Na pitanje bi li Mirnovec Pirotehnika mogla napraviti multimedijalni šou poput onog za Olimpijske igre u Londonu, Franjo Koletić, njezin vlasnik i direktor, bez oklijevanja kaže: "Bez problema. Prije nekoliko godina smo radili nešto slično na Poljudu. Ovdje je samo riječ o većem obujmu vatrometa. Primjerice, Olimpijske igre u Pekingu radila je kineska tvrtka Panda. Na nedavno održanom natjecanju na festivalu u Hannoveru mi smo bili drugi, a oni treći", ponosno kaže Koletić, koji u intervjuu za najnoviji broj magazina Business People govori o svojem poslovnom putu, ali i o ambicioznim planovima. Mirnovec Pirotehnika ima tvrtke u Srbiji i BiH, uskoro i u Crnoj Gori, zatim u Omanu te vlastitu proizvodnju u Kini. Za dvije godine planira izgraditi 15 milijuna eura vrijedan zabavni park u Biogradu. Tako nakon petardi, malih i velikih vatrometa, multimedijskih projekata ili filmske pirotehnike ta samoborska tvrtka sigurno ulazi u svijet zabavnih parkova, u čemu sam Koletić vidi veliku šansu. Mirnovec Pirotehnika lani je ostvarila prihod veći od 27 milijuna kuna, što je za dva milijuna kuna više u odnosu na godinu prije. "Naša je sreća što ne ovisimo samo o hrvatskom tržištu. U Hrvatskoj smo pali za nekoliko postotaka, no kako puno izvozimo, pogotovo u regiju, te radimo vatromete i projekte u inozemstvu, naš rezultat jest dobar", kaže Koletić.

Koliko vam se ukupna biznisa odnosi na usluge za filmsku industriju?

Gotovo nijedan filmski projekt u regiji nije u posljednjih nekoliko godina prošao bez nas. Nije to puno, 20 posto biznisa se odnosi na tu vrstu usluga, 50 posto na vatromete, a ostatak na konzumnu pirotehniku koju proizvodimo u Kini.

Što je vama najdraže?

Vatrometi. Njima posvećujemo najviše pažnje. Iako, kad sve posložite na papir i pogledate financijski, ne možemo živjeti samo od vatrometa.

Zašto baš pirotehnika? Kako ste počeli? Prije pokretanja vlastitog biznisa bili ste inženjer u Končar-Električnim lokomotivama.

Po struci sam inženjer elektrostrojarstva i od 24 do 29 godine radio sam u Končaru, no već sam tada znao da želim raditi u svojoj tvrtki. Moja se obitelj uvijek bavila poljoprivredom i uz rad u Končaru istodobno sam doma radio na zemlji… Dugo sam razmišljao o razvijanju tog posla. Čak sam oca nagovorio da posadimo moderne nasade jabuka. Onda sam od jednog prijatelja posve slučajno čuo da se mijenja Zakon o pirotehnici. Sve je počelo kad se 1993. regulirao zakon za zabavnu pirotehniku koja je dotad bila zabranjena za sve osim za privredu i vojsku. Prve godine uzeo sam robu od tvrtke iz Istre koja je bila zastupnik jedne njemačke firme. Ja sam već imao tvrtku u mirovanju koju sam otvorio čim se to moglo, još dok sam radio u Končaru. U toj prvoj godini imao sam 6000 maraka čiste zarade. Moj je otac na imanju, na kojem je imao i 30 svinja, iste godine zaradio 2000 maraka. I tu sam vidio priliku. Već iduće godine sam otišao u Njemačku i s jednom tamošnjom tvrtkom sklopio ugovor i kamioni su krenuli. Nakon nekoliko godina već smo bili u Kini.

Kako ste namaknuli ozbiljniji novac za daljnji razvoj poslovanja?

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

Naši su poslovni partneri iz Njemačke tražili da za prvi posao osiguramo 100.000 maraka unaprijed za kupnju robe. Nešto sam uzeo od obiteljske ušteđevine, trećinu, dio sam posudio od prijatelja. U vrijeme dok sam skupljao taj novac, Nijemci su baš došli ovdje u Samobor odraditi vatromet za dan grada. Došli su njihovi glavni menadžeri, a ja nisam imao ni ured!

Nakon suradnje s njemačkim partnerima sami ipak odlazite u Kinu po robu. Potom ulažete i u proizvodnju u jednom kineskom gradu.

Vidio sam da sva roba dolazi iz Kine i da bi to bio dobar potez, mnogi to tada još nisu shvaćali. Prijatelj i ja otišli smo tamo neplanski, bez kontakta. Najprije na jug, a zatim u grad u kojem se proizvodi sva pirotehnika. Nakon nekoliko godina samo nabave robe investirali smo u pokretanje proizvodnje. Zapravo smo vlasnici tvrtke dali kapital kad je otvarala tvornicu, a sad s njom imamo ugovor prema kojem nam svu robu daje po nabavnoj cijeni.

Jeste li 1996. uopće mislili da ćete napraviti ovoliki biznis?

Nisam, ali već nakon dvije godine bilo mi je jasno da smo ušli u dobar sektor. Bili smo pioniri u ovom poslu i u regiji i u istočnoj Europi. Pomoglo je i to što smo imali monopol prvih šest-sedam godina, nismo imali konkurenciju…

Koliko u Hrvatskoj u prosjeku napravite vatrometa?

Godišnje ispalimo više od 300 vatrometa, od svadbenih do onih najvećih. Svadbeni su najjeftiniji, stoje od četiri do pet tisuća kuna.

Kako to da ste otvorili tvrtku baš u Omanu?

Slučajno. Tamo je bio jedan moj prijatelj koji je vidio njihov vatromet. Bio je bezvezan, a naplatili su im ga puno. Nekadašnji glavni menadžer za tvrtku SMS Branko Galić sad je tamo naš direktor, koji nam je pomogao u početku s kontaktima. Arapi su se zainteresirali i htjeli nas upoznati. Došli su na festival na Bundek da vide što radimo. Tako se i rodila ideja da pokrenemo biznis. Otvorili smo zajedničku tvrtku, Mirnovec je vlasnik 70 posto, a naši tamošnji partneri imaju 30 posto vlasništva. U Omanu stranac ne može biti stopostotni vlasnik tvrtke. Potom smo dobili i prvi veliki posao za vatromet u sklopu Azijskih igara. Kako su nam rekli da traže i tvrtku koja bi napravila ceremoniju otvaranja i zatvaranja, odmah sam doveo i režisera Krešu Dolenčića. Dobili smo taj posao u konkurenciji 36 kompanija, a riječ je o projektu vrijednom osam milijuna eura. Nositelj posla bila je arapska tvrtka, a mi izvođači…

Očekujete li još neki veliki posao u Omanu?

Da, ovoga mjeseca. Konkretno, tri velika vatrometa po pola sata u tri različita grada za njihov dan državnosti. Na tom tržištu vidimo veliku šansu jer su njima naši konkurenti godinama skupo naplaćivali usluge koje im mi jednako kvalitetno pružamo po nižoj cijeni. U Omanu smo prisutni već tri godine, treba dalje ulagati u to tržište. Na njemu se pirotehnika prodaje drukčije: nema konzumne prodaje poput petardi. Rade se tri velike priredbe godišnje: Dan državnosti, Muskat festival i Dan oružanih snaga, i to su veliki poslovi. Mi ćemo tamo tijekom manifestacije u studenom ispucati robe koliko u Hrvatskoj za godinu dana!

Gradite zabavni park u Biogradu. Riječ je o investiciji teškoj 15 milijuna eura. U kojoj je to fazi?

Gotova je "feasibility" studija. Sad je na redu tehnička dokumentacija i pregovori s bankama. Zemlja je naša. Bit će to zabavni park poput Gardalanda u Italiji. I tu smo pioniri, takvog projekta nema ni u Hrvatskoj ni u regiji. Teško je naći konzultante. Lokalna uprava u Biogradu nas jako podržava. Ako se to sve realizira, Biograd će postati broj jedan destinacija srednjeg Jadrana.

Kad će biti otvorenje?

Planiramo 2014. godine.

Hoćete li napraviti velik vatromet?

Naravno! Ali imat ćemo svaki vikend vatromet, tako rade i u Disneylandu. Nedavno sam bio u Berlinu na sajmu "entertainmenta", to je biznis koji se jako razvija. Samo Italija ima stotinjak zabavnih parkova, a Hrvatska kao turistička zemlja nema ni jedan. Imat ćemo i tunelske akvarije. Slučajno sam u Kini sreo čovjeka koji je radio sve tunelske akvarije na svijetu. Zanimljivo je da je on s Novog Zelanda, a njegova asistentica je Hrvatica. Razgovarali smo satima o tim projektima. Takvi su kontakti jako važni.

Šahtaru bih napravio bolji, a jeftiniji vatromet

Kako vas se dojmila Kina?

Super, iako Kinezi nisu veliki stručnjaci za vatromet. Kod velikih vatrometa manje koristimo njihovu robu. Konzumna roba poput petardi nabavlja se u Kini. Ali kod bombi, kako nazivamo jedan od najvažnijih proizvoda za vatromet, 60-70% je američke ili europske proizvodnje.                                                                 

Koji biste vatromet najviše voljeli raditi?

Velike sportske manifestacije poput OI ili nekog finala ili kupa. Evo, ne mogu prežaliti što na vrijeme nisam doznao da je vlasnik ukrajinskog nogometnoga kluba Šahtar (Donjeck) prošle godine bio naručio vatromet za milijun eura. Radili su ga Talijani. Da sam znao, preko našeg Darija Srne, koji tamo uspješno igra, bih bio izlobirao, i to bih napravio za 500.000 eura.

Jeste li strog šef?

Strog, ali pravedan. Izvrsne nagrađujem, dobrima dam priliku, a loših nema. U Hrvatskoj nas je 40, a s regijom više od 200. U  Biogradu će biti 76 radnika.

Ovaj tekst u cijelosti možete pročitati u najnovijem broju magazina Business People.