Kožarsko-obućarska industrija jedna je od najpropulzivnijih grana u hrvatskom gospodarstvu, praćena je velikim investicijama, novim zapošljavanjem i rastom prihoda te izvoza. No, i u takvoj konjunkturi u tom sektoru postoje problemi, o kojima razgovaramo s Marijom Lešinom, predsjednikom Udruženja kožarsko-prerađivačke industrije pri HGK te direktorom kožarske tvrtke Midal.

Tekstilna industrija gotovo je posrnula, a kožarsko-obućarska bilježi stalni rast zaposlenosti i prihoda. Koji je razlog za to? 
Tekstilna industrija često se spominje u negativnom kontekstu, ali ima cijeli niz sjajnih primjera uspješnih poduzeća, kako izravnih stranih investicija oko Varaždina i Čakovca, tako i domaćih poduzeća koja su stabilna i bilježe pozitivne trendove u poslovanju. S druge strane, hrvatsku industriju kože dominantno čine privatna poduzeća osnovana poslije 1990., u kojima je implementiran efikasan organizacijski sustav temeljen na produktivnosti i mobilnosti u odlučivanju, i izravne strane investicije, u kojima je također primijenjen učinkovit organizacijski sustav. Privatizirana poduzeća vrlo su dobro organizirana i učinkovita, lišena suvišnog neproizvodnog osoblja i nepotrebnih troškova.

Koliko je relativno niska cijena rada u ovom sektoru problem, a koliko poticaj za razvoj kožarstva u našoj zemlji? 
Naša industrija vrlo je visoko globalizirana i plaća, odnosno cijena rada, ovisi ponajprije o cijeni rada u državama u okruženju i može rasti samo ako  rastu i plaće u okruženju. Sadašnja plaća nije stimulativna, ali je još veća nego što je u Mađarskoj i Slovačkoj, a znatno veća nego u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Rumunjskoj ili Bugarskoj. Što se tiče samih plaća, velik utjecaj ima i zakonodavac kroz politiku oporezivanja plaća. Iako je prosječno porezno opterećenje u Hrvatskoj na razini Europske unije, najniže plaće su kod nas veće porezno opterećenije nego u spomenutim državama.

Je li dugoročno problem što je gotovo 90 posto kožarske industrije koncentrirano u jednoj, odnosno trima županijama? 
Industrija se, generalno, koncentrira na područjima koja imaju industrijsku tradiciju, dobro su prometno povezana i gusto neseljena. Sjever Hrvatske ima sve te preduvjete i možemo zaključiti da do geografske koncentracije nije došlo slučajno. To također nije nikakva iznimka, takvu geografsku koncentriranost nalazimo i u Njemačkoj, Francuskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Italiji. Koncentracija ne da nije problem, nego može biti velika prednost jer se mogu razviti obrazovne institucije za produkciju kadrova s visokom razinama znanja i vještina, odnosno ljudski kapital, o kojem ovisi budućnost neše industrije. Razvojnim politikama može se potaknuti revitalizacija pratećih industrija, no za to treba postojati proaktivna politika lokalne samouprave i Vlade. Svaki rast gospodarstva, pri čemu industrija kože nije iznimka, ovisi o eksternalijama koje moraju generirati Vlada i njezine institucije. Proizvodnja s više ljudskog kapitala osigurava proizvodnju dobara veće kvalitete i s više dodane vrijednosti, a gospodarstvo konvergira prema stabilnoj ravnoteži. Na taj način riješit će se i problem niskih plaća.

U javnosti se puno spekulira da se mnogo hrvatske sirove kože izvozi, a onda se uvozi skupa sirovina. Je li to problem i kako ga riješiti? 
To su samo spekulacije. Otkup kože u Hrvatskoj je jako dobro organiziran, a domaće sirovine nedostaje. Hrvatski stočni fond jako je mali i ne zadovoljava hrvatske potrebe za sirovom kožom. Problem nije u izvozu nego premaloj količini sirove kože.

Koliko je izvoz važna stavka u kožarsko-obućarskoj industriji?
Industrija kože i proizvoda od kože izrazito je ovisna o izvozu. Velika većina poduzeća posluje po modelu eksternalizacije i izvozi cijelu proizvodnju, a poduzeće koje radi vlastiti brend sve razvojne projekte temelji na izvozu.