Razdoblje od čak tri godine ususret idućim izborima možda i nije najsretnije vrijeme za definiranje politika koje planirate provoditi ako osvojite povjerenje građana. No, to nije spriječilo Borisa Lalovca da protekloga vikenda na Konvenciji SDP-a iznese neke ideje, još uvijek neformulirane politike, koje očito služe kao pretpostavka za definiranje drukčije porezne politike ako SDP i partneri dođu na vlast na idućim izborima.
Boris Lalovac već ima iza sebe gotovo dvije godine mandata ministra financija u Milanovićevoj vladi (svibanj 2014. – siječanj 2016.). Prije ulaska u politiku radio je u financijskom sektoru, među ostalim, u Raiffeisen banci i Privrednoj banci Zagreb. Dakle, od njega bismo očekivali neku razinu stručnog znanja kad daje prijedloge – pa makar i u formi nedovoljno artikuliranih ideja. No, pogledajmo za početak što je Lalovac predložio.
SDP će radnicima, obećali su u najjačoj oporbenoj stranci, povećati plaće, i to tako što će voditi drukčiju politiku oporezivanja dobiti: nagrađivanjem, odnosno kažnjavanjem poslodavaca ovisno o tome kolike plaće isplaćuju svojim zaposlenicima. “Onim poduzećima koja svojim radnicima isplaćuju plaće veće od prosjeka u branši dodatno ćemo smanjiti porez na dobit. Primjerice, ako radnik radi u IT kompaniji koja ostvaruje velik profit, a svojim zaposlenicima isplaćuje plaće koje su, primjerice, 20 posto manje od prosječnih plaća u toj branši, toj će kompaniji država odrezati porez na dobit veći od 18 posto. Uvest ćemo progresivno oporezivanje za takve kompanije i većim porezom na dobit natjerati ih da povećavaju plaće svojim zaposlenicima”, reče Lalovac.
Dakle, umjesto smanjenja javnog sektora i manje uloge države u gospodarstvu Lalovac bi porezno kažnjavao dio poduzetnika. Kao da već i dosad nisu bili dovoljno kažnjavani. Čak i kad bismo njegove ideje prihvatili, moramo se zapitati na koji bi ih način proveo. Jer, što to znači “veliki profit” u IT kompaniji. Ili bilo kojoj drugoj, u bilo kojem sektoru. Tko će to određivati, kako, prema kojim parametrima. Idemo dalje. Onim poslodavcima koji radnicima isplaćuju plaće veće od prosjeka u njihovoj industriji država će smanjiti porez na dobit na deset ili osam posto. Tu bismo mjeru načelno i mogli podržati, ali ona opet otvara bezbroj pitanja.
Ne mogu se u isti koš trpati sektori koji po definiciji imaju veće profitne marže od onih drugih. Drugim riječima, zakonodavac bi trebao biti kirurški precizan pri određivanju tog imaginarnog “praga” koji bi služio kao ulaznica u željeni krug manje oporezovanih. Iskustvo nas u ova tri i pol desetljeća uči da zakonodavac i pri znatno manje zahtjevnim zakonima nije bio do kraja precizan (slučajno ili namjerno, svejedno je). Što dobijemo kao posljedicu? Gomilu nezadovoljnih i onih koji se s pravom mogu smatrati diskriminiranima.
Ako Lalovca u nečemu valja podržati, to je barem onaj dio diskursa u kojem apelira na sređivanje situacije na tržištu rada. Iako je za to debelo prekasno. Pokazuje nam to statistika uvoza radne snage otprije već nekoliko godina. Možda bi se, da malo začinimo pri kraju ovog uvodnika, sve moglo podvesti pod – nedostatak osjetljivosti. Prema poduzetnicima. Možda bismo, ministre, barem one koji se bave gospodarstvom, trebali najprije poslati na “kaljenje” u poduzetništvo. Tada bi im mnoge stvari bile jasnije.
Ovako ne razumiju da poduzetnicima nije problem isplata plaća, problem je što su u javnom sektoru umjetno podijelili nerazmjerno visoke plaće koje poduzetnici htjeli-ne htjeli moraju pratiti. Cijeli taj začarani krug “obojan” je manjkom produktivnosti, strukturnom boljkom hrvatskoga gospodarstva. Posljedica toga jest povećanje inflacije, neugodne teme koje se očito još dugo nećemo riješiti.
