Posljednjega dana lipnja još će jedan osječki poslodavac ostati bez svog radnika. Iako bi se "na prvu" pomislilo da je riječ o još jednom višku radne snage, ovaj put to nije tako. Bit će to jedan od tisuće otkaza radnika poslodavcu zbog drugog radnoga mjesta. Onog u Irskoj.

"Supruga mi je otišla u Irsku prije šest mjeseci i od početka smo razmišljali o tome da ću joj se kad-tad pridružiti. Pričekali smo da sin završi školsku godinu i sad kad se to dogodilo, nema mi druge nego učiniti ono što smo planirali. Poslodavcu sam najavio da odlazim i iako mi nije svejedno što ću ovdje ostaviti prijatelje, roditelje i svoje sigurno radno mjesto, želim svojoj djeci stvoriti nešto. A to u Osijeku pokraj stalnog posla ne mogu", ispričao je za Glas Slavonije 44-godišnji Tomo koji će, sa svojom suprugom, biti tek jedan od tisuća Osječana u Irskoj. Desetaka tisuća Slavonaca i još više Hrvata…

I doista, iako je ovih dana Njemačka najavila kako će hrvatski radnici ondje moći raditi kao i domaće stanovništvo, još uvijek je Irska ta koja je postala obećana zemlja brojnim obiteljima. Osim u Dublinu, mnogi su Osječani potražili svoju sreću i u nešto manjem Corku, mjestu koje je, prema posljednjim podacima, otvorilo svoja radna mjesta brojnim strancima iz Hrvatske.

"Kad sam poslao prvi mail, učinio sam to iz čiste zabave, no onda sam se šokirao kad su počeli stizati uvjeti za posao. Shvatio sam da bih za radno mjesto koje sada radim ondje bio plaćen četiri puta više. Konkretno, sad radim za 2,30 eura na sat, a ondje mi nude deset, a ponegdje i 12", kaže Tomo, koji navodi kako je upravo razlika u plaći glavni razlog što se i njegova supruga uputila u Cork mjesecima prije, a gdje sad zarađuje nešto više od osam eura na sat. U Osijeku je bila nezaposlena i uzalud je mjesecima tražila posao koji bi joj omogućio redovito podmirenje režijskih troškova, školovanje jednog i pohađanje vrtića drugog djeteta, redovnu prehranu i nešto novca sa strane.

Većina onih koji se odluče otići ne odlazi naprečac, već se mjesecima dobro informira o svim mogućnostima. No, ono što mnoge isključivo i gotovo jedino zanima jest posao i stanarina koja ondje nije jeftina. Ipak, ni oko 400 do 500 eura koliko stoji, primjerice, soba u centru Dublina ili Corka, odnosno oko 250 eura što je cijena sobe na periferiji, onima koji su ondje zaposleni ne predstavlja problem. Naime, većina njih zarađuje više od tisuću eura mjesečno, a u tom slučaju četvrtinu, pa i polovinu zarade nije teško potrošiti na najam. Ono na što se ipak moraju naviknuti jest činjenica da ondje uglavnom stanovnici ne kupuju nekretnine, već ih iznajmljuju, ovisno o tome gdje im se nalazi radno mjesto. Ili više njih, jer za naše prilike nepojmljivo, ali istinito jest to što se ondje radnici ne ustručavaju promijeniti radno mjesto čak nekoliko puta. Što više preporuka (bivšeg) poslodavca, to je veća mogućnost da će sljedeće radno mjesto biti bolje od prethodnog. Brojni su i slučajevi obavljanja više poslova istovremeno, pa onima koji tako žive, ondje ne pada ni teško činjenica da ne žive u svom prostoru i da ga vjerojatno neće niti imati.

"Znam da neću moći izlaziti kao što sam to naučila ovdje u Osijeku, no sve to mi je manje važno ako sam ovdje bez posla i bez perspektive da ga nađem u skorije vrijeme. Alkohol, cigarete, općenito izlasci i ostali luksuzi ondje su skupi, no pretpostavljam da neću niti imati potrebe za tim kad primim prvu plaću i znam da je mogu odvojiti za ušteđevinu s kojom se danas-sutra planiram vratiti u Osijek – ispričala je nedavno diplomirana studentica, 26-godišnja Ana, koja se na društvenim mrežama raspitala o radu u ugostiteljstvu i, kako se sad čini, neće joj trebati puno da ga za sebe uskoro i pronađe…

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju