Teško ćete danas pronaći područje u kojemu nema tehnologije, a posebice one napredne. S obzirom na to, uvukla se doslovno i u kante za smeće.
Digitalizacija sektora otpada nije novost, ali je nešto što mijenja sustav. Gdje se točno ona nalazi, koliko košta i koliko nam uistinu koristi pojasnio je Igor Anić, stručnjak za zaštitu okoliša i voditelj odjela za klimu i održivost u tvrtki Dvokut Ecro.
AI od velike koristi
“Digitalizacija postaje ključna za održivije gospodarenje otpadom. Tehnologija koja već oblikuje sektor su robotika, IoT, računarstvo u oblaku, umjetna inteligencija i analiza podataka.” Anić je na konferenciji Poslovnog dnevnika “Waste Management” istaknuo kako se Hrvatska i dalje suočava s jazom učinkovitosti, ali osnove i okviri su postavljeni.
Generalno se tehnologija u gospodarenju otpadom može primjenjivati u urbanim sredinama (pametne kante), u kontroli ilegalnog odlaganja (dronovi i senzori za pregled terena), u svrhu iskorištavanja otpada u energetske svrhe ili pak za kemijske analize. Veliku ulogu tu igra i umjetna inteligencija čijom se primjenom u logistici primjerice može “smanjiti udaljenost prijevoza do 36 posto, troškove do 13 posto, a vrijeme do 28 posto.” Osim toga, koristi se i u sortiranju otpada gdje se točnost sortiranja može postići 99 posto.
U Hrvatskoj se AI već tako koristi, a Anić ističe primjer startupa Deltasort koji razvija robote za sortiranje plastičnog otpada pokretane umjetnom inteligencijom, a u pripremi im je pilot instalacija u stvarnom svijetu. “Kod digitalizacije u gospodarenju otpadom nije cilj da nema ljudi, već je naglasak na većoj učinkovitosti i dobivanju materijala veće vrijednosti.”
Uz sve navedeno i dostupno, pitanje je kako gradovi sve to optimiziraju i mjere u stvarnom vremenu?
On navodi da se digitalno prikupljanje otpada danas sve više oslanja na telematiku, sustave usmjeravanja, navigaciju, softvere za praćenje vozila, pametne kante, digitalno naplaćivanje i identifikacijske oznake, pojašnjava pa ističe pristup nazvan “know-as-you-throw” (znaj što bacaš) koji se temelji na RFID-u koji daju povratne informacije o sortiranju ili u prijevodu koristi tehnologiju koja putem radiovalova prenosi informacije između uređaja.
Anić nadalje govori i o logici naplaćivanja ovakvih usluga jer naknada za uslugu može se temeljiti na masi predanog otpada ili na volumenu spremnika plus broju pražnjenja. Hrvatska nije izolirana od ovog pa ističe pozitivne primjere u Rijeci i Zagrebu koji imaju pametne kante sa senzorima razine napunjenosti i mogućnosti zbijanja volumena otpada.
Gdje je tu Hrvatska?
Činjenica je da sve što radimo utječe na okoliš na ovaj ili onaj način, od vađenja sirovina do gospodarenja otpadom, pa je stoga važno nešto reći i o praćenju ugljika čije se emisije strateški nastoje smanjiti, a “digitalizacija omogućuje bolji pregled podataka na temelju kojih se mogu donositi bolje odluke”. Tu u priču ulazi EU sa svojim smjernicama o digitalnoj putovnici proizvoda koja dodatno jača sljedivost povezivanjem proizvoda s podacima o podrijetlu, materijalima, utjecaju na okoliš i preporukama za obradu/zbrinjavanje.
Gdje se u svemu ovom nalazi Hrvatska? Ništa joj nije nepoznanica jer ima plan gospodarenja otpadom od 2023. do 2028. godine koji sadrži osnove za praćenje podataka, internetsku stranicu za javnu nabavu, ciljeve za centre za ponovnu upotrebu kao i lokalne/regionalne planove za sprječavanje nastanka otpada… Osim toga, u državi je već uhodan proces odvojenog prikupljanja, kao i princip povratne naknade.
Anić se za kraj osvrnuo na ono što nas čeka u budućnosti pa ističe usklađivanje s ciljem Europske unije da se 60 posto komunalnog otpada pripremi za ponovnu upotrebu/ recikliranje do 2030. Agenda EU-a za kružno gospodarstvo također ima za cilj prepoloviti preostali komunalni otpad do 2030.
Zaključak je da “digitalizaciju ne treba tretirati kako dodatnu IT tehnologiju, već kao operativni sustav za bolje sortiranje, manje praznih putovanja, bolje recikliranje i niže emisije.” Hrvatska za sve to ima temeljne elemente: osnovnu politike, lokalne pilot projekte, domaće dobavljače i rane inovacije AI-ja. Pravo pitanje za skoru budućnost nije postoji li tehnologija, nego hoće li je Hrvatska dovoljno sustavno primijeniti, zaključuje Anić.
