Prošlotjednim razrješenjem Branka Vukelića članstva u Upravnom odboru Hrvatskog fonda za privatizaciju prvi put u petnaest godina postojanja HFP-a i provođenja privatizacije taj se proces odvija bez ingerencije ministra gospodarstva. Privatizacija je, naime, u nadležnosti Ministarstva gospodarstva, a HFP je kao institucija odgovoran tom Ministarstvu pa je Vladin potez isključenja ministra Vukelića iz Upravnog odbora Fonda u najmanju ruku nerazumljiv. Vukelić je, navodno na vlastiti prijedlog (!?), razriješen te dužnosti kako bi se napravio prostor za novog člana, Ozrena Matijaševića, koji u Upravni odbor HFP-a ulazi kao predstavnik sindikata. Bilo je riječi o ostvarenju obećanja koje je još lani premijer Sanader dao sindikatima, no to je obećanje još i imalo smisla u svjetlu izmjena zakona o privatizaciji i uvođenja radničkog dioničarstva u proces prodaje državnog portfelja. Međutim, sada kada su se sindikati povukli iz donošenja zakona i de facto odustali od radničkog dioničarstva u privatizaciji, čekajući širi zakonski okvir za radničko dioničarstvo u Hrvatskoj, postavlja se pitanje opravdanosti tog presedana.

Nejasna uloga sindikata
“Nije jasno što zapravo predstavlja uvođenje sindikalnog predstavnika u tijelo koje odlučuje o privatizaciji jer sindikati mogu i sada štititi radnička prava u privatizaciji, što i čine, a bez da su involvirani u samo donošenje političke odluke o prodaji. Ako je pak riječ o socijalnom partnerstvu, pitam se onda kakvo je to socijalno partnerstvo ako u njemu nema i druge strane, glasa gospodarstva”, komentira novonastalu situaciju Đuro Popijač, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, koja je još lani u okviru rasprave o novom zakonu o privatizaciji zatražila da se u slučaju imenovanja predstavnika radnika u Upravni odbor HFP-a imenuje i predstavnik poslodavaca. Vlada se o takvu zahtjevu nije nikad očitovala, no poslodavcima je logično da se isti princip primijeni i u njihovu slučaju jer ako nije apsurdno da sindikati imaju svog člana u Upravnom odboru Fonda, onda to ne bi trebalo biti ni za poslodavačku stranu koja će, kako pojašnjava Popijač, iskazati kakav je interes domaćeg gospodarstva za privatizacijske procese. Sam izlazak iz procesa privatizacije resornog ministra Popijač ne želi komentirati, no Vukelićev prethodnik Ljubo Jurčić oštro se tomu protivi. “Privatizacija je sastavni dio gospodarske politike koju nadgleda ministar gospodarstva i nema nijednog razloga da se on povuče iz privatizacije”, pojašnjava Jurčić, koji u tom “kozmetičkom” potezu vidi pomicanje procesa privatizacije iz sfere ekonomije još dublje u područje politike. Privatizacija bi trebala biti važan element povećanja efikasnosti hrvatskog gospodarstva što, podsjeća Jurčić, i Sanaderova vlada tvrdi u svojim strateškim dokumentima, no uvođenjem sindikata to se neće postići jer ne vode sindikati industrijsku politiku. Iz vlastita iskustva svjedoči da su sindikati mogli utjecati i upozoriti na određene nedostatke ponuda u privatizaciji, no državnom imovinom uime svih skupina društva upravlja i odgovara politička vlast.

Čobanković – logičniji izbor
Ako je netko od ministara morao otići iz UO HFP-a kako bi se održalo neparan broj glasova, bilo bi, dodaju naši sugovornici, logičnije da je otišao ministar poljoprivrede Petar Čobanković, u čijem je resoru privatizacija najvećim dijelom završena, a nikako ministar gospodarstva, koji je odgovoran za cjelokupnu gospodarsku politiku. Neovisno o tome što na sjednicama upravnog odbora i nije bio naročito aktivan u raspravama i prijedlozima, Vukelić je morao ostati u privatizaciji makar i na simboličnoj razini. Takav primjer marginaliziranja uloge ministra gospodarstva u privatizaciji nije poznat ni iz prakse tranzicijskih zemalja u kojima se provodi prodaja državnih tvrtki.