Osim što se pokazalo da domaći političari vole zaboraviti prijaviti dio imovine, što pokretne što nepokretne, ispostavilo se da neki među njima nisu neskloni ni friziranju vlastite biografije kako bi uljepšanom slikom o sebi osvojili što više bodova u javnosti. Najpoznatiji je slučaj predsjednika HSP-a Ante Đapića kojemu je Senat splitskog Sveučilišta oduzeo magistarsku titulu jer je dokazano da je magisterij prepisao od svog stranačkog doajena dr. Borisa Kandarea. Đapića takva odluka nije pokolebala, pa nimalo klonula duha u težnji da se uspne jednu akademsku stepenicu više najavljuje ponovno prijavljivanje magisterija. Najsvježiji pak slučaj predsjednice HSLS-a Đurđe Adlešić otkrio je kako se neki čak i srame svog mjesta studiranja tako da šefica liberala u čak tri službene biografije – na stranačkom i saborskom webu te u političkom vodiču – nigdje ne spominje Banju Luku gdje je zapravo na Pedagoškoj akademiji stekla zvanje nastavnice hrvatskog jezika jer joj to nije pošlo za rukom u Zagrebu.

Metoda vlastite kože
U nadi da je time iscrpljena lista propalih pokušaja “bildanja” životopisa naših političara, kratka analiza pokazuje da je među čelnim ljudima stranaka koji kroje život (ili to tek žele) u zemlji s velikim ekonomskim problemima najmanje ekonomista. U državi u kojoj se svi, pogotovo u ovoj predizbornoj godini, zaklinju u gospodarski oporavak i rast, skok BDP-a, smanjenje deficita, rast standarda i povećanje plaća i mirovina građana, na vodećim stranačkim pozicijama koje mogu dovesti i do mogućnosti da nam sutra upravljaju svakodnevicom najmanje je onih koji su se neposredno u obrazovnom procesu upoznali s gospodarstvom, njegovim mogućnostima, prednostima, ali i ograničenjima. Daleko je više onih koji su se s ekonomijom suočili metodom vlastite kože i prikupljanja vlastitih praktičnih iskustava, a ima i onih koji nikada ni na koji način nisu zagazili u gospodarske vode, ali ih to baš ne sprječava da se njime suvereno bave. Ekonomska znanja, sudi li se po njihovim službenim biografijama, u školskim su klupama prikupili samo predsjednik HSS-a Josip Friščić te predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić. Friščić je završio prvi stupanj Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu te stekao zvanje ekonomista, a u praksi je iskustva skupljao kao čelnik ureda za gospodarstvo u Koprivnici i županiji i nizu drugih sličnih funkcija od 1993. do 2001. kada je izabran za župana. Jakovčić je pak diplomirani ekonomist s diplomom zagrebačkog Fakulteta za vanjsku trgovinu, a do 1991. kada počinje njegov do danas neprekinuti niz na mjestu predsjednika IDS-a radio je na poslovima izvoza i marketinga u Pazinki, a potom se bavio i privatnim poduzetništvom u Austriji i kod nas. Među stranačkim liderima najviše je diplomiranih pravnika, uz Đapića još i predsjednik SDP-a Ivica Račan, predsjednica DC-a Vesna Škare-Ožbolt te predsjednik HSU-a Vladimir Jordan koji je magistar pravnih znanosti, no u biografiji ističe kako je čitav život radio u gospodarstvu.

Samo u politici
Račan zapravo nikada nije radio u svojoj pravnoj struci, nego je od početka gradio političku karijeru, od Instituta za društvena istraživanja preko članstva u Predsjedništvu CK SKJ, direktorskog mjesta u političkoj školi u Kumrovcu do funkcije predsjednika CK SKH, da bi 1990. postao saborski zastupnik sve do danas s izuzetkom prošlog mandata kada je bio predsjednik Vlade. I Škare-Ožbolt je bila više usmjerena na političku nego pravničku karijeru koju je tesala svega nekoliko godina do devedesetih, u Županijskom sudu u Osijeku te u Izvršnom vijeću Sabora. Od tada do danas fokusirala se na politiku, provodeći prvih devet godina u Uredu predsjednika uz Franju Tuđmana nakon čega su uslijedile zastupnička i ministarska dužnost.

Dvoje s doktoratom

Šefica narodnjaka Vesna Pusić doktorica je sociologije s posebnim interesom za industrijsku demokraciju, a danas uz zastupničku dužnost kao redovna profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predaje sociologiju politike i teoriju industrijske demokracije. Predsjednik Vlade Ivo Sanader doktorat iz romanistike stekao je u Innsbrucku s temom o francuskom dramatičaru iz prošlog stoljeća Jeanu Anouilhu, a do ozbiljnog ulaska u politiku 1992. godine više se bavio kulturom i publicistikom, te između 1987. i 1991. i privatnim poduzetništvom u Austriji, uspješnost kojeg kritičari danas osporavaju.