male poduzetnike, usluge konzultanata, rješavanje vanjsko-trgovinskih sporova, one-stop-shop ne-usluge, training-programe, kreiranje poduzeća i tako dalje.
Obligatorno članstvo nekad je bio glavni princip udruživanja u Komoru, no propadanjem socijalizma i orijentiranošću na tržišno gospodarstvo dobrovoljno članstvo uvela je većina tranzicijskih zemalja. Tako su postupili u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Litvi, Latviji, Estoniji, Bugarskoj, Rusiji, Ukrajini i Ruskoj Federaciji. Uz njih doborovoljno članstvo imaju i neke razvijene europske zemlje poput Velike Britanije, Švedske, Finske, Norveške, Danske, Belgije, Islanda, Irske, Švicarske, Cipra, Malte i Portugala.
Obvezatno članstvo zadržali su uglavnom stari komorski sustavi u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, te u Nizozemskoj, Luksemburgu, Španjolskoj, Grčkoj i Turskoj. Od bivših socijalističkih zemalja komore s obvezatnim članstvom zadržale su, uz Hrvatsku, još i Slovačka, Moldavija, Albanija i ostale zemlje nastale nakon raspada bivše Jugoslavije.

Iniciranje preustroja
Ustrojem HGK najviše se oslanja na iskustva Austrije i Njemačke. U Austriji, doduše, gospodarska komora specifična je i po tome što ima ulogu socijalnog partnera, dok njemačka gospodarska komora, koja broji više od tri milijuna poduzetnika, ima velik politički utjecaj. Sva vladina tijela u Njemačkoj tako imaju zakonsku obvezu konzultirati komore o nacrtima zakona i odredbama koje utječu na interese poslovne zajedinice, a isti princip vrijedi i na lokalnim razinama, vezano uz općinske proračune i poreze, urbanu gradnju i planove ekonomskog razvoja, a s komorama se konzultiraju i parlamentarni odbori. Njemačka komora, odnosno Udruženje njemačkih komora industrije i trgovine središnja je organizacija za 81 komoru preko koje se djeluje prema lokalnim i regionalnim vlastima, dok krovna komora djeluje prema saveznim vlastima i Europskoj komisiji. Njemačkim tvrtkama u razvoju pomažu i 43 bilateralne komore ustanovljene u inozemstvu.
Iniciranje preustroja komore, prema obveznom članstvu, u Hrvatskoj je u posljednjih petnaest godina isprobano više puta, no bezuspješno. S tim su namjerama svoje mandate započele i dvije posljednje vlade, Račanova i Sanaderova. Liberalna stranka, kao članica bivše koalicije, čak je i javno predstavila svoj prijedlog zakona o gospodarskoj komori, kojim bi se ukinuo “paraporez” gospodarstvu, a i potpredsjednik Vlade Slavko Linić od HGK je zatražio da sam predloži preustroj. No, ni tada kao ni prije dvije godine kada je državni ured za strategiju na čelu s Antom Babićem pripremao isti projekt s otvaranjem te problematike nije se daleko odmaklo. Sve rasprave o velikom zaokretu u financiranju Komore, međutim, već na samim početcima su završavale brzim odustajanjem vlasti od takva nauma. Bivši predsjednik HGK Mladen Vedriš, svoje zagovaranje obveznog članstva u Komori Vedriš tumači kao odgovor na politički pritisak koji je na njega kao predsjednika Komore, a za podlogu je upravo imao najavu reorganizacije Komore i njezino pretvaranje u dobrovoljnu asocijaciju.

Odustajanje od rasprave
Govoriti o ukidanju obveznog članstva danas je za Vedriša posve drugo pitanje. Ključno je, ističe Vedriš, što članice dobiju od Komore, odnosno čini li ona dovoljno za promociju ekonomije u cjelini.
“Nije dovoljno hodati po trgovima hrvatskih gradova i vikati ”kupujmo hrvatsko“, gospodarstvu treba puno kvalitetniji networking”, smatra Vedriš, dodajući da bi glas biznisa u Hrvatskoj trebao biti snažniji i organiziraniji. Tomu u prilog navodi i slabije performanse koje je hrvatsko gospodarstvo polučilo u poslijeratnom razdoblju u odnosu na rezultate ostalih tranzicijskih zemalja. To, po Vedrišu, otvara pitanje bi li ti rezultati bili bolji da je gospodarstvo na politiku imalo veći pritisak i utjecaj.
Analitičari se slažu oko toga da treba razlikovati obvezatno članstvo u komorama bivših socijalističkih zemljama (i na službenim web-stranicama HGK navodi se kako “u uvjetima društvenog vlasništva i netržišne privrede komore nisu mogle obavljati niz zadaća svojstvenih komorskim sustavima u zemljama tržišnoga gospodarstva”) i u zapadnoeuropskim zemljama koje dijelom i dalje njeguju takav princip organizacije.
U načelu Mladen Vedriš i dalje nije sklon ukidanju obveznog članstva Komore, no samo uz uvjet ako njezini članovi ostvaruju value for money. Pitanje je, dakle, kvalitete servisa i sadržaja koji se gospodarstvu nude jer, kako zaključuje Vedriš, zar mislite da bi Nijemci i Austrijanci plaćali da za svoje novce ne dobiju adekvatnu vrijednost?

Visoki vanjski troškovi HKG

Tajnovitost prihoda koje članarinama prikupi HGK godinama već dodatno stvara nezadovoljstvo gospodarstva. Jedini javno dostupni podaci odnose se na visinu komorskog doprinosa, koje Skupština HGK utvrđuje odlukom o financiranju na koncu svake godine za godinu koja slijedi. A one su već godinama nepromijenje – na godišnjoj razini sve tvrtke plaćaju doprinos u visini od 0,01 posto ukupnih prihoda ostvarenih u prethodnoj godini. Osim godišnjeg doprinosa poduzetnici plaćaju Komori i mjesečne članarine, koje za male tvrtke iznose 55 kuna, srednje 1,5 tisuća kuna, a za velike trtke 5,5 tisuća kuna.
Osim doprinosa i članarina, koje dakle plaćaju sve tvrtke registrirane u Hrvatskoj, njih gotovo 70 tisuća, HGK ostvaruje prihode i od obavljanja javnih ovlasti, te od vlastite odgovornosti i iz drugih izvora. Međutim, kakva je struktura tih prihoda, nije poznato.
Iz Poslovnom dnevniku dostupnih podataka, u 2004. godini Hrvatska gospodarska komora imala je ukupno 175,5 milijuna kuna prihoda, dok je ukupni prihodi u prvih devet mjeseci prošle godine iznosili 138,85 milijuna kuna. Kako je vidljivo iz dostupnih financijskih izvještaja, ti su prihodi pokrivali rashode, koji su u 2004. bili na razini od 169,4 milijuna kuna, a u tri lanjska kvartala 116,5 milijuna kuna.
Pri tom su troškovi osoblja iznosili 59,8 milijuna kuna u 2004., odnosno 46,2 milijuna kuna u tri lanjska kvartala, dok se pod stavkom nadnice i plaće navodi iznos od 35,3 milijuna kuna u 2004. i 27,5 milijuna kuna u tri lanjska kvartala.
Poprilično su visoki vanjski troškovi, odnosno troškovi usluga – u 2004. godini iznosili su 56,5 milijuna kuna, a u tri kvartala 2005. čak 62,6 milijuna kuna.
Ako bi se HGK promatralo kao poduzeće, gledano po ostvarenim prihodima, kao i broju zaposlenih, kojih u Komori ima oko 600, po snazi bi, dakle, došao u red 300-njak najvećih hrvatskih poduzeća.
Uzgred, slijedeća po snazi gospodarska asocijacija, Hrvatska udruga poslodavaca, godišnje raspolaže s oko 11 milijuna kuna, a ta dobrovoljna organizacija broji oko 30 zaposlenih.
Biviši predsjednik HGK Mladen Vedriš također pripada brojnim kritičarima skrivanja financijskih podataka HGK.
Svatko tko plaća članarinu HGK, a to su sva hrvatska poduzeća, treba imati pravo uvida u podatke o prihodima, kao i o troškovima Komore, nema nijednog razloga da ti podaci ne budu transparentni i javni, ističe Vedriš.

Promo

U biznisu posljednjih godina stalna samo mijena jest. Kako izgraditi otpornost?

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

Tadić: Za preustroj dovoljna anketa među članicama

Kao predstavnik oporbe i HSP-ovac Tonči Tadić početkom 2001. godine u saborsku je proceduru stavio prijedlog zakona o gospodarskoj komori, kojim bi se ukinuo komorski doprinos.
“Moj prijedlog, koji sam radio u suradnji s Hrvatskom udrugom poslodavaca, tada nije dobio većinu, a na njega je odgovoreno nizom uvredljivih kvaziargumenata iz HGK”, prisjeća se danas Tadić. Priznaje, drago mu je čuti da su Slovenci krenuli u reformiranje Komore jer to znači i da će Hrvati, kada to vide od Slovenaca, početi razmišljati na sličan način.
“Ne treba puno komplicirati u vezi s tim. Samo je potrebno provesti anketu među članicama Komore jesu li zadovoljni visinom doprinosa koje plaćaju i uslugom koju dobivaju”. Nakon toga, zaključuje Tadić, i sve rasprave o tome bit će nepotrebne.

Vidošević bez odgovora

Ostaje li ključni čovjek Komore Nadan Vidošević i dalje pri poznatom stavu da ne treba mijenjati postojeći komorski sustav, kako on vidi ulogu Komore i je li zadovoljan rezultatima koje postiže, te što bi po njemu trebalo mijenjati u Komori? Odgovore na ta pitanja, kao i o proračunu HGK, koja smo prošli tjedan uputili Vidoševiću putem službe HGK za odnose s javnošću, do zaključenja ovog broja nismo dobili.