Nedjeljni Jutarnji rekonstruirao je sve načine na koje se bogataše, ali i obične nautičare pokušava prevariti. I svi tvrde isto: neke usluge naplaćuju se i po tristo i posto više nego što je to realno, zbog čega nas dobar dio takvih gostiju izbjegava.

Tko su ljudi koji na skupocjenim plovilima dolaze na Jadran, koliko ih to košta, i gdje ih se sve pokušava prevariti?

Dolaze mnogi, od arapskih šeika i ruskih tajkuna do glazbenih zvijezda i ne ulove sve fotoaparati i kamere. Zvuči kao da pretjerujemo, ali naši gosti, govore sugovornici, anonimni su bogataši koji igraju golf s predsjednicima država.

– Računica je jednostavna – kaže jedan od njih koji se bavi charterom.

– Ako Lady Christine uzmemo kao ogledni primjer, charter takvog luksuznog broda od 60 ili više metara, objašnjava mi, tjedno stoji 400 tisuća eura. To je cijena samo broda s posadom. Na to se uvijek uračunava trošak od dodatnih 30 posto koji se naziva advanced payment allowance ili pojednostavljeno džeparcem koji se uplaćuje unaprijed i pokriva troškove goriva i hrane te lučkih pristojbi.

– U pravilu 15 dana prije sav taj iznos mora biti plaćen, svih 3,9 milijuna kuna. I to će im biti dosta samo ako nisu pretjerano rastrošni – kaže nam. U taj iznos ne ulaze troškovi obilaska restorana po obali.

– Za novac koji oni potroše u mjesec dana ovdje, na našoj se obali može kupiti mali obiteljski hotel. Stoga zauzvrat očekuju uslugu od 5 zvjezdica i hranu na razini najboljih svjetskih restorana. Uz to i maksimalnu privatnost i sigurnost.

Ekipa s Lady Christine spada upravo u tu skupinu najelitnijih nautičkih gostiju koji ne pitaju za cijenu, ali naš sugovornik koji je 15 godina bio kapetan duge plovidbe prije nego je krenuo u charter biznis, tvrdi kako to uopće ne znači da su glupi ili da će zato plaćati triput više nego ostali gosti.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

– Evo, nedavno sam radio tzv. predračun za jednog bogatog ruskog poduzetnika, dakle tražio me da mu izračunam koliko bi ga stajala ruta koja mu se svidjela, i kad sam predao specifikaciju troškova, jednostavno je odustao. Ne zato jer si to ne može priuštiti, nego ne želi plaćati, da se slikovito izrazim, bočicu Coca-Cole koja se inače naplaćuje 10 kuna, po cijeni od 250 kuna. Ili omlet za doručak na Opatu koji stoji sto eura. A to su samo sitnice – kaže.

Njegov kolega koji ima tvrtku za gradnju i najam brodova u Dalmaciji kaže da mu je posljednjih godina čak isplativije baviti se svojevrsnim raskrinkavanjem prevara. On sa svojom ekipom istražuje sve na željenoj ruti i štiti bogatog gosta od možebitnih prevara, organizira mu poštenu i brzu uslugu. I za to dobije nekoliko tisuća eura.

Peteročlano društvo s broda, među njima vlasnik i kapetan, rezerviraju konobu Bourbon poznatog mljetskog ugostitelja Vicka Sršena. Večeraju redom: dimljenu noninu tunu, hobotnicu ispod peke, miješanu buzaru od školjaka, te jelo pod imenom janjeća rapsodija. Popili su i tri boce vina, a onda je stigao račun.

Ukupno 26.604 kune, od čega je samo jedna boca crnog vina naplaćena 21 tisuću kuna.

I da se kapetan broda nije obratio medijima, za ovaj se slučaj nikada ne bi doznalo.

Vlasnika Bourbona optužio je da im je bocu višestruko preplatio, da im nije izdao pravovaljani račun, da ih nije upozorio na paprenu cijenu vina niti im ponudio vinsku kartu. Od Sršena je zatražio povrat novca i ponudio mu vratiti istu bocu istog vina (Stagnum pelješkog vinara Frane Miloša iz 1993. godine).
Sršen nije ostao dužan.

U svom jedinom medijskom istupu predočio je presliku fiskaliziranog računa, te vinsku kartu u kojoj je Stagnum sa cijenom, a dodao je kako je riječ o boci arhivskog vina, vrlo rijetkog na tržištu koje u nabavnoj cijeni stoji oko 3000 kuna, ali s obzirom na unikatnost cijenu na kraju, tvrdio je, formira vlasnik boce.

Kapetana je optužio da se žalio na cijenu vina koje uopće nije naručivao on, već vlasnik broda te da su njegove cijene skuplje jer mu je restoran unutar nacionalnog parka.
– Možemo razgovarati samo ako dođete ovdje kod mene i platite večeru, s obzirom da žuti tisak očito zarađuje dobar novac – poručuje.

Međutim, splitski odvjetnik Hrvoje Alajbeg, koji vodi slučaj u ime kapetana, bio je rječitiji.
– Uputili smo pismo vlasniku, ali nitko nam se na kraju nije povratno javio. I zato pokrećemo sve postupke protiv njega koje smo već i najavili. Prijavit ćemo ga – rekao je i dodao kako kapetan njemu nikakav račun nije predočio pa smatra da je ovo slučaj kojim se moraju pozabaviti u Poreznoj inspekciji.