Mislav Balković izabran je za predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) u narednom trogodišnjem mandatu. Rektor Sveučilišta Algebra Bernays najavio je da mu prioriteti ostaju porezno i neporezno rasterećenje poduzetnika, unapređenje radnih odnosa, smanjenje inflacije, učinkovitije korištenje EU fondova, sustavno rješavanje demografskih izazova te jačanje obrazovnog i pravnog sustava. Uz to, HUP će kontinuirano prilagođavati svoje aktivnosti potrebama granskih udruga i članova. Prvi intervju u ulozi predsjednika HUP-a Balković dao je za Poslovni vikend.
Zašto ste se odlučili za kandidaturu za predsjednika HUP-a?
Zato što mi je do HUP-a istinski stalo i jer mislim da će Hrvatska postajati to bolje mjesto za život i rad što bude imala bolju i relevantniju udrugu poslodavaca. Kladio sam se na ovu zemlju. Ovdje je kompletno naše poslovanje, svi zaposleni, kampus, brend, ovdje mi dijete ide u vrtić i na godinu će u školu. Osjećam, stoga, odgovornost pokušati je učiniti što boljom, u okvirima vlastitih mogućnosti. Moj aktivni rad unutar HUP-a započeo je 2006. godine, okupljanjem članova i izgradnjom granske udruge koja zastupa interese poslodavaca u obrazovanju. Na dužnosti predsjednika te udruge sam proveo ukupno osam godina. Nakon toga sam kao član Izvršnog odbora proširio fokus djelovanja s obrazovanja i na druge segmente stvaranja boljeg poslovnog okruženja u Hrvatskoj te izgradnje što učinkovitijeg HUP-a, organizacije koji će svojim članovima davati vrijednost. Tu sam dužnost obavljao posljednjih pet godina. Nakon niza inicijativa koje sam pokretao i u koje sam bio uključen na prethodno spomenutim dužnostima u HUP-u, osvijestio sam njihov ograničen doseg u odnosu na dužnost predsjednika Vijeća članova i predsjednika HUP-a. Baš zato sam se kandidirao jer znam da značajniji doprinos boljem HUP-u mogu dati upravo s dužnosti predsjednika.
Za kakav ste program dobili povjerenje članova?
U procesu izbora razgovarao sam s većinom predstavnika u Vijeću članova HUP-a te sam iz tih razgovora osvijestio da kao organizacija koja okuplja poslodavce koji stvaraju oko 80 posto domaćeg BDP-a možemo i trebamo biti još utjecajniji društveni dionik, glasni promicatelj interesa poduzetnika te iskreni partner i sugovornik Vladi i sindikatima. Dodatno, HUP treba biti uključiviji, što znači da veliki, srednji i mali, proizvodnja i usluge, moraju raditi zajedno na stvaranju još boljeg poduzetničkog i poslovnog okruženja u Hrvatskoj. Program za koji sam dobio povjerenje članova vodi se idejom kako u narednom razdoblju u okviru HUP-a trebamo stvoriti najznačajniji gospodarski think-tank u Hrvatskoj koji strateški promišlja o pitanjima poslovne klime i okruženja za razvoj gospodarstva, koji razvija i prema javnosti komunicira gospodarske analize i simulacije, “policy” stajališta te daje preporuke za razvoj gospodarstva i društva. Te preporuke moraju biti jasne, argumentirane, relevantne i održive jer će jedino takve možda biti poticaj donositeljima politika da te politike budu još kvalitetnije i da gospodarstvo u njima dobije još značajnu ulogu.
Navedeno planiramo postići konsenzusom u izboru samo nekoliko ključnih horizontalnih tema na kojima ćemo raditi svake godine te reaktiviranjem postojećih i formiranjem novih internih tijela, radnih skupina, povjerenstava i odbora. Članovi s kojima sam razgovarao i od kojih sam dobio podršku i povjerenje misle kako HUP predugo u javnosti predstavlja razmjerno premali broj ljudi koji onda teško mogu biti relevantni sugovornici jer dolaze u poziciju da postaju “veliki poznavatelji svega”. Baš zato u razdoblju koje je pred nama planiram poticati uključenje i stavljanje u javni diskurs većeg broja stručnjaka iz HUP-a koji su relevantni za pojedine horizontalne, ali i specifične sektorske teme koje su od interesa za poslodavce. Uz već postojeće strateške dokumente poput Bijele knjige ili tjednog Fokusa glavnog ekonomista, od nas možete u idućem razdoblju očekivati nove formate koji će biti vidljivi u javnom prostoru.
Što je u ovom trenutku najveći izazov za hrvatske poslodavce?
Krenimo od dobrih i pozitivnih elemenata života i rada u Hrvatskoj, a njih je mnogo. Hrvatska će i ove godine ostvariti rast BDP-a od oko 2,5 do 3 posto, što je nastavak stopa rasta koje su daleko iznad prosjeka EU. Taj veliki rast potaknuo je i zapošljavanje, pa tako danas u Hrvatskoj imamo nikad nižu stopu nezaposlenosti od oko 5 posto, dok je EU prosjek između 6 i 7 posto. Hrvatska je temeljem gospodarskog rasta i političke stabilnosti dodatno poboljšala kreditni rejting. Kada govorimo o uvjetima financiranja, Hrvatska je danas među onim zemljama s najnižim kamatnim stopama za poduzeća i stanovništvo u cijelom europodručju. Ako te kamate dodatno prilagodimo za inflaciju, Hrvatska se izdvaja kao članica s uvjetno najnižim realnim kamatnim stopama. To znači da u ovom trenutku za sve dobre projekte Hrvatska nudi izuzetno povoljne uvjete financiranja i to je, nedvojbeno, naša komparativna prednost. Razgovarajući s našim članovima osvijestio sam, naravno, i područja u kojima ima prostora i potrebe za razvoj. Osim kompanijama ponekad dvosmislenih regulatornih zahtjeva EU, u Hrvatskoj se snažno kontroliraju cijene hrane, energenata, lijekova, financijskih usluga te cijena rada – pri čemu je upravo podizanje troška rada najveća od svih intervencija na koju poslodavci ukazuju. Naime, iako je naš cilj kontinuirani rast plaća uključivao i minimalnu plaću, baš kao što to žele i sindikati i Vlada, trenutačni trend porasta pojedini gospodarski sektori ne mogu izdržati bez zaustavljanja investicija, a ponegdje i gubitka radnih mjesta. Naime, minimalna je plaća od 2019. porasla za 92 posto, a masa plaća u javnom sektoru je u samo dvije godine porasla za 58 posto, što je stvorilo pritisak na plaće u privatnom sektoru i pokrenulo njihov rast jer svi djelujemo na istom tržištu rada. Takvo povećanje plaća i troška rada dogodilo se bez odgovarajućeg rasta produktivnosti u gospodarstvu što nije održivo jer ne stvaramo višu dodatnu vrijednost koja bi mogla održati tako strelovit rast troškova rada. Time se smanjuje konkurentnost brojnih sektora i povećava se inflacijski pritisak. Naše članove posebno zabrinjava planirano dodatno povećanje minimalne plaće na 1250 eura do 2028., što nadmašuje ambicije svih zemalja srednje i istočne Europe i koje u produktivnosti gospodarstva, nažalost, nema pokriće u tako kratkom roku.
Ističete visoke troškove radne snage kao veliki problem u Hrvatskoj. Možete li to pojasniti?
Brzina rasta troška rada, a i dostignuta razina, predstavljaju ozbiljan problem jer Hrvatska ima uvjerljivo najveći raskorak između rasta minimalne plaće i rasta produktivnosti rada među svim članicama EU, što snažno narušava konkurentnost gospodarstva. Rast minimalne plaće je bio tri puta brži od prosjeka EU (gdje je rast bio +32%) i znatno brži od zemalja srednje i istočne Europe (gdje je rast bio +60%), dok je u istom razdoblju produktivnost rada u Hrvatskoj porasla svega 6,7 posto. Time je Hrvatska, nakon Poljske, druga u EU po rastu minimalne plaće, ali je ujedno članica EU s najvećim jazom između rasta plaća i produktivnosti. Taj nesrazmjer izravno pogađa radno-intenzivne djelatnosti poput prerađivačke industrije, gdje je već sada krenulo zatvaranje nekih radnih mjesta, zatim turizma, trgovine, građevinarstva i logistike. Ovdje treba shvatiti da, iako pojedina kompanija možda ima na minimalnoj plaći samo vrlo mali postotak zaposlenih, minimalna plaća služi kao referenca za rast većine plaća, uzrokujući tzv. “efekt harmonike” na gotovo svim razinama složenosti radnih mjesta, pa bilo koja promjena tih plaća kumulativno stvara bitno veću promjenu troška rada na razini kompanije. Poslodavci iz spomenutih sektora navode znatno pogoršanu cjenovnu konkurentnost, unatoč postojanju dovoljnog broja narudžbi. Situacija je akutna u posljednje tri godine kad je rast troška rada u Hrvatskoj (+43,3%) nadmašio prosjeke EU te CEE regije (gdje je bio +16% odnosno +38,5%).
U posljednje dvije godine svjedočimo velikom rastu plaća u javnom sektoru. Kako se to ‘prelijeva’ na privatni sektor i na gospodarstvo u cjelini?
Hrvatska je jedna od rijetkih članica EU u kojoj je prosječna plaća u javnom sektoru viša nego u privatnom sektoru, a razlika u primanjima kod te dvije skupine zaposlenih u 2024. je udvostručena u odnosu na 2019. Konkretno, u 2024. je plaća u javnom sektoru bila viša od one u privatnom sektoru za 32,3 posto dok je ta razlika u 2019. bila +15,3 posto, također na strani javnog sektora. U odnosu na 2018. je masa plaća u državnom sektoru udvostručena na 12,3 milijardi eura, odnosno na 13,3 posto BDP-a pa je Hrvatska po udjelu mase plaća u BDP-u na četvrtom mjestu iza daleko razvijenije Danske i Finske. Poslodavci s kojima sam razgovarao vide šansu rekordno niske nezaposlenosti uz istodobni manjak radne snage u mnogim sektorima kao vrijeme za transfer zaposlenih iz javnog u privatni sektor te bezbolno smanjenje administracije. Ono što s druge strane vide je upravo suprotan smjer kretanja u kojem javni sektor sve više istiskuje privatni sektor s tržišta rada.
Veliki izazov za hrvatsko gospodarstvo je i niska produktivnost koju spominjete. Kako premostiti raskorak između niske produktivnosti i visokog rasta plaća?
Za održiv rast produktivnosti Hrvatska mora baciti sve karte na ulaganja privatnih kompanija, i to naročito u istraživanje, razvoj i inovacije, jer stvarni rast učinkovitosti može doći jedino kroz tehnološki napredak, digitalizaciju i modernizaciju proizvodnih i poslovnih procesa. Uz to je potrebno ojačati instrumente financiranja i stvoriti okruženje koje potiče jačanje domaćeg tržišta kapitala. Veliki prioritet nosi jačanje strukovnog i dualnog obrazovanja na kojem je u posljednje vrijeme stvarno puno napravljeno, relevantnih studijskih programa i cjeloživotno učenje, kako bi se stvarala radna snaga koja prati tehnološki napredak i potrebe modernih industrija. Nadalje, potrebne su i dalje intervencije kroz aktivne politike tržišta rada, naročito u smjeru podizanja stope zaposlenosti žena i mladih, uz povećanje mobilnosti radne snage.
Nije li profitna marža u gospodarstvu visoka?
Zanimljivo je da dok Hrvatska ima iznadprosječni gospodarski rast mjeren BDP-om, profitabilnost tvrtki i njihov investicijski kapacitet u Hrvatskoj opadaju. Naime, profitabilnost po zaposlenom u Hrvatskoj upola je niža od prosjeka EU i oko četvrtinu niža od prosjeka CEE regije.
Također, suprotno narativu određenih interesnih skupina o navodnoj eksploziji profitabilnosti hrvatskih poduzetnika, prosječna neto marža prije poreza za hrvatsku ekonomiju je zadnjih godina na razini od oko pet posto, dok prosječna tvrtka u EU ima dvostruko veću maržu koja je na razini od deset posto. Jasno vam je da takav rezultat značajno ograničava ulaganja u produktivnost i tehnološku modernizaciju pa, ako hoćete, i u plaće. To također ne ohrabruje investitore koji ulažu kako bi ostvarili razuman povrat investicije.
HUP u posljednje vrijeme stavlja naglasak na rastući dug veledrogerijama. Koliko je to veliki problem?
Dug državnih bolnica prema veledrogerijama trenutačno prelazi 800 milijuna eura, što je gotovo 50 posto više nego krajem 2024. Samo ove godine povećan je za više od 250 milijuna, čime je izravno ugrožena sigurnost opskrbe lijekovima i financijska stabilnost zdravstvenog sustava. Riječ je o dugogodišnjem strukturnom problemu koji proizlazi iz kroničnog podfinanciranja bolnica i administrativnog određivanja cijena lijekova koje ne pokrivaju realne troškove proizvodnje i distribucije. Prema podacima Fine, potraživanja veledrogerija čine 17 posto njihovih prihoda, a dvije trećine odnose se na bolnice. Zaduženost veledrogerija premašuje četverostruku razinu EBITDA, daleko iznad održivih 2,5–3,5x, pa banke više ne žele preuzimati rizik i odbijaju financirati veledrogerije, odnosno indirektno državne bolnice.
Što je potrebno učiniti?
Vladina uplata od 80 milijuna eura i najavljeni rebalans s dodatnih 150 milijuna mogu privremeno ublažiti pritisak, ali neće riješiti uzrok. Potrebne su strukturne mjere poput realnog planiranja rashoda i prihoda uz održive modele financiranja, usklađivanje cijena lijekova i pomagala s troškovima i inflacijom radi stabilnog poslovanja distributera, svođenje rokova plaćanja na zakonske okvire i kontrola potrošnje kroz optimizaciju bolničke mreže i uklanjanje višestrukih dijagnostika.
Hrvatski gospodarski rast posljednjih je godina temeljen na velikim javnim investicijama i novcu iz Europske unije. Taj će novac u bliskoj budućnosti nestati. Gdje gospodarstvo može pronaći izvore budućeg rasta?
Novac iz EU srećom neće nestati, ali će se smanjiti. Hrvatska je danas veliko gradilište i mnoge od javnih investicija koje se provode valja pohvaliti. Naime, alokacije iz EU fondova u posljednjih nekoliko godina generirale su oko dva postotna boda realnog rasta BDP-a ili više, između ostalog kroz provedbu strukturnih reformi te provedbu ulaganja kojima je potaknut rast produktivnosti. U tom kontekstu u vremenu koje je pred nama i kada će se iznos sredstava dostupnih Hrvatskoj smanjiti u odnosu na aktualno razdoblje, važno je zadržati primjerenu razinu financiranja iz sredstava EU i fondove ciljano usmjeriti na sva ona područja gdje je potrebna komplementarnost javnih i privatnih ulaganja, te u kojima privatni sektor ne može vlastitim resursima ostvariti strateške ciljeve na EU i nacionalnoj razini, poput ulaganja u zelene tehnologije, energetsku tranziciju, sigurnost hrane kao strateške sirovine, te svakako ulaganja u obranu i sigurnost u pogoršanim geopolitičkim okolnostima. Hrvatska mora tražiti izvore budućeg rasta u privatnim investicijama prije svega u području svojih komparativnih prednosti. Najjednostavnije rečeno, gdje god je sektorski udio u svjetskom BDP-u veći u odnosu na udio nacionalne ekonomije u svjetskoj, odnosno tamo gdje istodobno “outperformamo” po pitanju realnog rasta produktivnosti.
Sektorski gledano, radi se o informacijsko-komunikacijskim tehnologijama (uključujući umjetnu inteligenciju te nišno gledano kibernetičke sustave), gdje se procjenjuje potencijal rasta od 10 do 15 posto godišnje u duljem roku. ICT bi za Hrvatsku mogao biti ono što je autoindustrija u razvojnom smislu bila za Istočnu Europu. Osim toga, Hrvatska ima imperativ jačanja otpornosti i kapaciteta svog energetskog sustava pa sukladno tome postoji potencijal snažnog razvoja energetske infrastrukture i energetskih projekata. Više od 50 posto elektroenergetske mreže je staro i moramo uložiti 33,8 milijardi eura do 2030. (država je za sada osigurala trećinu), a komplementarno tome, potrebna su ulaganja u prijenosne kapacitete i tehnologije skladištenja. S obzirom na globalnu konjunkturu u području modernizacije i proširenja energetskih kapaciteta, konkurentni smo i u proizvodnji električne opreme i postrojenja. Proizvodnja lijekova je, također, naša komparativna prednost s obzirom na to da njen izvoz kontinuirano raste po visokim jednoznamenkastima stopama. Tu je naravno i turizam. Napokon, jačanje inozemne potražnje zbog velikih državnih ulaganja u infrastrukturu članica EU (Njemačka ulaže 136 milijardi eura u ceste) u kombinaciji s velikim domaćim ulaganjima u željeznicu (6,2 milijardi eura), (auto)ceste (5 milijardi eura), hotelske kapacitete (5 milijardi eura) u srednjem roku velik je “poguranac” za naš građevinski sektor koji danas dominantno posluje u okviru javnih investicija iz EU fondova.
Kako privući investicije u privatni sektor?
Važno je jačati konkurentnost Zakona o poticanju ulaganja (ZoPU) kroz delimitiranje predviđenog poreznog poticaja neovisno o vrijednosti ulaganja. Po uzoru na velik broj članica EU-a koje ne ograničavaju porezne poticaje prema iznosu ulaganja, potrebno je ukinuti zakonsko smanjenje poreznih poticaja na investicije od 55 do 110 milijuna eura te povući ograničenje na porezne poticaje iznad 110 milijuna eura. U konačnoj regulativi nužno je da se minimalni globalni porez na dobit ne primjenjuje na društva koja ostvaruju poticaj kroz ZoPU, a posebno ne na ona koja su to pravo ostvarila prije donošenja Zakona o minimalnom globalnom porezu na dobit. Također, valja implementirati proaktivne državne poticaje za uključivanje u Važne projekte od zajedničkog europskog interesa (IPCEI) na kojima je moguća dodjela potpora u iznosima značajno većim od pragova koje određuje Zakon o državnim potporama i EU Uredba o izuzećima, uz donošenje jasnog regulatornog okvira procedura odabira i odobravanja potpore za takve projekte.
Velike hrvatske tvrtke već dvije godine plaćaju električnu energiju iznad prosjeka EU (12,7% više u 2024.), a država štiti građane kroz jednu od najnižih tarifa u EU. Razumijemo socijalnu komponentu odluke o subvenciji cijena električne energije za one kojima je to potrebno, ali treba znati da ona u isto vrijeme slabi novčani tok i prijeko potreban investicijski kapacitet HEP-a u elektro-energetsku infrastrukturu. Tržišne cijene električne energije ključne su za poticanje ulaganja u energetsku učinkovitost, a subvencionirana cijena smanjuje i motivaciju kućanstava za promjenu potrošačkih navika i ulaganja u učinkovitija rješenja. Osim što projekti u području obnovljivih izvora energije – vrijedni oko 2,6 milijardi eura te kapaciteta većeg od 2600 MWh – uglavnom već tri godine čekaju na priključenje jer HERA ne donosi metodologiju za priključenje, izostanak strateških ulaganja u prijenosnu infrastrukturu (400 kV vod Konjsko-Melina) uz kašnjenje u donošenju 10-godišnjeg plana razvoja mreže nepovoljno djeluje na sigurnost opskrbe, sigurno preuzimanje proizvodnje iz postrojenja u Dalmaciji te šteti planiranju ozbiljnih ulaganja u veće moderne energetski-intenzivne industrijske kapacitete.
Konačno, Hrvatska treba konkurentniji trošak rada. Zbog jedne od najnižih stopa zaposlenosti među članicama EU, za Hrvatsku je prema preporukama OECD-a opravdanije hrabrije smanjenje poreza na rad, posebno za plaće visokokvalificiranih zaposlenika. Za razmisliti je i o implementaciji dobre prakse koja se primjenjuje u dijelu članica EU u smislu ograničavanja osnovice za obračun doprinosa za zdravstveno osiguranje (HZZO) na dvije prosječne godišnje plaće. Vodeće europske ekonomije poput Njemačke, Francuske i Austrije ograničavaju osnovicu za obračun zdravstvenih doprinosa na iznos niži od dvije prosječne godišnje bruto plaće. Važno je očuvati načelo solidarnosti, no nije pravedno da građani sa srednjim i višim primanjima nemaju propisanu gornju granicu uplata u zdravstveni sustav jer time njihovi doprinosi značajno premašuju vrijednost usluga koje realno koriste u javnom sustavu.
Kao jedan od problema gospodarstva pojavljuje se i demografski deficit. Kako zadržati ljude u Hrvatskoj i još više – kako vratiti one koji su otišli u posljednjih 15-ak godina?
Političku stabilnost, koja je važan element atraktivnosti pojedine države danas imamo, kao i brojne komparativne prednosti u sferi kvalitete života. Ono na čemu moramo dalje raditi da bismo u Hrvatsku vratili one koji su emigrirali svodi se na nastavak izgradnje što snažnije održive gospodarske osnove i ulaganje u kvalitetu javnih usluga poput zdravstva, pravosuđa i obrazovanja kako bismo svojim građanima osigurali uvjete života koji su usporedivi s onima koji postoje u državama u koje su odlučili odseliti. Nije ovdje zadatak hitno dostići EU prosjek u smislu BDP-a, nego mudro upravljati elementima atraktivnosti za one skupine koje su nam primarno potrebe. Primjerice, kad bismo ukupni porezni klin na plaće onih koji stvaraju najveću dodanu vrijednost, a koji je trenutačno viši nego u zemljama srednje i istočne Europe, dodatno prilagodili, vjerujem da bismo pokrenuli veće valove povrataka.
Dio javnosti vjerojatno je iznenađen što vi kao čovjek iz obrazovanja postajete predsjednik HUP-a. Kako reagirate na to?
Dolazak iz sektora obrazovanja ne bi trebao biti neki poseban krimen jer obrazovanje, ako je kvalitetno, na društvo djeluje pozitivno i horizontalno, a pozicija osnivača i čelnika privatne obrazovne organizacije koja se financira na tržištu donosi iskustvo u poslovanju i upravljanju. Ukratko, ja sam u duši poduzetnik, učenik strukovne srednje škole, inženjer elektrotehnike s poslijediplomskim studijem iz elektroenergetike koji je nekoliko godina radio u ozbiljnoj industriji da bi kasnije gradio karijeru u obrazovanju, i to u području IT-a. Kako ništa veliko u životu ne možeš napraviti sam, tako sam zajedno s partnerima de facto iz garaže prije 27 godina pokrenuo poslovanje koje je preraslo u danas najveću privatnu obrazovnu organizaciju u Hrvatskoj, u djelatnosti u kojoj nam više od 50 posto prihoda dolazi od usluga koje ustanove u državnom vlasništvu nude besplatno i s neograničenim kapacitetom u odnosu na broj studenata.To nas tjera da svaki dan budemo inovativni i da dajemo vrijednost kako bismo preživjeli i kako bismo rasli. Taj isti sustav vrijednosti i obvezu davanja vrijednosti za plaćeni novac želim još snažnije ugrađivati u HUP budući da naši članovi koji godišnje plaćaju oko tri milijuna eura članarine to od HUP-a očekuju.
Hrvatskoj u posljednjim godinama ostaje po deset ili 12 tisuća nepopunjenih mjesta na visokoškolskim ustanovama. Koliko se to negativno odražava na gospodarstvo?
Nepopunjene kvote nisu same po sebi problem, one su posljedica nekoliko faktora. To su prije svega negativna demografska kretanja, odnosno značajan pada broja mladih u Hrvatskoj, gdje smo u zadnjih samo deset godina izgubili više od 18 posto cjelokupne srednjoškolske populacije i više od devet tisuća maturanata godišnje. Nadalje, tu je slaba atraktivnost naših visokih učilišta za strane studente koji studiraju s ciljem stjecanja diplome praćena nekonkurentnom cijenom obveznog zdravstvenog osiguranja za studente iz trećih zemalja, što naše visoko obrazovanje po kriteriju privlačenja stranih studenata pozicionira na samo začelje Europske unije. Ne pomaže nam niti rastući trend odlaska naših mladih na studije izvan Hrvatske, a tema za sebe je i način financiranja i upravljanja u visokom obrazovanju koji ne potiče financijsku i organizacijsku odgovornost samih ustanova jer, unatoč korištenju programskih ugovora, financiranje ustanova u maloj mjeri ovisi o ugovorenim rezultatima, a utjecaj tih rezultata na plaće zaposlenih zapravo ne postoji.
Jesu li strani studenti strateški interes Hrvatske, barem u jednakoj mjeri kao i strani nekvalificirani radnici koji s izdanim vizama dolaze u Hrvatsku iz istih zemalja iz kojih studenti gotovo da i ne mogu dobiti vize (primjerice Nepala)?
Imamo svake godine sve manje domaćih studenata koji će se po završetku studija uključivati u naše tržište rada kao visokoobrazovani stručnjaci pa je pitanje kako će se društvo i gospodarstvo dalje razvijati ili, ako hoćete, kako će uopće popunjavati radna mjesta koja ostaju upražnjena radi prirodnih odlazaka u mirovinu. Hrvatska je privukla značajan broj stranih radnika, ali je u toj populaciji manje od jedan posto visokoobrazovanih, što pokazuje da nove već školovane talente nismo baš u stanju privući jer njih privlače i razvijenija gospodarstva od našeg. Mislim da se ima smisla okrenuti privlačenju stranih studenata jer iskustvo pokazuje da će mnogi od njih nakon studija ostati u Hrvatskoj i izgrađivati naše gospodarstvo i društvo. Na tragu najavljenih promjena u viznom tretmanu studenata, kroz predstojeće izmjene Zakona o strancima koje je predstavilo Ministarstvo unutarnjih poslova, izgledno je da ćemo implementirati stvarno dobra i napredna rješenja koja će biti dobra osnova za daljnji razvoj naše atraktivnosti u ovom području.
Kako vidite HUP na kraju trogodišnjeg mandata?
HUP na kraju razdoblja vidim kao još proaktivnije neovisno središnje mjesto izgradnje i promicanja kulture poduzetnosti, konkurentnosti i etičnosti u poslovanju i u društvu. Vidim ga kao mjesto gdje se još intenzivnije i uključivije otvaraju važna gospodarska i društvena pitanja i predlažu konstruktivna, argumentirana i društveno održiva rješenja. Da se razumijemo, HUP nije politička organizacija, ona nema mandat donositi političke odluke, ali ima obvezu biti iskren i konstruktivan partner Vladi i sindikatima u traženju najboljih rješenja za razvoj Hrvatske.
