Bode u oči da je serija incidenata u kojima se zastrašivalo srpsku manjinu ovaj mjesec planirana i organizirana. Incidenti, od okruglog stola u Saboru nadalje, izazvani su u cilju političke destabilizacije države i društva i osjetit će se u svim aspektima, od privatnih – jer pucaju privatne veze, preko političkog do ekonomskih i za malog čovjeka. Evo, i ja sam vlasnica apartmana, na Pagu, i nastavi li se ovako, ako će mi balavci pjevati Anti Paveliću pod zidićem gdje prolaze turisti, bit ću prazna! A nisam jedina.
Društvena sabotaža
Ako društvo ne izdrži, rezultat bi mogao biti novo pretumbavanje u zemlji, veliko desno skretanje prema anti-EU bloku zemalja unutar Unije, oštri otklon od smjera koji je Plenkovićeva Vlada deset godina držala blizu Bruxellesa. Priroda incidenata takva je da je očigledna volja da se provede velika diskreditacija Hrvatske i rebrendiranje kao radikalizirane fašističke zemlje. Kroz ova marširanja pod ustaškim znakom propada europska Hrvatska. Kome to koristi, “cui bono” u velikim geopolitičkim promjenama, saznat će se, kao i ekipa koja to u zemlji provodi.
Ipak, to ne objašnjava – ne politički, nego duboko – zašto je ovdje plodno tlo na kojem se ta društvena sabotaža mogla dogoditi. Plodno tlo znači da nam je važnije objašnjavati samima sebi u Saboru da je Jasenovac bio wellness, a ne stratište, važnije je obraniti zemlju od kazališnih festivala, od srpskog dječjeg zbora, od izložbe o Srbinu Dejanu Medakoviću ili, uskoro, u Vukovaru, od izložbe “Srpkinja”. U hrvatskom kolektivnom imaginariju, a imaginarij je kao nesvjesna slikovnica iz koje čitamo simbole i mitove, Srbi su locirani u, kako bi rekli u francuskoj psihoanalitičkoj školi, zonu kaosa, traume, zonu koja se ne može do kraja objasniti, tj. do kraja racionalno ili simbolički usvojiti (Lacan taj prostor koji izmiče našem trudu da ga definiramo naziva “ono Realno”. Lacanovo “Realno” je ono kad kažemo – to mi je prestrašno, ne mogu o tome ni govoriti ni misliti.).
Sada je, psihoanalitički gledano, probijen oklop hrvatskog nacionalnog jedinstva i uvjereni smo kako su maloljetni folkoloraši Srbi ili izložba o Medakoviću do te mjere strašni i opasni za naš identitet da su razumljivi ti svakodnevni izboji protesta u filoustaškom kodu. Sad je situacija da se društvo brani od narativa, od priče, interpretacije, koju smo sami izgradili i bez obzira na to što nema stvarne ugroze. Stvarna je ugroza možda dio hibridnog rata protiv Hrvatske, ali toliko smo zaokupljeni srpskim dječjim zborom ili izložbom o velikosrbinu Medakoviću da to ne vidimo. Stvarne ugroze od Srba, jednostavno – nema.
Nema je, ali emocija, narativ, Lacan bi rekao – fantazma – konstruira i prijetnju i odgovor. U crno odjevene navijače koji izrone niotkuda, mladi, snažni i spremni da udare i pozivaju se na NDH, podržava preko društvenih mreža, a onda i uživo, sve veći broj mama, teta, susjeda – “Mi smo uz naše dečke”. Gradi se novi dio nacionalnog narativa, taj da Ante Pavelić u ustima mladića u crnom brani Hrvatsku od Velike Srbije i Srba, i to baš u studenome, u hrvatskom imaginariju posvećenom mjesecu, vremenu simboličkog poretka u kojem se uzdiže ime Vukovar – i pored njega, a protiv njega – ime Srbi.
Predigra je bila ljetos kad su branitelji navalili na kazališne festivale, okrugli stol o Jasenovcu, čija je osnovna poruka bila da ubijanje Srba nije bilo tako strašno, bio je znak za start, sad je sve zgusnuto i ubrzava se. U prosincu će jenjati i biti pomiješana s predbožićnim konzumerizmom. No, već u prosincu, oko zimskog solsticija, ako se ovako nastavi, slika Hrvatske kao čvrste europske zemlje, bit će promijenjena i iznutra, kako je osjećamo, i izvana, kao brend. Promjene u prirodi ne događaju se zbog činjenica, nego zbog promjene u imaginariju. Drukčije slike u posvijesnoj slikovnici, drukčiji raspored i – evo nas s drukčijim identitetom.
Simboličko bratimljenje
Zanimljivo, dok traje nasilno zaplašivanje domaćih Srba, i dalje vlada totalna fascinacija srpskom muzikom i srpskom zabavom. Opčinjenost jednim i drugim, simboličko bratimljenje, srastanje u jedno, pokazalo se ovog ljeta kad je rođeno dijete benkovačkog branitelja koji je nasrnuo na kazališni festival za koji su mu objasnili da mu ne bi trebao biti po volji jer je u njemu nešto srpsko – izrasla takva da po lokalnim zabavama pjeva reportoar Arkanove udovice Cece, pući usta, fatalno gleda ispod oka kao Ceca i njeguje teške vrane kose kao Ceca. Arkanova Ceca. Masovnog ubojice iz Realnog, ratnog zločinca, vjerna ljuba. Ceca je interiorizirana u naš imaginarij, ali na način koji izaziva u braniteljskoj, a i velikom dijelu navijačke populacije maksimalan, reklo bi se u psihoanalitičkoj teoriji, užitak. “Užitak” je najjači mogući orgazam pomiješan s najdubljim mogućim bolom, svemirski erotski prasak pa proboj nepodnošljive boli, orgazam i autodestrukcija. Kad primijenimo neke elemente lakanovske teorije na naciju, nacionalizme, nacionalni identitet, prilično nam pomaže shvatiti što se sada događa.
Lakanovski gledano, odnos neke grupe, recimo, nacije, Hrvata ili Srba, počiva na nesvjesnom scenariju koji ima razrađenu strukturu, a unutar te strukture nesvjesnog konstruira se odnos prema onome što želimo i prema onom što nije objekt želje ili što nam priječi realizaciju te želje, a što nazivamo Drugi. Takav nesvjesni scenarij Lacan naziva fantazma, a zove je tako jer nam je nužna da uopće podnesemo naš konkretni život, bilo da smo pojedinac, ili grupa ili narod – jer je dodir s onim Realnim pretežak, previše strašan. Kroz tu fantazmu, malo pojednostavljujem, mi si kažemo: Da nema ovog Drugog, mi bismo bili cjeloviti, zadovoljni, ne bi bilo pukotine, frustracije, osjećaja nedostatka, ne bi ništa boljelo. Uostalom, bila sam prije nekoliko dana u prostorijama Srpskog narodnog vijeća na izložbi posvećenoj Dejanu Medakoviću, srpskom povjesničaru umjetnosti i akademiku iz iznimno ugledne, bogate i kulturne zagrebačke srpske obitelji. Jedini posjetilac u rano jutro.
Izložba se sastoji od fotografija, portreta, raznih predmeta, odličja, zapisa koji sežu daleko u povijest obitelji. Medakovići su bili bogati, kultivirani, školovani, ugledni, vrh tadašnjeg društvenog, ekonomskog i političkog života u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata. Dejan Medaković, pak, bio je klasno privilegiran, iznimno talentiran, osjetljiv, produktivan intelektualac, a odselio se u Srbiju nakon što je počeo ustaški teror. Izložba ne problematizira ni razlog odlaska, a to je progon Srba u NDH, niti Medakovićev kasniji razvoj, odnosno činjenicu da je, uz svu svoju umjetničku osjetljivost, bio jedan od šesnaestorice potpisnika Memoranduma SANU-a i, poslije, predsjednik SANU-a, čega se prihvatio dok je Milošević bio na vlasti.
Sve što je na zidovima i vitrinama treba svjedočiti o jednoj iznimnoj karijeri, ali svjedoči o praznini – evo, građanskog Srbina koji je morao otići iz Hrvatske. Sofa na kojoj je sjedio, radni stol, ulja na platnu, fragmenti iz njegovih zapisa, viču – “Tu sam, tu sam, ja sam bio ugledni Srbin iz Hrvatske, sada me već dugo tamo nema, ali imam dokaze da sam bio.”
Fantazma na fantazmu
Ludo je pogrešna procjena autora izložbe da se od čovjeka može estrahirati samo jedan dio, a zanemariti drugi, primjerice, krasan gospodin, a nema sad veze što je bježao od ustaša i nema sad veze što se zauzimao za Veliku Srbiju. I jedan i drugi događaj u tom su životu bili formativni. U tome, ova je izložba tužna jer svjedoči o praznini, ali ponovno, da analiziramo srpsku fantazmu, srpski narativ, bila bi logična. Da je bila popraćena tekstom koji bi ovo na bilo kakav način problematizirao, narativ bi bio narušen, makar bi politički bilo bolje jer bi barem za dio javnosti u Hrvatskoj to bilo dovoljno objašnjenje.
Naime, to što nije spomenut Memorandum i duboki pad SANU-a 1985. godine, taj događaj nije nestao, nego je potjeran dublje u nesvjesno, a nije artikuliran, da ne bi narušilo romantizirani narativ izložbe, a i možda i novi, sankticizirani pogled srpske zajednice u Hrvatskoj na samu sebe, kao nositelje luči antifašizma nasuprot hrvatskom ustašvu. Uglavnom, fantazma protiv fantazme, fantazma na fantazmu. U liberarnim krugovima u Srbiji, Memorandum SANU-a među mlađim intelektualcima, uostalom, ne izaziva takav šok kao među nama koji smo bili suvremenici prošlog rata. “Zašto tako demoniziraš Memorandum SANU-a?”, pitao me dobar prijatelj iz Beograda, izrazito liberalan kozmopolit koji je bio dijete 1985. godine kad sam ja bila studentica. Zašto, zato što ste najprije sve što je srpsko proglasili jugoslavenskim, a onda sve što je jugoslavensko, srpskim, nasmijala sam nas odgovorom.
Međutim, o tome jest Memorandum SANU-a, makar toliko je vremena prošlo da se to značenje istopilo unutar srpske fantazme i postalo, da tako velimo, normalizirano, ne primjećuje se. Uglavnom, ni mladi Srbi, ni mladi Hrvati nemaju pojma što je to, a mjesto Velike Srbije, na primjer, u dvije odvojene nacionalne fantazme, dva narativa, toliko je drukčije da se s time nema što početi.
Boyse koji su vikali u počast NDH u Zagrebu i torcidaše u Splitu netko svjesno, planski, gura u destrukciju društva, države i samih sebe, u crno podzemlje. Tko je to? Navijači su čuli za riječ “memorandum”, ali za riječ SANU? Memorandum SANU-a? Supotpisnik? Ne, nego netko ih je poslao u maglu mjeseca studenoga da na odlučno uznemiravanje Srba uzvrate pozivanjem na NDH. Na tom mjestu počinje političko nasilje, a vidimo da kodovi povijesnog ustaštva, fašizma nisu neutralni. To je jezik zločina. To je točka kad nikakva psihoanalitička, teorijska eksplikacija više ne treba i kad nema smisla relativizirati. Političke snage koje potiču mlade navijače na fašizam i radikaliziraju njihove mame, tate, tete, susjede, komentatore na portalima i mrežama, a koja je možda outsourcing jakog aktera u hibridnom ratu protiv Europe, treba razotkriti i kazniti.
