U pristupnim pregovorima s Europskom unijom izborena je odgoda prodaje poljoprivrednog zemljišta strancima na razdoblje od sedam godina, uz mogućnost zabrane još tri godine ukoliko dokažemo golem interes inozemnih kupaca, što znači da prve hektare oranica mogu kupiti najranije 2020. odnosno 2023. I dok HDZ-HSS koalicija odgodu populistički predstavlja kao iznimnu skrb u zaštiti nacionalnih interesa, zapravo je odradila “pucanj” u prazno. Naime, imaju li interesa, stranci poljoprivredno zemljište mogu nesmetano kupovati još od siječnja 2009., ne kao fizičke osobe već preko tvrtke koju osnuju za nevelik novac.

No, koliko su hektara poljoprivrednog zemljišta u međuvremenu stranci pokupovali, pitanje je za milijun kuna. Nema adrese na kojoj je moguće dobiti taj podatak, iako i Ustav kaže da je “zemljište od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu.” Svojedobno je popis stranih državljana koji su kupovali nekretnine vodilo Ministarstvo vanjskih poslova, već neko vrijeme to je obveza Ministarstva pravosuđa. S te adrese, međutim, odgovaraju da nemaju taj podatak i ne vjeruju da ga itko ima. Iako to od njih nismo tražili, komentiraju: “Ako je neka tvrtka, čiji je vlasnik stranac, kupila poljoprivredno zemljište, onda to mora da je neka dugoročna kalkulacija na barem 10 godina.” Zaključuju kako “baš i nije vjerojatno da je neki strani državljanin iskoristio mogućnost kupnje poljoprivrednog zemljišta preko ovdje registrirane tvrtke.” U odgovoru dalje stoji da bi “za točnu informaciju trebalo sravniti podatke iz zemljišnika i sudskog registra, što je istraživački posao koji zahtijeva određeno predznanje, odnosno okvire koji bi suzili područje istraživanja.” U neslužbenom pojašnjenju u Ministarstvu pravosuđa kažu još kako bi, da nam daju zahtijevani odgovor, “tri osobe morale dva mjeseca kopati po dokumentaciji, što je prevelik trošak za državni proračun.”

Ni u Ministarstvu poljoprivrede ne znaju jesu li stranci kupovali poljoprivredno zemljište. Oranice iz portfelja države, podsjećaju, tvrtke ne mogu kupiti već samo dobiti u koncesiju na 50 godina. Odluku o koncesiji donosi Ministarstvo, za taj oblik raspolaganja izdvojeno je 134.399 hektara i do sada je podijeljeno 80.646, no u Ministarstvu ne znaju jesu li možda nešto hektara dali tvrtki iza koje stoji strani kapital. “Sukladno zakonu, koncesije se daju poduzećima sa sjedištem u Hrvatskoj, a strukturu vlasništva ne provjeravamo. Traži se samo izvadak iz sudskog registra, Bon 1, Bon 2 te dokaz o bavljenju poljoprivredom, što je upis u Upisnik,” pojašnjava nam postupak državni tajnik Josip Kraljičković.Tek izmjenama Zakona o poljoprivrednom zemljištu koje su na snazi od srpnja, kaže, uvedena je nova obveza za sve buduće kupoprodaje oranica. Presliku ugovora o zaključenim transakcijama, neovisno je li riječ o privatnom ili državnom poljoprivrednom zemljištu, javni bilježnici morat će dostavljati Agenciji za poljoprivredno zemljište koja je dužna voditi evidenciju o ukupnom fondu, kao i ostvarenom prometu poljoprivrednim zemljištem. Problem je međutim, što ta agencija, premda je osnovana uredbom Vlade u ožujku 2009., još nije aktivna u punom formatu. Trebala bi proraditi do kraja ove godine.

Srušene cijene

Mediji povremeno objave da su stranci kupili poljoprivredno zemljište. Tako je britanski Emac u Dubi Stonskoj navodno još 2007. za 40 milijuna eura kupio pet milijuna četvornih metara te u Istri dva milijuna kvadrata za 35 milijuna eura, a Ikea 2008. u Rugvici za 26 milijuna eura 420.000 kvadrata, od kojih je 280.000 poljoprivredno. Po cjeniku Ministarstva poljoprivrede najjeftiniji je hektar u okolici Siska 6635 kuna, najskuplji u dolini Neretve 31.150 kuna. Recesija je srušila cijene, hektar najplodnije slavonske oranice moguće je kupiti za 20-30 tisuća kuna. Na obali je situacija suprotna, a rekorder je nedvojbeno hektar poljoprivrednog zemljišta nadomak Poreča za koji vlasnik traži 300.000 eura.
(B. Babić)