Analitičari PBZ u najnovijem izdanju publikacije PBZ tjedne analize pozabavili su se stopom aktivnosti koja se definira kao udio aktivnog stanovništva u radno sposobnom stanovništvu.

Inače, anketa o radnoj snazi u drugom tromjesečju ove godine nije ukazala na nikakve značajnije promjene na tržištu rada u usporedbi s prvim tromjesečjem ove godine, niti je dala podatke koji bi se bitno razlikovali od mjesečne statistike DZS-a, pišu analitičari. Aktivno stanovništvo čine zaposleni i nezaposleni, a radno sposobno stanovništvo smatra se ono starije od 15 godina ili, nešto uža definicija koju smo ovdje koristili za usporedbu sa zemljama EU, stanovništvo starosti od 15-64 godine. Ukratko rečeno, stopa aktivnosti predstavlja udio stanovništva koje radi ili aktivno traži posao u ukupnom radnom kontingentu. Stopa aktivnosti u Hrvatskoj je niska u europskim razmjerima pa dok je prosjek EU u drugom tromjesečju ove godine dosegnuo 71,8 posto, ista je u RH iznosila tek 60,8 posto, što je slabije od zemlje EU s najnižom stopom (Malta). U usporedbi s okruženjem, stopa aktivnosti u RH je nešto niža nego u Makedoniji i Srbiji, a viša nego u Turskoj i BIH.

Gledajući podatke, računica pokazuje da ukupnu stopu snižavaju niske stope u dobi od 15-24, odnosno od 50-64 godine, dok u razredu od 25-49 godina stopa aktivnosti doseže visokih 84 posto, piše u analizi. Detaljniji uvid u podatke po spolu i dobnim razredima ukazuje na to da je posebno problematična niska stopa aktivnosti žena u dobi od 50-64 godine. Naime, dok je u dobi od 15-24 godine neaktivno 181 tisuća muškaraca i 180 tisuća žena (školovanje), u dobnoj skupini od 50-64 godine imamo neaktivnih 205 tisuća muškaraca, odnosno 318 tisuća žena. Rezultat navedenoga je da stopa aktivnosti kod muškaraca u dobi od 15-64 godine iznosi relativno niskih 66,4 posto, odnosno kod žena iznimno niskih 55,1 posto. No, koji su uzroci? Onaj koji se najčešće citira je prerano umirovljenje radno sposobnog stanovništva, recept koji se u ratom uništenoj i tranzicijskoj ekonomiji činio elegantnim i bezbolnim, a petnaestak godina kasnije pokazuje se pogubnim po zdravlje gospodarstva. Nadalje, struktura neaktivnoga stanovništva prema obrazovanju ukazuje na to da se dio stanovništva u promijenjenim okolnostima na tržištu rada pokazao praktički nezaposlivim (primjerice niskokvalificirani industrijski radnici).

Taj dio radne snage, ako nije ostvario prava na mirovinu, prestaje zbog dugotrajne nezaposlenosti aktivno tražiti zaposlenje (tzv. obeshrabreni radnici), a egzistenciju osigurava kroz sivu ekonomiju, korištenjem socijalnih prava, uz obiteljsku pomoć i sl. Također, za dio ženske populacije možemo pretpostaviti da je neaktivan jer su kućanice (prema popisu iz 2001. oko 300 tisuća), napominju iz PBZ-a. Ako se apstrahira problem preranog umirovljenja u proteklom razdoblju te gledaju mogućnosti za poboljšanje stope aktivnosti u budućnosti, generalno se primjećuje da probleme dobne skupine 50+, predstavljaju neadekvatan (i neučinkovit prema brojnim studijama) socijalni i mirovinski sustav te većinom slaba obrazovanost neaktivnog stanovništva koje je po normama 21. stoljeća de facto nepismeno (oko 50 posto ih je sa nezavršenom osnovnom ili završenom samo osnovnom školom) što predstavlja značajnu ako ne i nesavladivu prepreku zapošljavanju. U slučaju mladih, susrećemo se s pitanjem dužine školovanja zbog kojeg je više od dvije trećine osoba u skupini od 15 do 24 godine neaktivno, odnosno kasno se uključuje na tržište rada (u 2011. godini je na visokim učilištima 47 posto studenata diplomiralo u dobi do 24 godine, a 29% u dobi od 25-27 godina), stoji u analizi.

Analitičari ističu kako su pokušali naznačiti tek neka od pitanja domaćeg tržiša rada dok se drugih tema ovoga kompleksnoga područja nisu ni dotaknuli (mobilnost, cjeloživotno učenje, mjere poticanja veće stope zaposlenosti žena itd.), ali već je iz navedenoga jasno da niska stopa aktivnosti koja nagriza ionako teško održiv mirovinski sustav, a pogubna je i za društvo u cjelini, nije pitanje koje se može riješiti u kratkom roku.

Nerealno bi bilo očekivati, tvrde iz PBZ-a, da se i u srednjem roku (3-5 godina) može u većoj mjeri potaknuti ponovno uključivanje na tržište rada stanovništva starijeg od 50 godina kojem je osigurana barem minimalna egzistencija (mirovina, prava), a u uvjetima visoke stope nezaposlenosti mladih (37 posto). Međutim, kako projekcije demografskih kretanja prema kojima će se do 2020. radno sposobno stanovništvo u RH smanjiti za oko 100 tisuća pokazuju, ovi problemi bi se bez odlaganja trebali naći u fokusu nositelja javnih politika, zaključuje se u analizi koju potpisuje Ana Lokin.