Industrijski dizajn u Hrvatskoj ima duboke korijene. Početkom 20. stoljeća, taj je razvoj dobio i institucionalni oblik. Osnivanjem Privremene više škole za umjetnost i umjetnički obrt 1907. u Zagrebu (od 1941. Akademija likovnih umjetnosti) započelo je novo razdoblje u afirmaciji dizajna. Industrijski i trgovinski srednje razvijena zemlja u okviru Austro-Ugarske Monarhije, Hrvatska je razvijala i potencijale za velikoserijsku strojnu proizvodnju.
Izumitelj Slavoljub Penkala patentirao je 1906. u Budimpešti svoju mehaničku olovku, prvu tehničku olovku na svijetu, koja je ubrzo postala jedan od najpopularnijih izvoznih hrvatskih proizvoda. Ipak, sve do kraja 1930-ih u industrijskoj proizvodnji predmeta za svakodnevnu uporabu dominirali su koncepti maloserijske proizvodnje.
Dobitnik brojnih nagrada
Nakon Drugog svjetskog rata poticaj razvoju dizajna bile su reforme obrazovanja. U Zagrebu se odvijao proces transformacije Obrtne škole koji je započeo još 1939., kada su zbog političkih razloga tu instituciju napustili nastavnici povezani s lijevo orijentiranim Udruženjem umjetnika Zemlja: slikari Ernest Tomašević, Edo Kovačević i Kamilo Tompa, te arhitekti Đuka Kavurić i Đorđe Krekić. Škola je od 1948. djelovala kao I. i II. industrijska škola, a za tu reformu ustanove, koju se tada još vezivalo uz tradiciju međuratnoga zanatstva, bio je zadužen Vojta Braniš, pedagog s dugogodišnjim iskustvom ravnatelja Obrtne škole i vrstan poznavatelj političkih prilika.
Snažan poticaj afirmiranju dizajna dala je Akademija za primijenjenu umjetnost koja je djelovala u Zagrebu 1949.-’55. Dvije generacije diplomanata te ustanove ubrzo su se uspješno realizirale u najrazličitijim oblicima kreativnoga djelovanja te znatno utjecale na kulturu oblikovanja u različitim disciplinama, od industrijskog dizajna i oblikovanja interijera do scenografije i animiranoga filma. Eksperimentalni se karakter Akademije očitovao najviše u nastavi Zvonimira Radića, koji je predavao kolegije Oblikovanje industrijskog proizvoda (1953./’54.) i Suvremeni prostorni koncept (1954./’55.).
Tu negdje u priču upada Vladimir Robotić, poznati industrijski dizajner čiji je odlazak potkraj studenoga malo koga zaintrigirao da se podrobnije pozabavi njegovim likom i djelom. To je i glavni motiv ovog teksta…
Istaknuti hrvatski industrijski dizajner, suosnivač i dugogodišnji šef Odjela dizajna Elektrotehničkog instituta tvrtke Končar, bio je voditelj projekta dizajna u CIO – Centru za industrijsko oblikovanje. Dugi niz godina bio je samostalni dizajner koji je i u tom svojstvu realizirao niz važnih projekata za prestižne klijente. Robotić je i dobitnik brojnih nagrada, uključujući godišnju Nagradu Vladimir Nazor, kao i Nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo, koja mu je dodijeljena 2003.
Rođen 1930. u Čakovcu, Robotić je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1953. Za vrijeme rada u Jugomontu (1962.) i Inženjering-projektu (1963.) radi na projektu prefabriciranih kuća (Spačva, Marles, SPIG). Istovremeno postaje i vanjski suradnik Centra za industrijsko oblikovanje. Od 1967. do kraja 1969. radi u CIO kao voditelj projekta dizajna i kao dizajner (projekti za poduzeća Jugostroj iz Beograda, Prvomajsku iz Zagreba, Vaso Miškin Crni iz Sarajeva, Bratstvo iz Novog Travnika). U okviru CIO radi i dizajn mini-trafostanice za Končar.
Končarov Odjel dizajna
U Končarevom Elektrotehničkom institutu zaposlen je od 1969. do 1981. Prije stvaranja samog Odjela, unutar Odjela za arhitektonsko-građevinsko projektiranje Noe Maričić i još nekolicina entuzijasta pokušavali su uvesti dizajn u proizvodni proces. Taj se Odjel 1968. preselio u Službu za razvoj proizvodnje, a zatim je djelovao unutar Zavoda za arhitekturu i dizajn.
No, tek je dolaskom Vladimira Robotića u Končar 1970. sazrela ideja o osnivanju samostalnog Odjela dizajna. Uz Noe Maričića, osnivač je Odjela za dizajn. Od ožujka 1971. pa do odlaska, šef je Odjela. Angažiran je na brojnim poslovima dizajna raznih industrijskih proizvoda, od komandnih pultova, Bucholz releja, porodice opreme za velike kuhinje Multis, do pokretne poljske kuhinje.
Svojedobno se Robotić u jednom intervjuu prisjetio kako je zapravo dospio u Končar, uz mnoge zanimljive podsjetnike na to razdoblje…
“Končar je tada išao u razvoj svoje pete serije asinkronih motora, i smatrali su da trebaju pomoć. Ondje je postojalo (ja sam to tako nazvao) “ministarstvo” za arhitekturu, koje se bavilo projektiranjem i nadzorom nad izvođenjem Končarovih građevina. Bilo je nekoliko zanimljivih ljudi, na prvom mjestu Noe Maričić, arhitekt koji je vrlo rano pokazao sluh za dizajn. Zahvaljujući direktoru Z. Šturlanu, pod čijom je kompetencijom bio i spomenuti Zavod za arhitekturu, došlo je do suradnje s CIO. Ja sam imao za Končara voditi menadžment na razvoju dizajna: napisati program, pripremiti upitnike i provesti ispitivanje, pripremiti brifing, planirati i organizirati sve akcije, dogovarati i pratiti sastanke naručitelj – dizajner, itd.
Sličan je ugovor postojao i između CIO i Prvomajske. Bili su imenovani ljudi za kontakte s obiju strana definirani zadaci, rokovi… Ne treba uopće govoriti o tome da tadašnja privreda nije bila zrela za dizajn, a kamoli za dizajn menadžment. Mi smo, kako sam rekao, čitali Farra, punili glave idealnim situacijama, i nastojali smo napraviti najviše što se u danim uvjetima moglo, iako je to tada po našoj ocjeni bilo vrlo slabo, danas se čudim kako je i toliko bilo moguće. Postao sam tako čovjek koji je u suradnji s ljudima iz tvornice usmjeravao njihov razvoj asinkronih motora”, prisjeća se Robotić u razgovoru s Jasenkom Mihelčić za jedno od izdanja Instituta za povijest umjetnosti iz rujna 1993.
Mnogi su proizvodi koji su prošli kroz Odjel dizajna ostali su nepoznati široj javnosti. Trafostanice, elektromotore i transformatore susretao je tek uzak krug profesionalaca. Najveći dio dizajnerskih zaduženja odnosio se na male kućanske aparate – serije glačala, grijalica zraka i vode, te mlinaca za kavu Miki. Rad Odjela obilježen je ustrajnim inzistiranjem na znanstvenim metodama rada i uvođenjem metodologije dizajna u proces planiranja proizvoda i proizvodnje.
Širok spektar proizvoda
Tijekom 20 godina postojanja kroz Odjel je prošlo 15-ak industrijskih i grafičkih dizajnerica i dizajnera koji su za svoj rad nagrađivani domaćim i međunarodnim priznanjima.
“Končarov Odjel dizajna svojom je metodologijom rada – pa i samim postojanjem – bio aberacija u jugoslavenskoj proizvodnoj politici. Sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je većina proizvodnih tvrtki bivše države proizvodila prema stranim licencama, u Odjelu dizajna projektiran je zaista širok spektar proizvoda – od sveprisutnih kućanskih aparata do transformatora i elektromotora skrivenih od očiju javnosti. U sklopu izložbe predstavljeni su i brojni dizajneri koji su, podređujući vlastiti autorski ego kolektivnom cilju, danas dijelom nepravedno zanemareni, a iznimno su bitni za svaku ozbiljnu povijest hrvatskog produkt dizajna”, pojasnila je svojedobno kustosica Koraljka Vlajo u prilici izložbe “Skriveni dizajn -Odjel dizajna KONČAR 1971.-1990.” koju je priredila 2011., a čije izjave uz njezinu dozvolu prenosimo u ovom tekstu.
“Upravo se znanstvenim temeljima Končarevog dizajnerskog pogona može zahvaliti današnje začudno bogatstvo podataka. Arhiva KONČAR – Instituta za elektrotehniku skriva raskošne elaborate o razvoju pojedinih proizvoda”, napomenula je Vlajo.
Iako se Robotićeva napredna ideja stvaranja “smišljene politike linije proizvoda” nikada nije u potpunosti ostvarila, Končarov Odjel dizajna bio je svojevrsno utočište industrijskih dizajnera.
“Za razliku od većine domaćih tvrtki koje su tijekom neprestane ekonomske krize 1970-ih i 1980-ih godina mahom posezale za kratkoročno jeftinijom licencnom proizvodnjom, Končar je ulagao u istraživanje i razvoj. Kroz Odjel je tijekom 20 godina postojanja prošlo petnaestak dizajnerica i dizajnera čiji su zadaci sezali od rutinskog pozicioniranja pločice s nazivom tvrtke do izuzetno zahtjevnog oblikovanja kompleksnih sistema”, napominje Koraljka Vlajo.
Pročišćeni izraz
Stvarajući unutar ograničenja često zastarjele tehnologije i uz nepostojanje kvalitetnih istraživanja tržišta, Končarovi dizajneri ipak su ustrajali na maksimalno pročišćenom izrazu temeljenom na braunovskoj estetici.
Robotić od 1981. djeluje kao samostalni dizajner u okviru ZUH-a, i surađuje s nizom tvrtki (Digitron iz Buja, Hrast iz Čakovca, Tvornica rudarske opreme iz Kaknja, Elektrotehnički fakultet iz Zagreba). U mirovini je bio od 1990. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada. Odlikovan je Ordenom Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996. Jedan je od dobitnika godišnje nagrade Vladimir Nazor (dodijeljena Odjelu za dizajn ETI) za 1983. godinu. Dobitnik je i Nagrade Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo 2003. godine. Od 1966. bio je član ULUPUH-a, a od 1984. i član Hrvatskog dizajnerskog društva. U tekstu povodom dodjele Nagrade HDD-a za životno djelo, Iva Brežanski u svom je tekstu objavljenom u Godišnjaku hrvatskog dizajna napisala: “Međutim, možda više nego u iscrpnom slijedu dizajna proizvoda, gospodina je Robotića još dragocjenije prepoznati kao oblikovatelja same profesije industrijskog dizajna; rekli bismo, prije svega, kao – dizajnera sredine.
Njegov je senzibilitet usmjeren na dizajn dizajna unutar tvrtke, uviđajući u tom smislu nezaobilaznu vrijednost dobro osmišljenog timskog i interdisciplinarnog rada. On je i ovdje predstavnik onih rijetkih – samozatajnih i nadasve pouzdanih zaljubljenika u struku – koji, daleko od trenutačnih nadahnuća, uporno i dosljedno guraju ideje, razvijaju koncepcije, idejni su začetnici i promotori u timovima… Takvima je na srcu ponajprije napredak profesije; pogled na struku kao dijela dugoročne strategije i sistematskog rada po kojem se, kako čvrsto vjeruju, jedino i postižu izvjesni i sigurni rezultati”.
Radost stvaranja
Zadnju riječ ipak prepuštamo Robotiću iz već spomenutog intervjua Jasenki Mihelčić…
“Pravi rezultat mora proizlaziti iz uvjerenja, iz radosti stvaranja, radosti iz koje je nastao ovaj svijet. Nastojao sam se u životu toga držati. Pogledamo li istinski velike stvaraoce u povijesti, moramo uočiti da su oni bili svjesni svojih sposobnosti, da su svjesno stvarali dobro. Znači da je moguće proniknuti u bit radosti stvaranja, a sumnja koju čovjek ima samo je dobar lijek od oholosti. Radost je stvaranja kao igra”, sažeo je svoj životni credo Robotić.
