Što bi vam prvo palo na pamet kada bi vas netko pitao koja je najveća organizacija na svijetu? Možda bi se malo tko sjetio izviđača, ali oni imaju više od 60 milijuna članova.
Iako su u Americi vrlo popularni, nisu nepoznanica ni kod nas, štoviše Savez izviđača Hrvatske broji oko 4000 volontera, a interes posljednjih godina raste. Tko su, što su i kako rade popričali smo s Danom Špicerom, poslovnim direktorom u Savezu.
Suživot s prirodom
“Najveća smo volonterska organizacija u Hrvatskoj u području neformalnog odgoja i obrazovanja djece i mladih”, kaže nam Špicer pa dodaje kako sljedeće godine slave 115 godina izviđaštva u Lijepoj Našoj. Inače, djeluju u 18 županija te imaju 60-ak aktivnih grupa koje djeluju kroz sam Savez. “Unazad godinu i pol počeli smo s projektom gdje razvijamo izviđaštvo kroz škole, posebice u mjestima gdje to ne postoji kako bismo i tamo udahnuli taj duh. Surađujemo sa školama i učiteljima kroz van nastave aktivnosti. Priča se intenzivno širi.” Svake godine organizira se niz aktivnosti, a osim izleta i kampiranja tu su i razne radionice, edukacije jer u konačnici “suživot s prirodom jedan je od glavnih alata.”
“Izviđači kao pokret služe da bi pomogli mladim ljudima da postanu odgovorniji građani, da nauče cijeli niz vještina. Uči ih se pomaganju drugima, starijima, slabijima, uči ih se odgovornosti, ljubavi prema prirodi i zajednici. Osim toga, uči se i ‘leadershipu’, kako voditi i cijeniti druge”, kaže nam Špicer, kojeg pitamo i za pokoji savjet za preživljavanje u “divljini”.
“Ponijeti izviđački nož, čuturicu s vodom, kompas… to je dio standardne opreme, kao i špage, čvrsta obuća i oprema… To je nužnost, ali sve ovisi o situaciji i kuda idete. Mi učimo mlade da prepoznaju situaciju i da se nauče snalaziti, pa i improvizirati ako treba.” U vrijeme kada smo praktički ovisni o tehnologiji, suživot s prirodom sve je važniji, ali ni tehnološki napredak tu se ne može zanemariti, niti bi trebao.
“Učimo djecu kako koristiti moderne tehnologije u današnjim izazovima. Ako imate mogućnost pristupa GPS-u, glupo je ne koristiti ga, ali učimo ih i vještine koje nisu kompatibilne sa strujom, mobitelima i slično. Od osnovnih stvari tu su mogućnost paljenja vatre kada je mokro i vlažno, vezanje čvorova s praktičnim značenjem, kuhanje u prirodi, korištenje jestivog i ljekovitog bilja… Nije danas više bit u preživljavanju, nego prepoznavanju i korištenju svih tih stvari, kako napraviti zaklon, skloniti se od vremenskih nepogoda…” No, izviđači nisu tu samo kako bi sebe nešto naučili, oni djeluju i za dobrobit drugih pa su i ekološke teme kod njih vrlo zastupljene.
“Izviđačima je šuma drugi dom, a ponekad i prvi. Velik broj aktivnosti radimo u prirodi, a imamo akcije pošumljavanja po kojima smo jako poznati. Pokrenuli smo ih prije 10-ak godina”, kaže sugovornik. Osvrće se na projekte poput Šumoborca, u kojemu sade šume u kontinentalnom dijelu Hrvatske gdje su nastala oštećenja djelovanjem klimatskih promjena (suša, oluja, štetnici…), ili Boranke koja je najveće volontersko pošumljavanje opožarenih područja ikad organizirano u Hrvatskoj.
“Šume se sve teže bore protiv svega toga pa je ljudska ruka izrazito potrebna. Radimo to kao suorganizatori s kreativnom agencijom Heart, a zajednički cilj je da se što veći broj građana može uključiti i dati doprinos.”
Najnoviji projekt je Crošnjica, a gospodin Špicer njezin je voditelj pa nam pojašnjava o čemu je uopće riječ. “Gledali smo kako ‘zeleno’ i šume približiti urbanim sredinama. Znali smo da je velika potreba za pošumljavanjem u urbanom području zbog učinka klimatskih promjena i sve veće pojave toplinskih otoka. Crošnjica je stoga nastala u suradnji sa stručnjacima iz šumarske djelatnosti, a koristili smo znanja i iskustva izvana i napravili projekt prvi takve vrste u Hrvatskoj i regiji”, pojašnjava. U cijelom procesu koristi se Miyawaki metoda, inovativan pristup pošumljavanju koji je razvio japanski botaničar Akira Miyawaki.
“Prvi smo je donijeli u Hrvatsku. Koristi se primarno u gradskim dijelovima, na relativno malim površinama, a sadi se veliki broj sadnica te je izrazito velika bioraznolikost.” Naime, kaže da se na 100, 200 kvadratnih metara posaditi između 200 i 500 sadnica, a u sadnji se koriste različiti slojevi biljnog i sadnog materijala, od grmova, konkretnih stablašica, starijih stabala… kako bi se postigla mješovitost te da se te biljke međusobno natječu za svoje mjesto pod suncem. U svemu je bitna i priprema tla, a pokušava se imitirati ono šumsko. Kada se odabere površina potrebno je oranje, frezanje, gnojivo kako bi tlo bilo čim pogodnije, a tek onda slijedi sadnja.
“Crošnjica može biti šuma hlada, hrane, cvjetova… ima višestruke mogućnosti. Posebno je zanimljivo da Crošnjicu sadimo uz škole tako da učenici i nastavnici pomažu u pripremi i sadnji, da steknu određeno znanje i da se bolje odnose prema prirodi kasnije. Kasnije ta šumica ostane njima i oni preuzimaju brigu za nju.”Sam projekt krenuo je prije otprilike godinu dana, a do sada su posađene tri Crošnjice, prva je bila u Općini Kamanje u Karlovačkoj županiji, a druge dvije u osnovnim školama u Zaprešiću. “U planu je više od deset novih Crošnjica širom Hrvatske. Projekt se lijepo širi, a želja nam je da bude prepoznatljiv na nacionalnoj razini pa da svaka škola dobije svoju Crošnjicu.”
Svaka je autentična
Svaka urbana šumica je autentična i drugačija, sade se biljke koje su pogodne za određeno područje, a cijeli proces traje 10-ak dana (od pripreme tla do sadnje). “Dan prije akcije sadnje dolaze stručnjaci i naprave dizajn Crošnjice, odrede vrste koje su tamo dobre i kako ih pozicionirati. S tim dizajnom dolazimo na teren i nacrt precrtavamo na zemljište.
Proces sadnje je izrazio jednostavan i odvija se u jednom danu, štoviše u svega nekoliko sati. Svaka biljka je označena, ima i latinske nazive, a onda još oko njih nasipamo malč (kombinacija kore i piljevine) pa se naprave puteljci, stavimo panjeve i informativnu ploču. Poučno je, zeleno i stvara hlad.” No, sve to i nešto košta, a financije dolaze putem fondova, donacija i programa Europske unije. Sama cijena Crošnjice ovisi o površini i namjeri pa tako može koštati pet, šest, sedam ili čak deset tisuća eura i više.
“U startu je skuplja od klasičnog pošumljavanja, ali ima i jače benefite, svoju autentičnost, a i bit će dugo tu, stvarati hlad, cvijeće, bit će novi dom raznim pčelama, kukcima… Vrijednost je u prirodi veća jer bez šuma ne bismo mogli živjeti.” Kroz sve projekte – Boranku, Šumoborac, Crošnjicu – prošlo je na tisuće volontera. Kroz prva dva je posađeno oko 390 tisuća stabala u čemu je sudjelovalo oko 29.500 volontera, a odrađeno je više od 200 takvih akcija pošumljavanja u proteklim godinama.
Boranka je, kaže najveća volonterska akcija pošumljavanja u Europi, a proširila se i na druge države pa je tako sama u Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, a od ove godine projekt ide i u Albaniju. Crošnjica je na dobrom putu da zahvati cijelu Hrvatsku. Sve ovo dokaz je da se hrvatsko znanje, iskustvo i volja mogu proširiti i van granica kako bi se osigurala bolja, zelenija i zdravija budućnost.
