Postojeći teritorijalni ustroj države s prevelikim brojem općina, gradova i županija gospodarstvenici već godinama ističu kao ozbiljnu smetnju razvoju i konkurentnosti, a u godini krize Hrvatska udruga poslodavaca zatražila je od Vlade da se to pitanje počne rješavati. O tome što bi trebalo biti uporište za promjene objašnjava Dubravka Jurlina-Alibegović s Ekonomskog instituta u Zagrebu, kojoj su lokalne i regionalne javne financije i fiskalni odnosi među različitim razinama vlasti glavno područje interesa.

Je li sazrio trenutak za ostvarivanje ozbiljne rasprave o promjeni teritorijalnog ustroja?
Argumentirana rasprava o poželjnom administrativno-teritorijalnom ustroju u Hrvatskoj i više je nego dobrodošla. Završetak prvoga kruga izbora lokalnih čelnika mogao bi biti uvod u ozbiljno promišljanje o tome da se do sljedećih lokalnih izbora za četiri godine pripremi teren i obave sve potrebne analitičke podloge kako bi se predložio učinkovit model teritorijalnog ustroja države. To znači da treba preispitati instrumente financiranja općina, gradova i županija te imati jasnu viziju nastavka procesa fiskalne decentralizacije. To podrazumijeva preciziranje funkcija i sredstava koja će središnja država prepustiti općinama, gradovima i županijama. Usporedno s tim bit će potrebno pripremiti i učinkovit model financiranja zaostajućih područja kako bi se osigurao uravnotežen regionalni razvoj.

Što su prema vašem mišljenju glavni argumenti za promjene, a u čemu se može tražiti uporište za zadržavanje statusa quo?
Više je argumenata za promjene. Iako u javnosti najčešće slušamo priču o tome da postoji velik broj općina i gradova koji bez financijske pomoći središnje države ne bi mogli isplaćivati ni (visoke) plaće svojim čelnicima i zaposlenima, to ipak nikako nije najvažniji razlog za promjenu postojećeg broja lokalnih jedinica. Treba krenuti od stvarnih razloga njihova postojanja. Općine, gradovi ili županije osnovane su radi ispunjavanja javne funkcije koje bi, prema zakonu, trebale pružiti svojim stanovnicima, a mnogobrojne to uopće ne uspijevaju. Najvažniji razlog zadržavanju postojećeg stanja pak vidim u nedovoljnoj osviještenosti i prevelikoj pasivnosti svih nas, odnosno stanovnika lokalnih sredina, koji smo i dalje puki promatrači koji s velikim strpljenjem i dalje sve naše lokalne potrebe, više ili manje, rješavamo na nekome drugome mjestu, a ne u vlastitoj općini ili gradu. Najilustrativniji primjer za to je najosnovnija infrastruktura poput dječjih vrtića ili osnovne škole. Upitajmo se u koliko naših općina od njih ukupno 429 ne postoji dječji vrtić ili osnovna škola i na koji je način riješeno pitanje predškolskog odgoja i osnovnog obrazovanja kao jednog od najvažnijih pitanja od lokalnog interesa.

Koliko je prepreka za smanjenje jedinica lokalne i regionalne samouprave brojna administracija jer zapošljavanje u tijelima lokalne samouprave u nekim područjima predstavlja i socijalno ‘rasterećenje’?
Reforma kojoj je cilj učinkovita teritorijalna organizacije države ne bi trebala “pasti” na pitanju kako zbrinuti dio, uvjetno rečeno, prekobrojne lokalne administracije. Osnovni cilj reforme trebao bi biti učinkovito pružanje javnih usluga, minimiziranje ovisnosti lokalnih jedinica o pomoćima središnje države i promoviranje neovisnosti i samostalnosti u financiranju javnih funkcija. A za sve to je potrebna stručno osposobljena i motivirana administracija.

Što bi trebao biti minimalan uvjet za dobivanje statusa grada i koliko sadašnjih gradova tome uopće udovoljava?
Dobivanje statusa općine ili grada moralo bi se temeljiti na jasno utvrđenim minimalnim javnim nadležnostima za malu, odnosno veliku općinu, te mali, srednji ili veliki grad. Drugim riječima, to znači uvođenje jasnih fiskalnih kriterija prema kojima bi općina ili grad trebali ostvarivati dovoljno izvornih prihoda za financiranje minimalne razine javnih potreba poput predškolskog odgoja i osnovnog obrazovanja za veliku općinu. Taj kriterij može se svesti na načelo “koliko kuna po stanovniku”. Minimalan broj stanovnika trebao bi biti jedan od kriterija za osnivanje općine, dok bi se za status grada tražilo i zadovoljavanje stupnja integriranosti područja koje može osigurati uvjete za gospodarski rast. Djelotvorno osiguranje zdravstvene zaštite, odnosno županijska bolnica poželjan je pak dodatan kriterij za utvrđivanje broja županija. Iz svega što sam navela jasno proizlazi da je samo mali broj postojećih općina i gradova koji bi udovoljili opisanim kriterijima.

Koliko bi u prosjeku općina ili grad trebali ostvarivati prihoda po stanovniku da bi prema tom kriteriju mogli ispunjavati svoje funkcije?
To je jako teško pitanje. Još nitko nije precizno procijenio razinu javnih potreba po pojedinim funkcijama pa ih onda sve zajedeno zbrojio. Djelomično i zbog toga što kod nas još vlada praksa “lako ćemo potrošiti ono što imamo, a još lakše ono što dobijemo”. Ipak, u praksi su korišteni fiskalni kriteriji za odabir gradova koji su, uz županije i Grad Zagreb, preuzeli financiranje takozvanih decentraliziranih rashoda za osnovno školstvo. Tada su izabrani gradovi koji su imali više od 10.000 stanovnika ili su županijska središta. Usto je prihod od poreza na dohodak bio veći od 400 kuna po stanovniku.

Koliko sada iznose prihodi po stanovniku?
Prema planu za 2008. godinu prosječni porezni prihodi u svim gradovima po stanovniku, ne računajući grad Zagreb, iznose nešto iznad 3000 kuna.

Možete li procijeniti koliko otprilike gradova ili općina sada udovoljava minimalnim financijskim kriterijima?
Čini se da su upravo to gradovi koji financiraju osnovno školstvo. To su Samobor, Velika Gorica, Vrbovec, Zaprešić, Krapina, Kutina, Sisak, Karlovac, Varaždin, Koprivnica, Bjelovar, Crikvenica, Opatija, Rijeka, Gospić, Virovitica, Požega, Slavonski Brod, Zadar, Osijek, Šibenik, Vinkovci, Makarska, Split, Labin, Pazin, Poreč, Pula, Rovinj, Umag, Dubrovnik i Čakovec iako i oni za financiranje troškova obrazovanja dobivaju dio sredstava iz državnog proračuna.

PUNA STIPENDIJA

Kako privući kupce, postaviti cijenu i razviti posao? 32 poduzetnika to mogu naučiti besplatno

Najuspješnije trgovačko društvo

KTC je dobitnik Zlatne kune u kategoriji najuspješnijih velikih tvrtki Koprivničko-križevačke županije

Koliko općina, gradova i županija je ovisno o državi u mjeri da bez njezine pomoći ne bi mogli funkcionirati?
Velik je broj općina, gradova i županija koji u strukturi svojih proračunskih prihoda imaju znatna sredstva pomoći iz državnog proračuna. Na razini svih lokalnih proračuna taj prihod iznosi 12,6 posto ukupnih prihoda. No način financiranja ipak se planira mijenjati.
U ljeto protekle godine ministarstvo regionalnog razvoja pokrenulo je istraživanje kojem je bio osnovni cilj ocijeniti postojeće stanje i dati prijedlog unapređenja državnih mjera pomoći za potpomognuta područja. To je ujedno bila i analitička podloga za pripremu Strategije regionalnog razvoja Hrvatske, koja će donijeti novu kategorizaciju područja prema razvijenosti i novi sustav mjera poticanja njihova razvoja.

Županije bez novaca i znanja

Jedan od ponovno izabranih gradonačelnika, varaždinski Ivan Čehok, založio se za ukidanje županija uz objašnjenje kako uglavnom ne ispunjavaju svoju funkciju. Kako biste vi to komentirali?
Županija bi trebala biti koordinator razvitka gradova i općina na svom području, što uključuje i uspostavu mreže javnih institucija i poticanje suradnje među lokalnim jedinicama. Međutim, gotovo sve hrvatske županije, uz rijetke izuzetke poput Istarske županije, nisu dovoljno financijski bogate da taj zadatak učinkovito obavljaju. Osim toga nekim županijama nedostaju konkretna znanja kako to na najbolji način učiniti.