Kako odgovoriti suvislo i smisleno poslodavcu na njegov upit kako ispuniti ispuniti obvezu zakonom mu naloženu i zaposliti osobu s invaliditetom te ispuniti svrhu i cilj novog zakona ako kod njega nema slobodnih radnih mjesta ili nema raspoloživih osoba s invaliditetom odgovarajućih kvalifikacija i obrazovne strukture i mogućnosti stvaranja uvjeta rada koji bi osigurali siguran rad?

Složit ćete se kako navedene prepreke zapošljavanju postoje i kad je u pitanju osoba bez invaliditeta. Naime, kako zapošljavati ako nema potrebe i mogućnosti za radom, a kako, ako k tome, još i ne postoji odgovarajuće obrazovanje kandidata za radno mjesto i mogućnost stvaranja uvjeta rada koji bi rad činili sigurnim? Logika ovdje posustaje. Prema mišljenju HUP-a, početna točka rješavanja problema niske stope zaposlenosti osoba s invaliditetom trebala je biti prilagođavanje sustava obrazovanja. Problemu je trebalo pristupiti sustavno i tražiti dugoročna rješenja i početi od obrazovanja koji u sadašnjem obliku pridonosi isključivanju osoba s invaliditetom iz sustava rada i ne pruža im jednake mogućnosti.

Kao primarni problem zapošljavanja osoba s invaliditetom poslodavci su prepoznali neadekvatnost sustava obrazovanja koji ne prati potrebe i zahtjeve osoba s invaliditetom, a isto tako ne uvažava ni potrebe i zahtjeve tržišta rada te time pridonosi njihovoj nezapošljivosti. Iz tog razloga smatramo kako je na tom području nužno izvršiti korjenite izmjene uz suradnju s poslodavcima. Mišljenja smo kako kvotni sustav neće dovesti do bitno povećanog zapošljavanja osoba s invaliditetom jer mnogi poslodavci zbog specifičnosti svoje djelatnosti, organizacije poslovanja i dodatnog administriranja, neće biti u mogućnosti izvršiti obvezu zapošljavanja.

Kao posljedicu imat ćemo plaćanje novčane naknade kao mjeru sankcioniranja poslodavaca (još jedan neporezni namet), a ne visoku zaposlenost osoba s invaliditetom što je trebao biti hvale vrijedan cilj i svrha donošenja ovog zakona. Naime, uvođenje kvotnog sustava podrazumijeva da svaki poslodavac ima slobodna radna mjesta na kojima nitko nije zaposlen što je doista nelogično, a i u vrijeme visoke nezaposlenosti kakvu trenutno imamo, iluzorno.

Naš je zaključak kako će poslodavci teško ili uopće neće moći pronaći, odnosno zaposliti osobu s invaliditetom za određene poslove za koje bi kod njih eventualno postojala realno iskazana potreba, na što ukazuje uglavnom slaba i neadekvatna obrazovna struktura osoba s invaliditetom.Usklađen sustav obrazovanja koji educira za zanimanja koja su potrebna tržištu rada jedini je pravi odgovor i dugoročno rješenje. Ovim nedovoljno promišljenim uređenjem, bojimo se kako će pristup obrazovanju i dalje ostati selektivan te će slobodan izbor zanimanja usklađen sa potrebama, željama i mogućnostima pojedine osobe s invaliditetom ostati tek puka želja, a poslodavcima obveza kojoj, nažalost, u većini slučajeva neće moći udovoljiti.