Muzej Sinjske alke jedini je hrvatski muzej koji je ove godine u konkurenciji četrdesetak muzeja iz deset europskih zemalja nominiran za najprestižniju europsku muzejsku nagradu European Museum of the year (EMYA) koju dodjeljuje Forum slavenskih kultura. Nagrada će se dodjeljivati u svibnju u Zagrebu, a što je sve prethodilo nominaciji koja dolazi ususret i drugoj godini postojanja muzeja za Poslovni je dnevnik pojasnio ravnatelj Muzeja Sinjske alke Boris Filipović Grčić. No, to nije prvo priznanje dodijeljeno Muzeju, jer je nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva za stalni postav u ruke dizajnerice postava Nikoline Jelavić Mitrović otišla u rujnu 2016. godine. Glavna motivacija pokretanja Muzeja Sinjske alke bila je želja da se na poznato viteško natjecanje u čast slavljenja junačke pobjede Sinjana nad osmanlijskom vojskom iz 1715. godine više ne mora čekati godinu dana, ali je otvorenju uz dugogodišnju pripremu prethodila i anegdota. Prije deset godina đaci dalmatinskog područja uputili su se na školski izlet i posjet Klovićevim dvorima kako bi razgledali tada poprilično dobro zapaženu izložbu Dalmatinska Zagora, nepoznata zemlja, a u sklopu nje i alkarsku baštinu.

Klovićevi su dvori ugostili oko tri tisuće eksponata koji pokrivaju geografski vrlo širok prostor Zagore i područja na prvi pogled siromašnog, ali istovremeno vrlo bogatog kulturom i duhom. Dakle, do otvorenja Muzeja Sinjske alke kao mjesta koje čuva izvornu starinsku odjeću, opremu i oružje Sinjske alke i njeguje narodne običaje nije bilo referentne točke na kojoj bi žitelji Cetinske krajine mogli dobiti sve relevantne informacije o naslijeđu na kojem se kulturalni identitet ovog područja bazira. Uglavnom su informirani bili zahvaljujući fragmentarnom sudjelovanju alkarske baštine u sklopu drugih izložbi ili pojedinačnim usmenim prenošenjima s generacije na generaciju unutar alkarskih obitelji. Muzej Sinjske alke prostire se na oko 1700 kvadrata i smješten je na sinjskim Kvartirima u sklopu restaurirane mletačke vojarne iz 18. stoljeća namijenjene za smještaj konjice. S obzirom na to da svečana alkarska povorka i kreće s ove lokacije, muzej nije niti mogao biti igdje drugdje. Otvoren je 2015. godine kao dio svečanosti u sklopu obilježavanja za Cetinski kraj velike 300. obljetnice Sinjske alke, a takvom atraktivnom načinu odavanja počasti povijesti i tradiciji prethodilo je proglašenje Alke pokretnim spomenikom kulture najviše kategorije 1979., kao i uvrštavanje Sinjske Alke na UNESCO-ovu listu nematerijalne svjetske baštine čovječanstva 2010. godine. U međuvremenu je potvrdu da se radi o dobroj odluci potvrdilo i 45 tisuća posjetitelja od otvorenje do danas, kao i činjenica da je muzej postao središtem kulturnih događanja šireg sinjskog područja.

Inicijativi i samom otvaranju ipak nisu prethodile samo godine, pa čak niti desetljeća već je proces prikupljanja građe započeo prije dvije stotine godine kada je i završena njegova prva faza. Tada je formirana većina alkarskog sadržaja, uključivši u tom prvom valu alkarsku opremu, rekvizite i oružje. Među najvrednijim eksponatima nalazi se konjska oprema koja datira iz razdoblja između 16. i 19. stoljeća, a koja uključuje bogatu ukrašenu abaju (prekrivač) za konja Edeka i sedlo izrađeno od kože i drveta, ukrašeno detaljima od sedefa. Edek je, pak, najljepši i pričuvni vojvodin konj kojeg u alkarskoj povorci nitko ne jaši. “Nakon što je odlukom Vlade Viteško alkarsko društvo Sinj postalo vlasnik cijelog kompleksa Alkarskih dvora, 2007. krenulo se s obnovom istih. Radovi na dvorima i muzeju potrajali su do 2015. godine kada je muzej svečano i otvoren”, potvrdio je Boris Filipović Grčić.  Tradicijska građa u ovom je muzeju uokvirena najvišim muzejskim standardima europskih i svjetskih razmjera pri čemu je glavni dio muzeja interaktivne prirode. Dio eksponata traži aktivno djelovanje promatrača što je destigmatiziralo muzejsku baštinu kao sadržaj sasvim odijeljen od posjetitelja. Metodički i pedagoški nimalo apstraktan raspored građe omogućio je da se u njemu svaki posjetitelj osjeća dobrodošlo te da se do informacija i o najmanje poznatim artefaktima može doći i bez posredovanja muzejskog vodiča. Unutar muzeja zahvaljujući takvom pristupu nije teško zamisliti ni najmlađe generacije koje bi na sadržaj povijesne tematike možda ponešto nevoljko pristali jer suvremeno ruho Muzeja Sinjske Alke jednako intrigira zaljubljenike u IT rješenja kao i povjesničare. “Muzej Sinjske alke je jedan od najsuvremenijih muzeja u Hrvatskoj. Unutar njega je ugrađen veliki broj multimedijalnih uređaja sa sadržajima koji značajno doprinose atraktivnosti i zanimljivosti muzejskog postava. Živimo u vremenu u kojem se tehnologija, posebno multimedijska, vrlo brzo razvija i mijenja, pa iako je muzej otvoren 2015. već promišljamo o nekim novim stvarima i sadržajima. Jedan od  tih sadržaja je Alka u virtualnoj stvarnosti, putem koje bi posjetiteljima bilo dočarano jahanje na konju i gađanje alke s kopljem u ruci”, dodao je ravnatelj.

Središnji dio muzeja čini prikaz alkarske povorke u prirodnoj veličini, sastavljene od vojvode, čete alkara i njihovih (alkarskih) momaka, za koji su zaslužni Hrvoje Dumančić i radionica Neira iz Metkovića. Uz njih u povorci sudjeluju još i harambaša, buzdovandžija, štitonoša, ali i namještač alke, pomoćnik, trubač i pucač mačkula koji iako jesu dio Alke, ne sudjeluju u povorci. Za troškove obnove i izgradnje Ministarstvo kulture je u razdoblju od 2007-2015. osiguralo 31,8 milijuna kuna za obnovu Alkarskih dvora i stalni postavi te 6 milijuna kuna za realizaciju stalnog postava, a u gradnji Muzeja čija je ukupna vrijednost iznosila 25 milijuna kuna sudjelovali su hrvatska Vlada, Splitsko-dalmatinska županija, grad Sinj i Viteško alkarsko društvo (VAD). “Riječ je o živom muzeju koji je trajanje manifestacije produžio na cijelu godinu. Neprekidno pristižu nove informacije u svim medijskim oblicima te znatan broj njih još čeka na obradu ili je u postupku obrade  za postav. Nakon što se arhiv Viteškog alkarskog društva preseli u za to previđene prostore u Alkarskom dvorima dodatno ćemo intenzivirati digitalizaciju građe te tako alkarsko blago učiniti dostupnim najširoj publici”, kazao je Filipović Grčić. Pravila Alke kodificirana su Statutom iz 1883. godine, napisanom na tada službenom talijanskom jeziku, u kojem je uz brojne druge detalje, naznačeno i da se slavodobitnikom alkarskog natjecanja proglašava onaj alkar koji u tri trke postigne najveći broj punata.

Danas se na velikom video-zidu unutar muzeja mogu pogledati pobjednici od 19. stoljeća pa sve do prošle godine, a o najznačajnijima od njih dostupno je i nešto više informacija. Pregledno je dio po dio opisana i alkarska odora, koja se prema Statutu sastoji od čojanog (vrsta materijala) ogrtača ili dolame i gaća (hlača), svilenog pasa, izvezene ječerme i košulje s majitama. Na glavi alkara je kalpak od kunovine ukrašen čelenkom, bijelom perjanicom od ždralova perja, na bedrima alkaru visi sablja, u ruci mu je koplje i na nogama su crne kožne čizme s mamuzama. Hrvatski Restauratorski zavod je od 1981. godine na sebe preuzeo zahtjevan posao izrade replika dijelova odore poput svilenog alkarskog krožeta, oružja i konjske opreme što je omogućilo da se alkarsko natjecanje održava neometano bez da alkari ostanu bez odore, a muzej bez najvažnijih eksponata. Statut sinjske alke propisuje da se dijelovi alkarske odjeće, opreme i oružja koji su proglašeni spomenicima kulture ne smiju rabiti nego se koriste samo kao muzejski izlošci. U sklopu muzeja također se nalaze i suvenirnica u kojoj se uz tradicijski nakit mogu pronaći i brojna izdanja posvećena alkarskoj baštini, povijesti grada Sinja i Cetinjske krajine te suvremeno opremljena projekcijska dvorana u kojoj se prikazuju uradci vezani za Alku te održavaju druga za sinjski kraj važna kulturna zbivanja. Pažnja se pri tome pridala i još jednoj važnoj umjetničkoj sekvenci alkarske baštine, onoj numizmatičkoj, kako u sklopu muzejskog postava tako i izradom replika koje se ondje mogu kupiti. “Do sad nije bilo moguće sve o Sinjskoj alki doživjeti u jednome prostoru, a upravo je to ono što Muzej Alke nudi”, zaključio je Boris Filipović Grčić.