Baranović je u međuvremenu diplomirao na studiju Morskog ribarstva Sveučilišta u Splitu, gdje sada priprema i doktorat.

U Hrvatskom saboru u mandatu koji je nedavno istekao bio je zastupnik Narodne stranke reformista. Namjerava izboriti i novi mandat jer, kao član saborskog Odbora za poljoprivredu, ističe, zna da su brojni problemi u ribarstvu i ostatku poljoprivrede ostali neriješeni. S Baranovićem razgovaramo upravo o problemima u ribarstvu i agraru.

Hrvatsko je ribarstvo prvi puta suočeno sa zabranom izlova, ribolov je zabranjen na godinu dana u Jabučkoj kotlini glavnom mrijestilištu u Jadranu, a sve su glasnije najave da će Europska komisija uvesti i kvote za plavu ribu, konkretno srdele i inćune. Strahuju li ribari za budućnost?

Zabrane nisu rješenje, mislim da se regulatornim mjerama može postići dugoročna održivost ribarstva. Još 1994/95. upozoravalo se da su ugrožene zalihe posebice inćuna, no želja za profitom ignorirala je apele struke i tu smo gdje smo. Struka je, recimo, zamijetila velike stokove nedorasle ribe, rješenje je zaustaviti izlov na 15 ili mjesec dana te nadzirati stanje. Uvođenje kvota za plavu ribu ne bi bilo dobro jer, naša statistika iz tzv. povijesnih godina nije vođena na pravi način, a birokratski mentalitet Europske komisije ne prepoznaje razlike između ribolova u sjevernim morima ili oceanu naspram Jadrana i nisu im razvidne moguće posljedice. Usto, naši predstavnici koji pregovaraju u Bruxellesu, još ne shvaćaju da smo ravnopravna članica, da više nismo pred vratima Unije. Mislim da problem održivosti zaliha u podmorju primarno moramo rješavati s Talijanima kao potpuno ravnopravni partneri.

Obavljene su i prve isplate za ‘scraping’ što je jedna od mjera za smanjivanje ribolovnog napora. Interes ribara je velik, javilo ih se čak 80, no odobreno je 18 zahtjeva uz isplatu 36 milijuna kuna. Za uništavanje ribarskih plovila do 2020. raspoloživo je još gotovo 200 milijuna kuna, hoćemo li time ugroziti svoju flotu?

Ribarstvo nije klasično poduzetništvo, brod nije preša koja štanca neke profile. Realno gledano koćarsku flotu bi trebali smanjiti 25-30 posto, ali isključivo eliminirajući brodove koji su stari, izraubani i ne zadovoljavaju tehničke uvjete za daljnji ostanak u ribolovu. Dogode li nam se kvote s plavom ribom i u plivaričarstvu trebat će razumno odlučiti što zadržati, a što poslati u rezalište. Politika ribarstva pred velikim je izazovom, kako uskladiti flotu s biološkim mogućnostima Jadrana da oni koji ostanu mogu rentabilno poslovati.

Je li marikultura rješenje?

U ozbiljnim zemljama jeste. One se, za razliku od nas, marikulturom bave sustavno i planski, a mi smo golemi prostor u kojem bi mogla biti uzgajališta proglasili zaštićenim, stavili ga u kategoriju Natura 2000 ne vodeći računa da EU to dvoje međusobno isključuje. Kako onda govoriti da smo zemlja koja ozbiljno pristupa razvoju marikulture. U Dubrovniku i Splitu imamo i edukativne centre, iskustvo i ljude koji znaju. Tržište postoji, Grci i Turci koje smo nekada učili tom biznisu pretekli su nas višestruko. Nažalost, ne samo da šteka i međuresorna suradnja nego uopće nema političke volje da se greške priznaju i isprave. O kakvom je neredu riječ svjedoči i detalj da su me, radi kritika smijenili iz Savjeta za ribarstvo i nisu nikoga imenovali. Sreća je što imamo dvije snažne kompanije Cromaris i Sardinu koje ozbiljno rastu, uvode i nove uzgojne vrste te investiraju u proizvode veće dodane vrijednosti.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Ribarstvo vam je glavno područje, ali ne štedite kritike ni ostatak poljoprivrede?

Puno se nereda radi nebrige politike nakupilo, a golemi potencijali stoje neiskorišteni. Zar je bio problem kada se probijao tunel Sveti Rok s nekoliko cijevi višak akumulacije iz Like iskoristiti za navodnjavanje dalmatinskog zaleđa? Ili, zemljišna politika potpuno je netransparentna, podaci koji moraju biti javni nedostupni su. Tražio sam podatke o korisnicima državnog poljoprivrednog zemljišta, odgovorili su mi kako ih ne mogu dobiti jer su zaštićeni  Zakonom o zaštiti osobnih podataka. Je li to odgovor zastupniku u Saboru?! Nekoliko mangupa dobilo je silne hektare, za njih primaju poticaje i ništa ne rade već igraju poker po gostionicama. Nedopustivo je da se podaci o raspolaganju državnim resursima proglašavaju tajnom.  

Dvije veletržnice ribe, u Rijeci i Poreču, neslavno su propale. Hoće li ista sudbina pokopati i treću nacionalnu veletržnicu, onu u Tribunju. Završena je prije gotovo dvije godine, a još ni kilogram ribe nije protrgovan, hoćemo li morati vratiti 16 milijuna kuna u Bruxelles?

Dok Vlada zakonom ne uredi da sav izlov mora u veleprodaju kroz veletržnicu nema napretka. Kako nema zakona nema ni volje ribara da izlov nude na veletržnici, pritisnuti nelikvidnošću oni biraju vazalni odnos s prekupcima. Zakon treba hitno donijeti te dopustiti samo malim OPG-ima prodaju ribe na lokalnim peškarijama, tržnicama, a za sve ostale uvesti obvezu prodaje preko veletržnice. Uvjeren sam da bi to za rezultat imalo i veću konačnu cijenu što bi u kratkom roku privuklo sve ribare. Tribunjska veletržnica ima odličnu poziciju, smještena je u jedinoj pravoj ribarskoj luci na Jadranu, lokalni ribari najzaslužniji su što je izgrađena. Vjerujem, znat će izvući benefit ako veletržnica i ne proradi. Mogu je koristiti kao distribucijski centar za otpremu izlova prema tržištima Unije.

Još prije starta službene predizborne kampanje za nove parlamentarne izbore u javnost su iscurila imena nekolika kandidata za budućeg ministra poljoprivrede.

Ako me pitate imam li ambicija biti ministar moj odgovor je – da. Ne dvojim da bih uspio uvesti red u sektor na zadovoljstvo i ribara i seljaka. Ministar poljoprivrede nema što raditi u kabinetu niti se voziti limuzinom. Mora imati terensko vozilo i u njemu par radnih cipela i gumenih čizama te od šest radnih dana najmanje tri  provesti na terenu, ali ne u protokolu već radno. Sadašnji koncept mora se iz temelja mijenjati, od sustava obrazovanja preko zemljišne politike do izravne komunikacije sa svim sudionicima.