Ličke ruke umaljane su još od jutra zemljom, a odjeća prašinom. Znoj je na čelu, umor na licu. Srce sezone je vađenja krumpira, sunce se već spušta, ti su ljudi cijeli dan tu, između gredica. Na jednom polju oldtimer kombajn za krumpir vuče stari crveni IMT 540 s početka osamdesetih, na drugom moderni dvoredni kombajn Grimme SE 260 u koji stane šest tona krumpira, vuče moderni crveni Case 200. Posao im je prvih jesenskih dana u okolici Gospića – isti. Vade slavni lički krumpir, isti onaj koji se redovito proglašava među najboljih deset krumpira na svijetu i isti onaj oko kojeg se posljednjih dana, zbog odlagališta otpada u neposrednoj blizini centra grada Nikole Tesle, diže također prašina, ali medijska…

Za krumpir nema brige

“Zemlja je kao droga… Onaj tko jednom proba, taj se zemlji stalno vraća. Ne može više bez nje”, govore gospićki poljoprivrednici pa pričaju vic o krumpiru:

“Peku otac i sin krumpir u Smiljanu te gledaju susjeda koji na roštilju peče – meso. I pita sin oca: ‘Tata, zašto susjed peče meso, a mi krumpir?’, a otac mu odgovara: ‘Tko ga j… kad nije sadio!'” (smijeh)

Veteran Ivica Milković (70), najstariji od njih koji beru krumpir za tržište tu na polju u Teslinu Smiljanu, nastavlja priču sličnim smjerom.

“Kad sam na polju, tu na kombajnu, pa i kad obrađujem zemlju, frezam ili kao sad berem krumpire, meni je taj miris zemlje nešto posebno, bolji od bilo kakvog Chanela, bio on N°5 ili koji drugi. Ma kakav Chanel, meni zemlja miriši…”, govori Milković pa dodaje:

“Cijeli sam život u poljoprivredi, kao dijete sam na ovim poljima čuvao krave, kasnije sam u ratu i prvi u ovom kraju bio ranjen, a najveća ljubav, kad nisam bio na polju, bili su motori. Na dva kotača nema gdje nisam bio, vozim motor 55 godina, stari sam bajker. Spakiram šator, sjednem na motor i odoh ja, samo što sam u to vrijeme na motorima dobro sve kosti protresao, pa sad dolazi pod stare dane na naplatu…”, govori Milković koji živi nedaleko od rodne kuće svjetski slavnog izumitelja.

Kako bi bilo da Lika nema krumpira?

“Nikako! Možda bi sadili banane (smijeh). Treba znati da je lička zemlja škrta, da ona nije za pšenicu i druge kulture, već za krumpir, grah, raž, zob, triktal… I to tu uspijeva. Naravno, uz šljive. Ličku rakiju ne smijemo zaboraviti! I ona je naš ponos.”

PUNA STIPENDIJA

Kako privući kupce, postaviti cijenu i razviti posao? 32 poduzetnika to mogu naučiti besplatno

Sigurna financijska budućnost

Štedjeti nije dovoljno – ključno je i gdje čuvamo vrijednost novca

Što se događa posljednjih dana, s obzirom na aferu s odlaganjem opasnog otpada u Gospiću, jesu li kupci oprezniji s kupnjom vašeg ličkog krumpira koji upravo berete?

“Za krumpir nema brige! Nisam u strahu. Krumpir nije zatrovan i ne može biti. Nije zatrovan ni zrak, kiša nema, a podzemne vode ne djeluju na ono što je pri vrhu tla. Krumpir raste visoko pri tlu, svega 15-20 centimetara ukopan u zemlju. Zbog otpada nismo u strahu, nismo u strahu ni mi stariji za sebe, već za mlade naraštaje, što će njima ostati, kako će se to odraziti na njihovu budućnost…”

Kupci kupuju?

“Nema tog starog kupca, a te ljude poznajemo desetljećima, koji me ove godine nije nazvao i rekao ‘Neću vaš lički krumpir!’. Ma, sve je isto kao i desetljećima, a ja krumpir uzgajam već 40 godina, svaki će i ove godine dobiti po svoju vreću, pet ili deset”, dodaje najstariji lički berač krumpira.

Jeste li zaista najstariji u kraju koji radi ovaj posao?

“Ako ima tko stariji, neka se slobodno javi, plaćam mu rakiju! Volio bih, iskreno, da nisam najstariji, ali godine idu, nakupi se to brzo… Neću ni ja više dugo moći raditi u polju, još ću neko vrijeme, a onda ću i ja otići kod susjeda i reći: ‘Kupio bih 200 kilograma krumpira, da imam za sebe i suprugu, za dugu zimu.'”

Koliko treba bračnom paru da preživi zimu?

“Dvadeset metara drva i 200 kilograma krumpira. Više-manje.”

Isplati li se ovaj posao?

“Danas da! Nekad su cijene bile smiješno niske, no danas se krumpir prodaje po cijeni od 1 eura za kilogram, a to možete vidjeti i na cestama koje voze prema Gospiću gdje ljudi prodaju na kućnom pragu. I s tom cijenom sam ja zadovoljan, prezadovoljan! Lakše je, uz mirovinu, nama nešto još i tu na polju privrijediti…”

Znate li, je li Nikola Tesla jeo krumpir s ovih polja?

“Jest! Koliko se ja sjećam (smijeh). Rodio se tu u selu stotinu godina prije mene, a kako su i tada polja bila puna krumpira, nema sumnje da je i on odrastao na ličkom krumpiru. A što bi jeo, nama je oduvijek krumpir bio zamjena za kruh! U doba moje mladosti, tamo šezdesetih, moj otac Joso tu je u Smiljanu s konjskom zapregom, s dva konja, orao i sadio. Radili smo ručno, vilama, mi kažemo rogljama. Tada je bilo radnika, u svakoj je kući živjelo po desetero ljudi, pa ti je imao i tko pomoći.”

A danas? Ima li tko dati ruke u polju?

“Prije ćeš dobiti na lutriji! Danas kad tražiš da ti netko pomogne u berbi u polju, sretno ti bilo… Nema ljudi. Nema nas. Lika je prazna.”

Priča Marije Terezije

Koja je budućnost ličkog krumpira za stotinu godina?

“Pitaj Boga. I za deset godina je upitno jer svi koji nešto sadimo već smo u poznim godinama. Opstat će samo veliki proizvođači, a takvih je kod nas malo, tek par susjeda, svaka im čast…”, dodaje strastveni motorist Milković.

Koliko je star ovaj crveni IMT 540?

“Ima četiri desetljeća. I više. I radi, vuče, dobar je…”

Idemo do Nikole Vidakovića, agronoma iz Svetog Roka koji je apsolutni autoritet za lički krumpir, nosi titulu neokrunjenog kralja ličkog krumpira. Direktor je najvećeg poduzeća za proizvodnju ličku krumpira Agrovelebit, čelnik Udruge proizvođača ličkog krumpira te čovjek koji je bio glavni pokretač da Lički krumpir dobije zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla u Hrvatskoj te zatim i na razini Europske unije.

“Krumpir je u našoj Lici oduvijek bio dio života, s njime se rađalo i umiralo, bio nam je i ručak i večera. I ja sam cijeli svoj život posvetio upravo – krumpiru. Odrasli je muškarac, prije Drugog svjetskog rata, jeo i dnevno i do pet kilograma krumpira. Dnevno! Taj je krumpir razlog demografskog booma otkako je u kraj došao u 19. stoljeću i on je u tom periodu bio glavni pokretač razvoja našeg kraja. Došao je ovdje s Nijemcima i Česima, a zatim je Marija Terezija shvatila da itekako uspijeva u ovim našim planinskim krajevima, na 600 metara nadmorske visine pa je širila priču. Da su ga Nijemci doveli u kraj govori i naziv. OK, znamo da je njemačka riječ “kartoffel”, ali se u južnonjemačkim i austrijskim regijama on naziva “grundbirne”, a izgovara – “grumbier”. Pa mi zapravo proizvodimo lički grumbir!”, kreće u priču Vidaković, koji vodi tvrtku Agrovelebit, a koja je najveći proizvođač ličkog krumpira u Lici, a time i među najvećima u zemlji.

“Ovaj moj krumpir odlazi na police Konzuma, Kauflanda, Interspara, Tommyja, Ribole, Djela, Plodina, Metrona, Bakmaza, a može se već pripremljen jesti i u lancu restorana Submarine…”

Jeste li u strahu za ovogodišnji plasman krumpira na tržištu zbog aktualnih problema s opasnim otpadom u Gospiću?

“Nisam! Naša je proizvodnja krumpira 30 kilometara udaljena od područja na kojem se odlagao opasni otpad, a usto su polja krumpira smještena na 30 metara većoj nadmorskoj visini od spornog mjesta. Da stvar bude povoljnija, pozicija naših polja je i na posve drugom vodenom slivu. Podzemne vode na naša polja krumpira teku od Raduča prema Gračacu, a ne od Metka prema Gospiću, čime je jasno da voda koja hrani naš krumpir dolazi iz posve drugog smjera pa nismo ni u kakvom strahu od kontaminacije. Bitno je reći, a to su pokazale aktualne analize, da čak ni za one koji proizvode u neposrednoj blizini odlagališta otpada nema realne opasnosti. Uzimali su jabuke i kupus koji su rasli na svega 50 metara od mjesta odlaganja spornog otpada i u njima nisu pronađeni ni teški metali, ni problematični spojevi, ni nedozvoljene supstance, a meni je kao agronomu jasno da bi takve spojeve na sebe upravo među prvima povukao upravo – kupus. Kažem, brige nema.”

Što se sada za poljoprivrednike u Lici mijenja nakon novih saznanja o skladištenju nedozvoljenog otpada?

“Problematična je senzacionalistička i populistička retorika, gdje mnogi žele nešto dobiti na ovom slučaju. Dakako, situacija s odlaganjem opasnog otpada nikako se nije smjela dogoditi, riječ je o realno velikom problemu koji što prije treba riješiti. Ali, ono što je uslijedilo, negativna popratna priča koja se širi na nas ostale nedužne aktere koji ovdje živimo i radimo, iz dana u dan se našoj Lici nanosi sve veća šteta! Složit ćemo se da je Lika stoljećima bila besprijekorno čista i poželjna regija, simbol prirode, a sad se ista ta Lika preko noći pokušava prikazati – simbolom zagađenja. S takvom retorikom treba stati, pa nismo mi ni Černobil ni susjedni Pripjat, pa ni Zona isključenja oko eksplodiralog nuklearnog reaktora! Srećom, većina ljudi promišlja i dalje na pozitivan način, taj će opasni otpad otići kako je i došao, a mi nismo u strahu ni za proizvodnju ni za prodaju naših proizvoda. OK, dohvatili su se neki ličkog krumpira, jer je najveći brend, ali s druge strane, opet je i takav, trenutačno šireći za nas nezavidan razvoj situacije, potvrda da je – krumpir zaista brend Like. I da posao koji radimo više od dva desetljeća, a to je da krumpir vratimo na mjesto gdje je bio prije Domovinskog rata, radimo u dobrom smjeru…”

Sve je manje mladih

Koliko je, na svjetskoj razini, cijenjen lički krumpir?

“Među deset najboljih na svijetu. Konkretno, enciklopedija okusa TasteAtlas radi liste najboljih krumpira na svijetu, i na aktualnoj listi objavljenoj ovog tjedna, među 57 najboljih krumpira na svijetu lički krumpir je – deveti! Najbolje ocijenjen je kanadski Yukon Gold, slijede grčki Patata Kato Nevrokopiou i Naxou, kolumbijski Papa Criolla, španjolski Pataca de Galicia, američki Idaho potatoes, francuski Pomme de terre de Noirmoutier, peruanski Papa purpra te naš Lički krumpir. Hvale kako se ‘Lički krumpir od ostalih razlikuje po većem postotku suhe tvari, a što znači da sadrži više škroba, vitamina, minerala i vlakana. Krumpir uzgojen u Lici ima žutu do smeđu koru i jarko bijelo do žuto meso, a okus mu je brašnast zbog visokog udjela škroba.’ Tek iza nas slijedi još gotovo 50 vrsta krumpira, od Velike Britanije, Kanarskih otoka, Nizozemske, Bolivije, Argentine, Danske, Rusije, Italije, Njemačke…”

Tko je Ličanima najveći domaći konkurent u proizvodnji krumpira?

“Međimurci! Fenomenalno rade, a mjesto Belica čak ima i spomenik, pa i muzej krumpira. U tom mjestu, čak na europskoj razini, imaju najkoncentriraniju proizvodnju krumpira na mikrolokaciji.”

Koliko se u Lici proizvede krumpira?

“Prije 40 godina proizvodilo se 80 tisuća tona, a danas manje od tri tisuće tona. Gotovo se 30 puta proizvodnja smanjila. Da stvar bude tužnija, u cijeloj Lici danas nema više od nas 20 proizvođača koji krumpir prodaju na tržištu, odnosno onih koji mogu sa svojih polja napuniti barem jedan kamion krumpira.”

Hoće li tim tempom krumpir zaista nestati u ovom kraju?

“Neće! Dno smo doživjeli prije nešto više od desetljeća, no danas se sve više javljaju mladi ljudi, ugostitelji koji su prepoznali domaći proizvod, tržište prepoznaje lički krumpir i otkako smo zaštitili Lički krumpir na europskoj razini, naša se proizvodnja diže. Istina, teško da će ponovo biti proizvodnja 80 tisuća tona, jer vremena se mijenjaju, krumpira se manje jede, ali on će i dalje ostati važan proizvod za naš kraj. Tako sam se i sam, kao mlad, zaljubio u krumpir. Tom me ljubavlju zarazio Ivan Balenović, čovjek koji je osnovao Udrugu proizvođača ličkog krumpira upravo s idejom da se on i zaštiti. Kad smo je osnivali 2000. godine imali smo 150 članova, danas nas je svega šestero članova. Vrijeme prolazi, ljudi odseljavaju, sve je manje mladih, a onih koji su bili tada u našoj udruzi više nema ili su u poznim godinama. Sve su to tada bili ljudi koji su prije rata proizvodili krumpir i od kojih smo mi učili te nastavili njihov put… Ima mnogo ljudi koji sade manje količine, vade traktorima, skupljaju u vreće i koriste za osobne potrebe, no za ozbiljniju proizvodnju treba mehanizacija, dobar kombajn, a samo on košta više od 200 tisuća eura…”

Kako se, konkretno, bere krumpir?

“Kombajn s ralom ulazi ispod dva reda krumpira, diže ih sa zemljom, a ona propada kroz rešetkastu traku natrag na polje. Ljudska ruka, radnici koji su na kombajnu, istovremeno odvajaju kamen, grude, truli krumpir te još na kombajnu krumpir koji je dobar odlazi u bunker. Iz njega se presipava u prikolice, a one se zatim traktorima voze do skladišta. Tamo idu na usipni koš, ponovo se ručno pregledavaju i čiste, a zatim se pune u drvene kašete i odlaze na skladištenje te potom – prema kupcu i stolu. Sadnja počinje sredinom travnja, a berbe kreću u kolovozu i nastavljaju se u rujnu.”

Je li se cijena krumpira mijenjala s vremenom?

“Sjećam se priče iz 1990. godine, neposredno prije rata, kako su kupci na samim poljima krumpira kupovali za vrijeme berbe krumpir po 1 DM za kilogram. Tko je imao prinos od 17 ili 18 tisuća kilograma, taj je bez problema u to doba mogao kupiti osnovni Golf II za taj novac. A ta legendarna i neuništiva Golf dvojka, vjerojatno, i danas vozi (smijeh). A sada, onaj tko proizvede takvu količinu, ako je cijena na kućnom pragu oko 1 euro, također može kupiti automobil, osnovni model Škode Fabije ili VW Pola. Usto, da bi obitelj isključivo živjela od proizvodnje krumpira, treba imati visoke investicije, mi smo proteklog desetljeća uložili nekoliko milijuna u skladište, proizvodnju, opremu u polju, a dio smo, više od milijun eura, dobili i od europskih fondova. Istina, najveći smo proizvođač, ali smo najviše i ulagali. Da ne govorim o navodnjavanju, koje je najvažnije ako se netko namjerava baviti ozbiljnom proizvodnjom.”

Kako možemo prepoznati kvalitetan krumpir po izgledu?

“Vizualno je teško, no krumpir poput ličkog s više suhe tvari prepoznat ćete tako da kada ga režete nožem postoji priličan otpor. Onaj krumpir kroz koji nož ide kao kroz meki sir, tome je kulinarska namjena ograničena. S ličkim krumpirom rade se i njoke, pire, pomfrit, može se kuhati, peći… On je fin, hrskav… Pa znate kako kažu, ako je bolji krumpir ispod peke od mesa koji se zajedno pekao, onda je to prava stvar! Nepce je teško prevariti. Na kraju, Lika je toliko čarobna i vrlo se lako zaljubiti u nju. I moja supruga Zrinka došla je u kraj iz Podravine, a ne znam samo je li se zaljubila u mene ili Liku (smijeh). Obitelj mi je, dakako, najveća podrška.”

Nisu vidjeli proizvodnju

U Liku se, upravo radi krumpira, doselila i mlada obitelj Jozinović. Ivan Jozinović prvi je operativac tvrtke Agrovelebit, a stigao je iz Žrnovnice.

“Splitsko sam dite. Igrao sam desnog beka kao devetogodišnjak u Mosoru, a jedan jedini gol dao sam, i to kao dešnjak, lijevom nogom – Hajduku! Jedini gol! Trener je nakon te utakmice tražio da počnem igrati desnom nogom, meni se nije svidjelo, pa sam završio karijeru”, priča Ivan Jozinović pa nastavlja:

“More sam gledao s balkona, no dane sam provodio s obitelji u polju. Majka Anka također je agronom, pa smo godinama zajedno proizvodili gladiole koje smo prodavali Agrokoru te krizanteme koje smo prodavali za Dušni dan. Autobusima smo slali cvijeće sa splitskog kolodvora u Zagreb. I tu sam ja zavolio polje. U polju sam često bio i u Imotskom, gdje sam s bakom Anđom u Runovićima brao kukuruz, ljeti vezivao lozu… Uživao. I u Lovinac, odnosno Gospić, doselio sam se sa suprugom Marijom radi – krumpira. Želio sam raditi u proizvodnji, a ne u prodaji koji je suhoparan posao. Mnogo je agronoma moje generacije koji naprosto nisu vidjeli proizvodnju, jer je nje sve manje, nisu vidjeli skladišta niti kako se radi, već zapakiran proizvod.”