Popis koji je Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije krajem srpnja uputilo jedinicama lokalne samouprave na prvi pogled izgleda kao još jedan administrativni podsjetnik na obveze koje su već godinama zapisane u propisima. No, onaj tko ga pročita pažljivo vidjet će da to nije tek poziv gradovima i općinama da ponovno educiraju građane i podijele još nekoliko letaka.
U dopisu se nalaze dvije vrlo ozbiljne poruke. Prva je da biootpad ne smije završavati na odlagalištima kao redovit način gospodarenja otpadom. Druga je još neugodnija: ostvareni rezultati gradova i općina uzimat će se u obzir pri planiranju budućih ulaganja i korištenju nacionalnih i europskih izvora financiranja.
Nije bezazlena preporuka
Prevedeno s administrativnog na svakodnevni jezik: razdoblje u kojem se zakonska obveza mogla godinama odgađati, a zatim očekivati novi javni poziv i bespovratni novac za infrastrukturu, bliži se kraju. Barem bi se tako morala čitati poruka Ministarstva. Tko ne može pokazati da odvojeno sakuplja biootpad, smanjuje količine miješanog komunalnog otpada i preusmjerava biorazgradivi otpad s odlagališta, više ne bi smio računati na to da će njegov dosadašnji nerad biti financijski nagrađen novim projektom.
Važno je, međutim, biti precizan. Ministarstvo ovim dopisom nije objavilo kriterije nekog budućeg natječaja niti je propisalo automatsko uskraćivanje novca određenoj jedinici lokalne samouprave. Tko tvrdi da su gradovi i općine već formalno isključeni iz financiranja, tvrdi više nego što u dopisu piše. Ali, jednako je neozbiljno praviti se da je riječ o bezazlenoj preporuci. Ministarstvo je izravno povezalo rezultate u provedbi zakonskih obveza sa spremnošću JLS-ova za buduća infrastrukturna ulaganja. To je jasan politički i upravljački signal, a odgovorni gradonačelnici i načelnici morali bi ga shvatiti prije nego što se pretvori u uvjet natječaja.
Brojke pokazuju zašto je takav signal bio potreban. Prema posljednjem javno dostupnom cjelovitom službenom izvješću, u Hrvatskoj je 2024. godine nastalo oko 527 tisuća tona biootpada iz komunalnog otpada. Odvojeno je sakupljeno 171.807 tona, odnosno 33 posto. To je napredak u odnosu na godinu prije, ali nije rezultat kojim se možemo zadovoljiti. Odvojeno sakupljanje biootpada provodilo se na području 270 jedinica lokalne samouprave, što čini samo 49 posto svih JLS-ova. Drugim riječima, više od polovice gradova i općina u službenoj statistici nije bilo obuhvaćeno odvojenim sakupljanjem biootpada.
Ni taj podatak ne treba zloupotrebljavati. On sam po sebi ne dokazuje da je svaka od preostalih jedinica prekršila zakon jer dio biootpada može se reciklirati na mjestu nastanka, primjerice, stvarnim kućnim kompostiranjem. Ali, pokazuje golemi jaz između zakonske obveze, nacionalnih ciljeva i stvarnog dosega sustava. Podijeliti kućne kompostere ili prikupiti izjave građana nije isto što i dokazati da je biootpad doista uklonjen iz miješanog komunalnog otpada. Ako nakon podjele kompostera udio biootpada u zelenoj kanti ostane gotovo isti, tada nismo ostvarili rezultat, nego smo samo administrativno uredili privid rezultata.
Još je ozbiljnija slika biorazgradivog komunalnog otpada. Biootpad i biorazgradivi komunalni otpad nisu isti pojam: biorazgradivi komunalni otpad širi je pojam i uključuje, među ostalim, papir i karton. U 2024. godini u Hrvatskoj je, prema službenom izvješću, na odlagalištima završilo 502.752 tone biorazgradivog komunalnog otpada. Zakonom utvrđena najveća dopuštena masa iznosi 264.661 tonu godišnje. Odložili smo, dakle, gotovo 238.100 tona više od dopuštene mase, odnosno približno 90 posto iznad propisanog maksimuma. To više nije mala korekcija sustava. To je dokaz da je odlaganje i dalje njegova glavna osovina.
I ostali pokazatelji vode istom zaključku. U 2024. godini odloženo je 51 posto nastalog komunalnog otpada, dok je nacionalna stopa recikliranja iznosila oko 37 posto. Cilj za 2025. godinu bio je najmanje 55 posto recikliranja i pripreme za ponovnu uporabu, a do 2035. na odlagalištima bi smjelo završavati najviše deset posto ukupno proizvedenog komunalnog otpada. U trenutku pisanja ove kolumne cjeloviti službeni podaci za 2025. godinu nisu javno objavljeni pa nije pošteno izmišljati konačni rezultat. Ali, udaljenost između posljednjeg potvrđenog stanja i propisanih ciljeva dovoljno je velika da nitko razuman ne može govoriti o kozmetičkom problemu.
Mora se početi od kvalitete
Zašto je biootpad toliko važan? Zato što je on istodobno najveća propuštena prilika i jedan od najproblematičnijih dijelova miješanog komunalnog otpada. Kada ga odložimo s ostatkom otpada, u anaerobnim uvjetima nastaje metan, staklenički plin znatno snažnijeg učinka zagrijavanja od ugljikova dioksida. Odlagališni plin može se djelomično prikupljati i koristiti ili spaljivati, ali to ne mijenja red prvenstva gospodarenja otpadom niti time odlagalište postaje poželjno postrojenje za obradu biootpada. Kontrolirana anaerobna digestija, u kojoj nastaju bioplin i digestat pod propisanim uvjetima, nije isto što i nekontrolirana razgradnja organske tvari u tijelu odlagališta. Klimatski trošak također treba objasniti bez dramatiziranja i bez stvaranja lažnih računica.
Ne postoji jednostavan europski cjenik prema kojem Bruxelles Hrvatskoj automatski izdaje račun za svaku tonu biootpada odloženu na odlagalištu. Međutim, emisije iz sektora otpada ulaze u nacionalne inventare stakleničkih plinova i područje europskih obveza smanjenja emisija. Veće emisije znače teže ostvarivanje nacionalnih ciljeva, potrebu za skupljim mjerama u drugim sektorima i veći rizik budućih troškova usklađivanja. Tome treba dodati troškove rada odlagališta, prikupljanja i obrade procjednih voda i odlagališnog plina, monitoringa, zatvaranja i dugogodišnje sanacije. Jeftino odlaganje često je samo račun koji je odgođen i prebačen na druge proračunske stavke ili na sljedeću generaciju.
Istodobno gubimo vrijednu sirovinu. Čisto odvojeni biootpad može se kompostiranjem pretvoriti u kompost, a anaerobnom digestijom u bioplin i digestat, uz uvjet da postrojenje, ulazni materijal i krajnji proizvod zadovoljavaju propisane zahtjeve. Time se organska tvar i hranjiva vraćaju u uporabu, a dio energije može se iskoristiti. Međutim, ni ovdje nema mjesta zelenom uljepšavanju stvarnosti. Smeđa kanta sama po sebi nije kružno gospodarstvo. Ako je sadržaj jako onečišćen plastikom, staklom i drugim nečistoćama, ako nema ugovorene obrade ili ako dobiveni materijal nema sigurnu i zakonitu primjenu, tada smo samo premjestili problem iz jedne posude u drugu.
Zato sustav mora početi od kvalitete, a ne samo od tonaže. Grad koji prikupi mnogo onečišćenog biootpada, koji se nakon obrade mora odbaciti, nije nužno uspješniji od grada koji prikupi manje, ali čiste i uporabive sirovine. Potrebno je istodobno mjeriti obuhvat korisnika, količinu odvojeno sakupljenog biootpada, udio nečistoća, stvarno oporabljenu količinu, kvalitetu proizvedenog komposta ili digestata te količinu biootpada koja je i dalje ostala u miješanom komunalnom otpadu.
Bez tih pokazatelja lako se proizvode lijepe prezentacije, ali ne i vjerodostojni rezultati. Dopis Ministarstva ispravno naglašava još jednu temu koja se godinama gura pod tepih: odgovornost gospodarskih subjekata. Hoteli, restorani, ugostiteljski objekti, trgovine, pekarnice, tržnice i drugi proizvođači biootpada ne mogu svoj biootpad jednostavno tretirati kao bezimeni dio miješanog komunalnog otpada. Njihova je obveza odvojiti ga i predati ovlaštenoj osobi ili ga oporabiti na mjestu nastanka u skladu s propisima.
Pitanje odgovornosti
To je osobito važno u turističkim područjima, gdje u nekoliko ljetnih mjeseci nastaju velike i koncentrirane količine kuhinjskog otpada i ostataka hrane. Ovdje treba jasno razdvojiti odgovornosti. JLS putem davatelja javne usluge mora osigurati odvojeno sakupljanje biootpada iz kućanstava. Gospodarski subjekt odgovoran je za biootpad koji sam proizvodi i mora osigurati zakonit put njegova preuzimanja i obrade. Davatelj javne usluge može biti dio rješenja ako za to ispunjava uvjete i ugovori odgovarajuću uslugu, ali postojanje zelene kante i redovitog odvoza miješanog otpada ne oslobađa hotel ili restoran njegove zasebne obveze. Jednako tako, grad ili općina ne može samo poslati poveznicu na zakon lokalnim ugostiteljima i smatrati da je time izgradila sustav.
To je možda i najveća slabost hrvatskoga gospodarenja otpadom: odgovornost se stalno prebacuje na sljedećega u lancu. Država kaže da su odgovorni gradovi i općine. JLS kaže da je odgovorno komunalno društvo. Komunalno društvo kaže da građani i poduzetnici ne odvajaju. Građani kažu da nemaju spremnike, da je odvoz prerijedak ili da ionako sve završi zajedno. Ugostitelji kažu da nemaju dostupnog ili cjenovno prihvatljivog sakupljača. Oporabitelji upozoravaju na nečist ulaz i nesigurno tržište proizvoda. Na kraju svi imaju objašnjenje, a biootpad i dalje putuje prema odlagalištu.
Nitko ozbiljan ne može tvrditi da je problem jednostavan. Odvojeno sakupljanje biootpada košta. Potrebni su spremnici, vozila, pranje, češći odvoz, kontrola neugodnih mirisa, pretovarne lokacije, pouzdani ugovori i dovoljno bliski kapaciteti za obradu. U rijetko naseljenim ruralnim područjima isti model neće biti racionalan kao u velikom gradu. Na otocima, u turističkim središtima i kontinentalnim općinama razlikuju se količine, sezonalnost, udaljenosti i raspoloživa infrastruktura. Ali, složenost nije opravdanje za nečinjenje. Upravo je zadaća lokalne i regionalne politike da odabere model koji odgovara stvarnim uvjetima, umjesto da čeka jedno golemo postrojenje koje će jednoga dana navodno riješiti sve.
Rješenja ne moraju svugdje biti jednaka. Gdje postoje uvjeti, kvalitetno kućno kompostiranje može smanjiti količine koje treba prevoziti. U gušće naseljenim sredinama potreban je pouzdan sustav sakupljanja s kućnog praga. Za zelene i kuhinjske tokove mogu biti potrebni različiti režimi. Negdje je opravdana lokalna kompostana, negdje zajedničko regionalno postrojenje, a negdje anaerobna digestija povezana s postojećim energetskim i poljoprivrednim sustavom.
Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2023. – 2028. upravo predviđa nabavu opreme i vozila te izgradnju postrojenja za biološku obradu odvojeno prikupljenog biootpada. Problem, dakle, nije u tome što ne znamo koje vrste rješenja postoje, nego u tome što ih presporo pretvaramo u funkcionalan sustav.
Pet jednostavnih odgovora
Što bi odgovorna jedinica lokalne samouprave trebala učiniti nakon primitka ovog dopisa? Sigurno ga ne bi trebala samo proslijediti komunalnom društvu i time smatrati predmet zaključenim. Mora utvrditi koliko biootpada stvarno nastaje na njezinu području, koliko ga proizvode kućanstva, a koliko gospodarski subjekti te kako se te količine mijenjaju tijekom godine. Istodobno treba provjeriti sastav miješanog komunalnog otpada jer bez sortirne analize ne može pouzdano utvrditi stvarni učinak kućnog kompostiranja i odvojenog sakupljanja.
Kućanstvima mora osigurati jasan i dostupan sustav, a gospodarske subjekte aktivno informirati o njihovim obvezama i dostupnim zakonitim rješenjima. Prije povećanja količina odvojeno sakupljenog biootpada mora ugovoriti ili razviti dovoljne kapacitete za njegovu obradu. Rezultate pritom treba pratiti i javno prikazivati kroz stvarne pokazatelje uspješnosti – ne samo broj podijeljenih spremnika, nego i prikupljene količine, čistoću biootpada, njegovu oporabu te smanjenje njegova udjela u miješanom komunalnom otpadu.
Najvažnija rečenica dopisa stoga nije samo ona da je odvojeno sakupljanje zakonska obveza. To već znamo. Najvažnija je poruka da će uspješnost provedbe biti pokazatelj spremnosti za daljnji razvoj i financiranje. Ako se to načelo doista primijeni, ono može promijeniti ponašanje sustava. Javni novac ne bi smio služiti kao trajna nagrada za odgađanje odluka, nego kao poluga za one projekte koji imaju podatke, odgovorne nositelje, osigurane količine, realnu tehnologiju i mjerljiv učinak.
Nakon ovog dopisa više nitko u lokalnoj vlasti ne može uvjerljivo reći da nije znao. Pitanje više nije postoji li obveza odvojenog sakupljanja biootpada, nego tko je provodi, u kojem roku, s kojim kapacitetom i s kojim rezultatom. U budućim prijavama za sanaciju odlagališta, nabavu vozila, izgradnju kompostana, postrojenja za anaerobnu digestiju ili druge objekte moralo bi se tražiti pet jednostavnih odgovora: koliko biootpada nastaje, koliko se odvojeno sakupi, koliko se stvarno oporabi, koliko ga još završava na odlagalištu i koliko se javnog novca troši po toni stvarnog učinka.
Ako grad ili općina na ta pitanja nemaju odgovor, onda nemaju sustav, nego niz nepovezanih računa, spremnika i izgovora. Biootpad je postao test sposobnosti lokalne uprave, komunalnih društava i države da zakon pretvore u svakodnevnu praksu. Odlagalište je desetljećima izgledalo kao najjednostavnije i najjeftinije rješenje. Danas postaje jasno da je to najskuplji oblik odgađanja odluke – ekološki, klimatski i financijski.
