Piše: Ivica Mudrinić, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca

Iza nas nas će polako ostati još jedna godina u kojoj se, gledajući u retrovizor, nažalost nemamo čime pohvaliti kada su u pitanju gospodarstvo, životni standard i društveni optimizam, a i sljedeća će vjerojatno biti nalik ovoj i proteklim dvjema. Nakon snažnoga pada ekonomske aktivnosti u godini najjačeg udara krize – 2009. – naše gospodarstvo uglavnom ili i dalje blago pada ili stagnira. Trenutačno ne postoji niti jedan pokazatelj koji bi ukazivao na to da će za gospodarstvo sljedeća godina biti značajno drukčija od ove i proteklih dviju. Pred nama kao državom velik je izazov da se unatoč ovim činjenicama fokusiramo na svjetlo na kraju tunela i poduzmemo sve što je u našoj moći da do njega što prije dođemo. Iako nam ekonomski pokazatelji ne pružaju razloge za optimizam, godinu pred nama ipak će obilježiti jedinstveni povijesni događaj za Hrvatsku. Godine 2013. ulazimo u Europsku uniju. Osobno sam uvjeren da će ulazak imati iznimno važan i dominantno pozitivan dugoročni utjecaj na naše društvo. U kratkoročnom će gospodarskom smislu biti istodobno i opasnost i prilika. Mnogi će se naši izvoznici morati preusmjeravati iz Ceftina režima u režim poslovanja EU-a i mnogi će se naći pred otvorenim tržištem koje će znatno povećati potencijale izvoza. No brojni će se suočiti i s novom konkurencijom na domaćem tržištu.

U takvim se uvjetima nameće imperativ vođenja dobro osmišljene moderne industrijske politike. To nije politika koja se temelji na subvencijama i zaštiti domaće proizvodnje. To je politika koja nastaje u suradnji privatnoga i javnoga sektora, a temelji se na horizontalnim poticajima, koordiniranom korištenju sredstava iz fondova EU-a i prilagođavanju regulacije s ciljem stvaranja predvidivog okvira za ulaganja u aktivnosti koje se procjenjuju kao perspektivne na otvorenom tržištu. U tom smislu vlada i privatni sektor zajednički snose odgovornost za stvaranje novoga poticajnog okvira u kojemu bi se trebao pokrenuti novi investicijski i razvojni ciklus.   Nesporno su naši najveći problemi i glavni razlozi zbog kojih smo u nezavidnoj situaciji nekonkurentnost te loša poslovna i investicijska klima. Prema posljednjem izvještaju Doing Business Svjetske banke nalazimo se na 84. mjestu u svijetu prema kriteriju lakoće poslovanja, između Moldavije i Albanije. Najviše međutim zabrinjava što u tom dijelu tablice tavorimo već godinama, dok neke druge zemlje, među njima i one iz regije poput Crne Gore i Makedonije, bilježe značajne pozitivne skokove na listi. I pritom počinju rasti brže od Hrvatske. Naši su ekonomski problemi fundamentalni: domaći, unutarnji problemi na koje možemo utjecati, ali za sada to propuštamo učiniti.

Propustili smo postaviti povećanje konkurentnosti i uklanjanje prepreka poslovanju i ulaganju na vrh liste prioriteta politike. Umjesto da provedemo projekt ukidanja nekih suvišnih i skupih administrativnih granica, otpočnemo reformu administracije, digitaliziramo poslovno-komunikacijsku infrastrukturu i smanjimo broj i visinu neporeznih nameta, čime bi se potaknule privatne investicije, u prvi su plan isplivale državne investicije. One nisu nevažne, no imali smo ih dovoljno u prošlom poslovnom ciklusu i one se, poznato je, sporo pokreću. U takvim uvjetima ne može doći do rasta: unutarnje se barijere ne uklanjaju, a ekonomska aktivnost u Europi dodatno je usporena. Zbog toga naravno nije lako prilagoditi proračun. Nova se Vlada suočila s nužnošću prilagodbe javnih prihoda i rashoda u nepovoljnim gospodarskim okolnostima. Međutim u tom dijelu nije bilo izbora. Višegodišnji rast javnoga duga i sve veći udio plaćanja kamata u rashodima proračuna i BDP-u prijete pretvoriti Hrvatsku u prezaduženu zemlju. Prijete i rušenjem rejtinga. Stoga se očuvanje rejtinga može označiti kao uspjeh, a nastavak fiskalne konsolidacije kao nužnost pa tako u Hrvatskoj i nemamo dvojbu “štednja ili rast”. Ako bismo pomislili da ne treba štedjeti i pokušali poticati rast ekspanzijom državnih rashoda, pogriješili bismo jer bismo veoma brzo ušli u zonu prezaduženosti. Međutim, nameće se dilema štednje ili reforme. Štednja bez reformi dovodi do ekonomskih poremećaja, odnosno štednja mora proizići iz reformi.

Potrebne su nam sveobuhvatne reforme javnoga sektora: znanosti i obrazovanja, zdravstva, pravosuđa i drugih javnih usluga, s ciljem da uistinu služe građanima i poduzetnicima – da pružaju kvalitetne javne usluge uz prihvatljive troškove. Istodobno je jednako važna reforma šire shvaćenoga javnog sektora koji uključuje i javna poduzeća. U tom segmentu moramo osnažiti tržišno natjecanje – dopustiti privatnim tvrtkama da se natječu s javnima, da pokažu mogu li se određena dobra i usluge proizvoditi kvalitetnije i/ili jeftinije. Štoviše postoji niz aktivnosti u kojima su sada prisutna državna poduzeća i agencije kao ponuđači roba i usluga, a iz kojih bi država, odnosno Vlada treba izaći i baviti se isključivo funkcijama poticanja i regulacije aktivnosti. Na tim je osnovama potrebno revitalizirati koncept privatizacije. Potrebna nam je i reforma tržišta rada, koja mora početi fleksibilizacijom radnoga zakonodavstva i potom nastaviti s cijelim nizom mjera koje će poticati sudionike tržišta rada na cjeloživotno obrazovanje i obrazovanje za zanimanja za kojima postoji potražnja. Dok je svakom zaposleniku realnoga sektora sasvim jasno da odavno ne postoje poslovi i radna mjesta za cijeli život i da su vještina, dobro obrazovanje i spremnost na mobilnost danas nužni preduvjeti za zapošljavanje, naše je zakonodavstvo u ovoj sferi zaglavilo u prošlom stoljeću i postalo prepreka transformaciji tržišta rada. Samo paralelnom provedbom reformi i stvaranjem poticajnog okvira za poslovanje Vlada može osigurati povećanje poslovne aktivnosti, ulaganja, otvaranje radnih mjesta, veće prihode proračuna, veće plaće, mirovine, bolje obrazovanje i, ukratko, rast standarda svih građana. U HUP-u očekujemo da će Vlada u 2013. odlučno krenuti tim putem i u tome smo im, kao i do sada, spremni biti konstruktivan partner.

Piše: Ivica Mudrinić, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca