Ukupna izloženost banaka prema državi na kraju 2015. je iznosila 88 milijardi kuna, uključujući i plasmane s garancijom Vlade. Prema HNB-u, tek manji dio (27,5% ili 24 milijarde kuna) čine 'čisto' kunski plasmani. U kunama, ali s valutnom klauzulom ugovorena je petina plasmana ili 17 milijardi kuna, dok se više od 52 posto izloženosti odnosi na ugovore u stranoj valuti.

Oni, dakle, premašuju 46 milijardi. Takva valutna struktura izloženosti banaka državi Hrvatsku čini članicom EU koja je potencijalno najizloženija članku 114. Uredbe Vijeća i parlamenta EU (575/2013/EU) o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva. S početkom 2018. su s tim u vezi predviđene promjene u pogledu ponderiranja rizika i propisanih ograničenja izloženosti upravo s obzirom na deviznu ili devizno indeksiranu izloženost prema državama.

Nameće se, naravno, pitanje kolike bi zahtjeve za dodatnim kapitalom banaka mogla implicirati u našem slučaju, naročito imajući u vidu i kreditni rejting. Premda do početka primjene naizgled ima dosta vremena, ta uredba već danas, anticipativno, intrigira i banke (vlasnike) i Vladu i središnju banku. Da je tome tako, pokazuje i to što su upravo posljedice primjene te EU Uredbe na hrvatsko financijsko tržište bile tema središnjeg panela godišnje konferencije njegovih aktera u Opatiji. Osim što nije u eurozoni, Hrvatska je toj uredbi izloženija i od većine država članica izvan EMU-a, jer se one mahom financiraju u lokalnoj valuti.

U Ministarstvu financija i HNB-u  drže da bi kunski plasmani državi s valutnom klauzulom u nas trebali tretman kao i oni u domaćoj valuti; uplaćuju se i isplaćuju u domaćoj valuti, kažu, pa je i rizik vezan uz njihovu naplatu jednak. Bankari su oko takva tretmana više-manje suglasni. Ako bi kunski krediti indeksirani uz tečaj strane valute nosili ponder 0%, izloženost iznad limita velike izloženosti procjenjuje se na najviše 34 milijarde kuna, ističe viceguverner Damir Odak. Taj višak se, kaže, do početka 2018. može bitno smanjiti jer se portfelj u stranoj valuti može djelomično i refinancirati ili reugovoriti u kunama indeksirano promjenom tečaja eura.

Međutim, ako bi se kuna s valutnom klauzulom tretirala kao strana valuta, višak povrh velike izloženosti mogao bi premašiti i 50 milijardi kuna. Prodaje mogućeg "viška izloženosti" bi, među ostalim, stvorile nepotreban pritisak na tržište hrvatskog duga nepotrebno mu povisujući cijenu refinanciranja, objasnio je Odak. Tržišta bi pak ostala bez kunskih kredita za građane i poduzeća: kunski krediti državi nosili bi ponder rizika 0%, pa im ostala kunska aktiva ne bi mogla konkurirati po razumnoj cijeni.  Hrvatska strana svoje je argumente dijelu europskih institucija već iznijela. Ostaje vidjeti hoće li nadležne instance u EU prihvatiti, ali navodno su signali zasad ohrabrujući.