Samo na trenutak zamislite da imate povezane oči, ne vidite ništa, a morate si napraviti sendvič. Vjerojatno biste se porezali. Ako mislite da biste to svladali, stavite se u poziciju da morate nešto obaviti u gradu, u kolicima ste i čekate tramvaj, ali dođe onaj koji nije niskopodni. Načekat ćete se, a kada i dođete do ustanove koju trebate, možda nema rampu da u nju uđete. Prepreka je tisuću kao i osoba s invaliditetom koje se u Hrvatskoj s tim ponekad bore. Kakvo je trenutačno stanje u društvu i što se radi po pitanju da se stvari poboljšaju, razgovarali smo s pravobraniteljem za osobe s invaliditetom (OSI), Darijom Jurišićem. On nam kaže kako je posljednjih godina sve više pozitivnih pomaka koje se vide u donošenju Zakona o osobnoj asistenciji, uvođenju inkluzivnog dodatka, ali i primjerice jačanju svijesti o pravima osoba s invaliditetom.
Još nisu ravnopravni
Kada je riječ o onome što se može popraviti, pozornost valja obratiti na nedovoljnu dostupnost zdravstvenih usluga, probleme s inkluzivnim obrazovanjem, otežanom zapošljavanju, prometnim barijerama, dugotrajnim administrativnim postupcima te neujednačenosti provedbe prava u praksi.
“Problemi se ponavljaju iz godine u godinu, a to nam ukazuje na nedostatak političke volje za provođenje reformi. To posebice vidimo u području rane intervencije, po pitanju osiguravanja kvalitetne podrške u zajednici, pristupačnosti ustanovama, statusu na tržištu rada. Činjenica je da postoje određeni zakonodavni i javni pomaci, ali istina je da OSI još nisu ravnopravne.”
Pravobranitelj navodi kako se u Hrvatskoj vidi velika razlika i u tome gdje ljudi žive jer nije isto jesu li u velikom gradu, županijskom središtu ili na otoku, u ruralnoj sredini.
“Svi oni dijele sudbinu društva, u manjim sredinama je manje usluga, a tako ne bi trebalo biti. Svi bi trebali imati jednaku dostupnost.”
Ako ćemo malo o podacima, prema onima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u rujnu prošle godine u Hrvatskoj je živjelo više od 675.000 osoba s invaliditetom što čini 17, 5 posto ukupnog stanovništva. Odnos i pristup prema njima trebao bi krenuti od najranije dobi, stoga je iznimno važno poboljšati ranu intervenciju. Jurišić kaže kako je najveći problem što se tu radi o među-sektorskom pitanju jer sudjeluju sustav zdravstva, socijale i obrazovanja.
“Suradnja ponekad izostaje, a nekoordiniranost ima veliki utjecaj na ranu intervenciju jer kod djece je manji vremenski okvir da se nešto učini kako bi osoba kasnije bila što samostalnija. Roditelji dugo čekaju prave dijagnoze što nije dobro. Pomaci postoje, kao i zakonski okviri, planovi i strategije na kojima se radi, ali oni još ne daju rezultate koje građani mogu osjetiti.”
Na ranu intervenciju nadovezuje se obrazovanje, a ono osnovno i srednjoškolsko kasnije će utjecati i na odlazak na fakultet. U Hrvatskoj svega šest posto osoba s invaliditetom ima višu stručnu spremu, taj broj mogao bi biti bolji.
“Postoje brojne ustanove koje ulažu, postoje koordinatori za OSI, mjere prilagodbe prilikom upisa…, ali još uvijek nemamo veliki broj onih koji se uključuju u visoko obrazovanje. Inkluzivni smo, ali nedovoljno.”
Zapošljavanje i tržište rada pak su problem i priča za sebe. Pravobranitelj ističe da u tom segmentu i dalje postoje prevelike predrasude o osobama s invaliditetom jer se najčešće govori o onome što ne mogu, a ne što mogu.
“Nedovoljno koristimo njihove radne sposobnosti, kao društvo nismo dovoljno prepoznali njihov potencijal. Oni imaju znanje, vještine, kreativnost, sposobnosti kojima mogu doprinijeti posebno u vrijeme kada imamo nedostatak radne snage”, pojašnjava pa dodaje kako se danas uz tehnologiju može koristiti i mogućnost rada od kuće što je nekada bila znanstvena fantastika, a danas je uobičajeno.
Iznio je i neke ključne podatke koji kažu kako je u 2025. godini bilo ukupno 82.625 nezaposlenih osoba, od čeka je 9200 osoba s invaliditetom što je 11 posto. Među njima najveći je udio osoba starije životne dobi koji su teže zapošljivi.
“Svatko tko je duže van tržišta rada gubi neke stečene sposobnosti koje je tijekom obrazovanja stekao. Što si duže nezaposlen, teže se vratiti u svijet rada. Zapošljavanjem osoba s invaliditetom rješavamo to da oni nisu više korisnici socijalnih naknada, nego postaju ravnopravni, doprinose zajednici i tome trebamo težiti.”
Nadovezuje se kako je radno iskustvo važno pa su potrebne i mjere koje će omogućiti prvo zaposlenje kako bi se mogli natjecati za radna mjesta u budućnosti.
“Sve ovo primijetio je i OECD koji je u svom izvješću za Hrvatsku zaključio da niska razina obrazovanja i mala zaposlenost OSI u velikoj mjeri doprinose jazu između zapošljavanja OSI i onih bez invaliditeta i to su indikacije koje kažu da ima mjesta za poboljšanje.”
Govorimo li o predrasudama, Jurišić se osvrće na to kako mnogi smatraju da su osobe s invaliditetom češće na bolovanju, a statistički je dokazano kako to nije istina.
“Mnogi imaju i nelagodu jer ne znaju kako komunicirati, kako pričati s njima, dati im zadatke. S jedne strane imamo neznanje, s druge stereotipe i predrasudu da puno toga ne mogu”, kaže pa ističe da posao za ljude ne znači samo osiguravanje egzistencije, već znači puno za stvaranje socijalne mreže prijatelja, poznanika, kolega…
Govoreći o poslovima, OSI se uglavnom usmjeravaju u neka zanimanja koja danas na tržištu rada nisu toliko atraktivna ili potrebna pa po podacima za prošlu godinu vidimo da su najviše zapošljavane kao čistačice, u održavanju, kao administrativni službenici, pomoćni kuhari, prodavači, vrtlarski radnici, radnici na proizvodnoj liniji, skladištari, komunalni radnici…
Mogućnost na tržištu rada je i samozapošljavanje, a država pruža brojne poticaje.
“Postoji taj trend i kod OSI, ali to je sve pitanje poduzetničkog duha, motivacije, ideje, neovisno je o invaliditetu. Treba se nastaviti razvijanje mehanizama koji će poticati samozapošljavanje, a najvažnije je izjednačiti mogućnosti, da svi imaju jednaku priliku. Važno je shvatiti da osobe s invaliditetom nisu vanzemaljci, to su naši prijatelji, poznanici, susjedi, članovi obitelji…”
U uredu pravobranitelja zaposlene su tri osobe s invaliditetom, a pravobranitelj općenito ističe kako se ne razlikuju previše od drugih radnika.
“Ona iskustva koja čujemo kažu da su oni lojalni zaposlenici. Kada dobiju priliku, poslodavca i kolektiv koji ih razumiju, znaju da će teže na tržištu rada to ponovno naći pa se trude to zadržati, dokazati se i motiviraniji su da zadrže posao.”
Jurišić dodaje da je ključno da im poslodavci daju priliku, da nemaju upitnika te da se ne boje zaposliti ih. Osim toga, postoje brojni poticaji za zapošljavanje, prilagodbe radnog mjesta, edukacije, snošenje troškova prijevoza, sudjelovanje u doprinosima koje poslodavci plaćaju državi.
“Ukupni financijski izdatak može biti manji zapošljavanjem OSI, a poslodavci to nedovoljno koriste.”
U Hrvatskoj je na snazi kvotni sustav, odnosno zakonska obveza da oni s najmanje 20 radnika zaposle određeni postotak osoba s invaliditetom. Izvješće OECD-a pak upozorava da kvotni sustav sam po sebi nije dovoljan za stvaranje inkluzije na tržištu rada. Situacija je takva da se i dalje većina odluči platiti penale, nego zaposliti i to se mora promijeniti. Štoviše, poslodavci na izbor imaju i zamjenske kvote kroz primjerice ostvarivanje poslovne suradnje ili stipendiranje učenika s teškoćama ili studenta s invaliditetom.
“Poručio bih osobama s invaliditetom da budu uporne, da steknu znanja, kompetencije i iskustvo kako bi nešto mogle ponuditi poslodavcima, a onima koji zapošljavaju poručujem da daju priliku. OSI su kreativne, sposobne, vješte i mogu pridonijeti poslovnim rezultatima.”
Ključne preporuke
Veliku promjenu po pitanju prava u svijetu, Europi i Hrvatskoj, kaže, učinila je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom koja je najznačajniji međunarodno pravni dokument.
“Mi smo je među prvima potpisali i ratificirali, danas je bolje opće stanje i bolji zakonski okvir nego prije, ali Hrvatska još nije sustavno pristupačna za osobe s invaliditetom.”
Dotaknuo se i suradnje s ministarstvima za koju kaže da bi mogla biti bolja te da je funkcija ureda pravobranitelja posrednička. Njihove preporuke nisu pravno obvezujuće, ali sve se više uvažavaju. Među njima, pravobranitelj je istaknuo neke. Primjerice, u području rane razvojne podrške savjetuje se razvijanje sustava, usluga, koordiniranje sustava, međusektorska suradnja kako bi sve bilo brže. U području obrazovanja, primjećuju da zbog nedostataka stručnjaka, nedostataka resursa i neplaniranja dolazi do toga da se djeca s teškoćama u razvoju teže upisuju u vrtić i tamo kraće borave. Učitelje bi također trebalo pripremiti kako bi svima sve bilo pristupačno. Ističe da brojni nastavnici i profesori nemaju znanja za rad s osobama s invaliditetom, a to su elementi koji se mogu popraviti. Kao preporuku ureda, navodi i bolje postupke oko osoba s autizmom koji teže ostvaruju svoja prava jer sustav ponekad nema rješenja kako pomoći roditeljima i obiteljima.
Jurišić kaže da se trude ponavljati preporuke sve dok se po njima ne postupi, a kada je pak riječ o pritužbama koje dolaze na njihovu adresu ističe da se svake godine javlja sve više ljudi.
“To je dobro jer dobijemo izravna saznanja s terena, dobro je da se građani obraćaju zbog zaštite svojih prava, a razlozi se uglavnom ponavljaju. Najviše ih je oko ostvarivanja prava iz sustava socijalne skrbi, prava iz područja odgoja i obrazovanja te zdravstvenog sustava i područja rada.”
Za kraj je ustvrdio da kvalitetu društva mjerimo po tome kako se odnosimo prema najslabijima u njemu, a osobe s invaliditetom se često smatraju ranjivom skupinom, a zapravo bi trebali biti ravnopravni.
Stanje već godinama pokušava izjednačiti i Poslovni dnevnik koji svojim projektom Iskustvo zlata vrijedi povezuje poslodavce sa studentima s invaliditetom kako bi im omogućio obavljanje stručne prakse te olakšao njihovo buduće zapošljavanje. Ove godine, završni događaj na rasporedu je 2. lipnja u Westinu, a kroz sam projekt do sada je prošlo više od 200 studenata.
