Na mrežnim stranicama Ministarstva financija jučer je napokon objavljen poziv za iskazivanje interesa i prikupljanje neobvezujućih ponuda za Croatia osiguranje.

Pitanje je dana kad će se poziv objaviti i za politički podjednako osjetljivu prodaju Hrvatske poštanske banke, dok natječaj za tzv. monetizaciju autocesta nije realno očekivati prije kraja listopada. Vlada je, naime, prošli mjesec napravila odabir između četiri modela koje su joj podastrli savjetnici, ali priprema natječajne dokumentacije za koncesiju autocesta je ipak složeniji posao pa se u konačnici i zaključenje cijele operacije očekuje tek potkraj prvog tromjesečja iduće godine. No, interesenti za dosad najveću transakciju neke hrvatske Vlade, vrijednu oko tri milijarde eura, već se itekako pripremaju, a među njima su i domaći mirovinski fondovi. Kako doznajemo, oni su već odabrali strateške partnere (velike operatore autocesta) s kojima već neko vrijeme razrađuju model suradnje u kandidaturi za taj projekt.

To, pak, sugerira da ni financijski ne kane biti tek ukras s milijardu-dvije-tri kuna. Zbog diskrecijske naravi takvih razgovora zasad o svom sudjelovanju na natječaju govore veoma uopćeno. "Mi smo načelno svakako zainteresirani za tu koncesijsku priču", kaže Dinko Novoselec, prvi čovjek AZ fonda, najvećeg u kvartetu mirovinskih fondova drugog stupa. I premijer Zoran Milanović je za srpanjske sjednice Vlade na kojoj se raspravljalo o monetizaciji autocesta u uvodnom izlaganju znakovito  naglasio kako je "otvorena mogućnost da u monetizaciji hrvatskih autocesta sudjeluju i hrvatski mirovinski fondovi". Budući da je koncesioniranje autocesta politički i zapaljivija tema od klasičnih privatizacija, Vladi bi očito odgovaralo da oni participiraju u toj priči, jer je onda ipak mogu 'prodavati' i kao posredno sudjelovanje gotovo 1,7 milijuna građana, članova tih fondova. 

Rastakanje drugog stupa
Osnivačima i upraviteljima mirovinskih fondova za taj projekt također ne manjka motiva. Od neposrednih ekonomskih računica u tom smislu možda na proaktivan pristup i poticajnije djeluje novi krug 'demontaža' drugog mirovinskog stupa u zemljama tranzicijske Europi koje, kao i Hrvatska, imaju problema s razinom javnog duga i deficita, koje pokušavaju zakrpati imovinom mirovinskih fondova. Nakon Mađarske i Slovačke, posljednjih je mjeseci rastakanje drugog stupa top tema i velika kontroverza u Poljskoj. Premda tamošnje polemike kod nas zasad nisu ispale previše nadahnjujuće za političke obračune, dovoljno je prisjetiti se da je za vrhunca globalne krize, početkom 2009., takva fiskalno motivirana opcija bila i na stolu Vlade Ive Sanadera, a godinu i pol kasnije tu su temu ponovno isprovocirali – sindikati. U slučaju Hrvatske, doduše, 'klasična' nacionalizacija imovine mirovinskih fondova bila bi i pravno-tehnički nešto složenija jer je ona zakonom decidiranije nego u nekim drugim zemljama definirana kao osobna imovina i privatni račun. No, mimo grube igre s retroaktivnim učincima neke su vlade kao odgovor na fiskalne probleme posezale za reduciranjem ili zamrzavanjem doprinosa za drugi stup. Kukuriku koalicija, kao svojedobno i HDZ-ova vlada, čini se, ipak nije sklona takvim radikalnim potezima. Umjesto toga, očito bi rado vidjeli da mirovinski fondovi pridonesu jednokratnom smanjenju javnog duga tako što bi se uključili u monetizaciju cestovne infrastrukture. 

Pogodni investitori
Jedno od zanimljivijih pitanja pritom su svakako iznosi s kojima bi oni to mogli učinili. S obzirom na postojeća ulagačka ograničenja i trenutnih 54 milijarde kuna imovine cijeloga fondovskog četverca, značajnije uključivanje zahtijevalo bi izmjene zakonskih propisa. Zanimljivo je s tim u vezi primijetiti da su otprije planirane promjene zakonske regulative za mirovinske fondove još početkom srpnja bile spremne za sjednicu Vlade i prvi saborski ogled, ali su očito stavljene na čekanje. Vrijeme će pokazati je li upravo projekt koncesioniranja autocesta razlog tome.  Investicijski bankar blizak Vladi kaže kako su mirovinski fondovi u kombinaciji, tj. konzorciju sa strateškim investitorom iz sektora upravljanja autocestama, pogodan investitor za to. Optimalnim drži da ulože do desetak milijardi kuna. To je, međutim, i mimo pitanja limita novac koji daleko premašuje udjel lako unovčive imovine tih fondova. Čak i kad bi u narednih pola godine mjesečne priljeve od oko 400 milijuna kuna doprinosa parkirali (na užas burzovnih igrača) za potrebe te operacije, ne bi se došlo to iznosa kojim bi u potencijalnom konzorciju participirali više od četvrtine. Stoga se kao moguća opcija u financijskim krugovima spominje i svojevrsno prebijanje potraživanja fondova od države, odnosno debt-to-equity swap. Drugim riječima, to znači da bi mirovinski fondovi svoj dio cijene platili odgovarajućim dijelom portfelja koji imaju plasiran u državne dobveznice, a trenutno je u njima 35 milijardi kuna. 

Kratkotrajni efekti
Kako god bilo, u situaciji kad se procjenjuje da će razina javnog duga već ove godine premašiti 60 posto BDP-a, i to ne računajući očekivano pribrajanje državnih jamstava po zaduženjima za autoceste, ta je operacija za Vladu prevažna jer, uz pretpostavku da bude vrijedna 3 milijarde eura odnosno 22 milijarde kuna, znači smanjenje za oko 6,5 ili čak 7 posto BDP-a. Nažalost, kad Europska komisija i Eurostat na jesen izađu sa svojim izvješćima o fiskalnoj situaciji, te kad se jamstva za kredite za autoceste uključe u javni dug, neto efekt će opet biti povećanje državnog duga. Razina zaduženosti HAC-a i ARZ-a od oko 4,4 milijarde eura veća je od očekivane cijene koncesije za oko 1,4 milijarde eura, a ta razlika predstavlja oko 3 posto BDP-a. Sve u svemu, i efekti najavljene privatizacije i koncesija autocesta jako brzo će se pojesti ako se nastavi s proračunskim manjkovima od 15 ili 20 milijardi kuna, ako se uskoro ne probudi rast i ne krene ozbiljnije s fiskalnom konsolidacijom.