Vožnja zapadnim dijelom Zagreba u ponedjeljak navečer vratila me vremeplovom u rane osamdesete. Gužve na benzinskim crpkama. Neopisive. Tek na desetoj sam valjda odlučio prihvatiti da moram uložiti nešto vremena i dobre volje da bih odradio rutinsku radnju – napunio gorivo u automobil. Koliko čujem, nisam bio usamljen slučaj, upravo suprotno. I ova je kriza pokazala koliko se negativne stvari i strah ljudima lako uvuku pod kožu.
U samo nekoliko dana kriza se od nečeg što se “događa nekom drugom” pretvorila u “paničnu kupnju”. Nije bilo tako davno, sjećamo se mahnite kupnje toaletnog papira neposredno prije izbijanja globalne pandemije prije šest godina. Očito, ništa nismo naučili. Kako mi je lijepo u intervjuu ovih dana rekao Dražen Jakšić, ravnatelj Energetskog instituta Hrvoje Požar, građane treba upozoriti na štednju energiju.
Rekao bih, posebno vozače automobila. Pravilo je da se u 90 posto automobila na zagrebačkim ulicama vozi samo jedna osoba. Možda je iracionalno ponašanje dodatno potaknuto globalnom energetskom krizom. Međutim, priznajmo si – ono je na ovim prostorima prisutno otkad znamo za sebe.
Psihologija krda (efekt stada) označava tendenciju pojedinaca da oponašaju ponašanje, odluke i stavove većine, često zanemarujući vlastite analize ili uvjerenja. Upravo tome svjedočimo ovih dana. Tome valja pridodati preporuke Međunarodne agencije za energiju (IEA) čiji čelnici kao da su prepisivali od – Milke Planinc.
IEA je, naime, ovih dana predstavila niz preporuka usmjerenih na ublažavanje posljedica potencijalno ozbiljne energetske krize uzrokovane ratom na Bliskom istoku. Među ključnim mjerama ističu se poticanje rada od kuće gdje god je to izvedivo, smanjenje potrošnje plina u kućanstvima te uvođenje strožih ograničenja brzine na autocestama. Poticanje korištenja javnog prijevoza, uz mjere poput naizmjeničnog dopuštanja vožnje privatnim vozilima u velikim gradovima, dodatno smanjuje prometne gužve i potrošnju goriva.
Dakle, kao da gledamo neki loš film koji (nam) se ponavlja. Dužnost predsjednice SIV-a Milka Planinc obnašala je od 1982. do 1986. godine. Ostat će zapamćena po “mjerama stabilizacije” koje su donijele sve osim željene stabilnosti. Bile su zapravo uvod u ogromne ekonomske probleme koji će dovesti do raspada države i razaranja ekonomije koja se nikad nije uspjela transformirati u tržišnu.
Za vrijeme njezina mandata savezne vlasti strogo su ograničile uvoz najvećeg broja proizvoda široke potrošnje, što je rezultiralo teškim nestašicama kave, ulja, šećera, deterdženata i brojnih drugih proizvoda. Ponestalo je i benzina, pa je uvedena prodaja na bonove koji su svakom vlasniku automobila omogućili da mjesečno kupi najviše 40 litara goriva. Međutim, posjedovanje bona nije bilo nikakvo jamstvo da ćete do goriva i doći. Redovi na benzinskim postajama protezali su se stotinama metara. Čekanje je postalo društveni fenomen.
Nadajmo se da bliska budućnost ipak neće donijeti ovakve “genijalne” ekonomske eksperimente iako me više ništa iznenaditi ne može. Ionako se i ovaj aktualni rat na Bliskom istoku čini kao neka vrsta nedovoljno pripremljene avanture pokrenute s mjesta gdje bismo ako ništa drugo očekivali – strateško planiranje. No, valja se razoružati od bilo kakvog očekivanja. Jer, očekivanje nas, pokazalo se, može odvesti eventualno do najbliže benzinske crpke – a tamo se ipak uvjerimo kako doista stvari stoje…
