Demografska slika Hrvatske sve je sumornija, što potvrđuju i najnovija izvješća o kretanju stanovništva. Prošle godine ni jedna hrvatska županija nije imala više rođenih nego umrlih, a drugačijim rezultatima mogla su se pohvaliti samo četiri manja grada. Istodobno, čak sedam županija bilježi najmanje dvostruko veći broj umrlih od rođenih. U skladu s tim su i reakcije javnosti, stručne i opće – a nitko još nije uzeo u obzir sasvim drugačiji trend: uz izbjeglice s drugih kontinenata, u Hrvatsku dolazi sve veći broj radnika iz Azije, npr. iz Nepala ili s Filipina.

Na hrvatskom tržištu rada danas je više od 150.000 aktivnih useljenika, od kojih je velik dio tog podrijetla. Jasno je da ovi ljudi dugoročno mijenjaju demografsku sliku Hrvatske, ali to očito malo koga zanima, piše Deutsche Welle. Vrlo rijetko se javno komentiraju njihovi životni i radni uvjeti ili šanse za ostanak, dolazak obitelji te konačno njihov opći društveni položaj. I sami u rijetkim medijskim prilikama uglavnom iskazuju želju za trajnim ostankom.

Problem radne snage

Bejaković: Stranim radnicima trebamo biti zahvalni što dolaze

Izmjene zakona

Određuje se minimalna kvadratura za smještaj stranih radnika, a do 900 eura se kažnjava ovaj prekršaj

‘Ne postoji politička volja…’

Nespremnost države za strateška rješenja sigurno će se vidjeti kada prođe neko vrijeme i ta populacija značajno poraste. Drago Župarić-Iljić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta ističe da je najveći problem demografskih strategija u Hrvatskoj loša provedba mjera za sustavnu i održivu revitalizaciju.

Ovaj sociolog i analitičar, s posebnim osvrtom na migracije i izbjeglice, primjećuje da ne postoji proaktivna vizija razvoja hrvatskog prostora i stanovništva koja bi uključivala trajno useljavanje i naturalizaciju stranaca s izvaneuropskih prostora. “Također, ne postoji vidljiva politička volja da se u tome uopće vidi potencijal demografskog oporavka i gospodarskog napretka, ali radi svih naših iseljenih sugrađana, a sukladno potrebama upražnjenog hrvatskog tržišta rada, spontano useljavanje je dopušteno preko posredničkih agencija, često s izrabljivačkim praksama i nesigurnim radnim uvjetima.”

U tom kontekstu, prema Župarić-Iljić, dvije temeljne potrebe stranih radnika pokazuju se teško ostvarivim: prvo, da mogu računati na odobrenje stalnog boravka u budućnosti, a potom i na dovođenje svoje obitelji: “Time su i šanse za stvarnu integraciju limitirane i vrlo vjerojatno doprinosi daljnjem sekundarnom kretanju strane radne snage iz Hrvatske u Zapadnu Europu.”

Isto vrijedi i za željeni dolazak i ostanak u Hrvatskoj većeg broja Ukrajinaca koji su sličniji dominantnoj jezičnoj i kulturnoj matrici. “Nažalost, u budućnosti možemo očekivati ​​istu nebrigu oko krucijalnog pitanja za ovo društvo: kako opciju ostanka učiniti primarnim izborom i rješenjem za mnoge koji ovdje samo žele raditi, živjeti i pošteno odgajati svoju djecu, ali zato što nesposobne i loše državne uprave, korupcije i kriminala, osjećaju se zarobljenima i strancima u vlastitoj zemlji”, kaže ovaj sociolog vraćajući se na pitanje samih hrvatskih građana, od kojih je stotine tisuća posljednjih godina napustilo svoju zemlju.

Borba za prava

Predstavnik Nepalaca u Hrvatskoj otkrio za koju plaću rade njegovi zemljaci

‘Nije isključeno da integracija ostane rak-rana’

U razgovoru s politologinjom Vedranom Baričević Deutsche Welle podsjeća da je Hrvatska do prije nekoliko godina imala vrlo restriktivne politike rada za ljude koji nisu njezini državljani. Radnici su primarno dolazili iz regije, odnosno iz zemalja nastalih na prostoru bivše Jugoslavije, ali to danas više ne može zadovoljiti potrebe tržišta rada u Hrvatskoj.

Baričević se slaže s tvrdnjom da za sada nema naznaka da se na razini politike ili društva razmišlja o dugoročnijim temama poput integracije ovih ljudi. Ujedno, to je proces koji je već viđen u raznim zemljama (sjeverozapada) Europske unije.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

“Nije isključeno da u Hrvatskoj njihova integracija ostane rak-rana, što se pokazalo u nekim segmentima, primjerice u području politike azila. Osim toga, države mogu imati motivaciju držati radnike u položaju ovisnosti i društvene izolacije. Naime, redovno se traži niskokvalificirana radna snaga za ona radna mjesta koja domaće stanovništvo ne želi”, kaže politologinja sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, ukazujući na zakonsku normu EU o priznavanju većih prava stranim radnicima. Prema njihovim riječima, nakon pet godina trebali bi dobiti stalni boravak i daljnju integraciju, ali ta dozvola podrazumijeva i slobodu traženja posla, promjene poslodavca, kao i slobodu kretanja, posebno unutar EU.

“Zato su integracijske politike”, kaže Baričević, “često vođene prilično ambivalentnim ciljevima: od useljenika se traži socijalna integracija ili čak asimilacija, ali oni nerijetko dugo ostaju u poziciji socijalne izolacije i pravne nesigurnosti, kako bi zadovoljiti potrebe tržišta rada.”