Nekoć najveći agrokombinat na ovim područjima IPK Osijek država još vodi kao važan dio portfelja raspoloživog za privatizaciju, no to će se i bez prodaje uskoro promijeniti. Iako se o tome nitko ne želi javno izjasniti, više izvora bliskih Vladi i Hrvatskom fondu za privatizaciju neslužbeno nam je potvrdilo da će nakon rješavanja trenutno gorućeg slučaja tvrtke kćeri, Tvornice ulja Čepin, sama grupacija IPK Osijek ići u likvidaciju. To bi se trebalo dogoditi brzo jer dugovi koje nosi IPK Osijek država ne želi prenositi u novu Agenciju za upravljanje državnom imovinom, koja bi trebala zaživjeti iduće godine. Osim uljare, u grupaciji IPK zapravo više i nema tvrtki kćeri. Većina od njih 20-ak, koliko ih je ostalo nakon pretvorbe, posljednjih je desetak godina privatizirana, a najvećim dijelom na kraju je završila u vlasništvu slavonskog poduzetnika Marka Pipunića i partnera, dok su na tvrtki “majci” ostali prilični gubici.

Blokirani od 2007.
U posljednjem konsolidiranom financijskom izvješću IPK Osijek je u prvih šest mjeseci ostvario gubitak veći od 33 milijuna kuna, a kumulirani preneseni gubici od 692 milijuna kuna znatno premašuju kapital tvrtke. Kratkoročne obveze bile su 623 milijuna, a dugoročne 89 milijuna kuna, dok je račun IPK u blokadi od kraja 2007. godine. Krajem 2009. iznos blokade dosegnuo je 80 milijuna kuna. Ovogodišnji gubitak Uprava najviše prebacuje poslovanju uljare, a u izvješću navodi i kako nastavlja sa započetim aktivnostima na dovršetku konsolidacije, restrukturiranja i privatizacije. No o detaljima tog procesa zapravo se vrlo malo zna, a takvom je tajnovitošću i složenošću međusobnih transakcija i odnosa IPK obilježen i svih proteklih godina. I na zadnju tvrtku preostalu u IPK-u, čepinsku uljaru, oko je bacio Pipunić, a sve snažnije zazivanje stečaja njegov je tipičan model preuzimanja. Zanimljivo je i da Pipunić, u vrijeme kada je u Hrvatskoj privatizacija započela, nije bio poznat široj javnosti, no nakon više od 15 godina prometnuo se u najvećega kupca IPK-ova sustava. Slučaj IPK Osijek je raritetan primjer privatizacijske prakse, u kojem prodajom udjela u više od 20 društava uglavnom nije upravljao HFP, nego je to činilo samo društvo, odnosno njegovo vodstvo, Uprava i Nadzorni odbor. Državni revizori i istražni organi nisu pozornije istraživali taj dugogodišnji proces, no više puta, posebice pri izlasku jačih društava iz sustava, poput Tvornice šećera, ukazivano je na nelogičnosti izvlačenja imovine i dijelova poslovnog sustava iz IPK i osnivanja novih tvrtki izvan tog sustava. Za Vlade Ivice Račana provođena je konsolidacija PIK-ova, među njima i IPK, na način da su obveze tvrtki kćeri prebačene na majku, koja ih nakon izlaska većine “kćeri” iz sustava nije bila u stanju vraćati. Zamjenjivane su dionice i udjeli pojedinih društava, a potraživanja pretvarana u vlasničke udjele. Najnovija i vjerojatno zadnja takva aktivnost u IPK-u predložena je dokapitalizacija vrijednim zemljištem, koje mu za pretvorbe nije ušlo u temeljni kapital. Prvotno se te nekretnine, vrijedne između 70 i 80 milijuna kuna, namjeravalo unijeti u Kanditovu Tvornicu stočne hrane, radi namirenja obveza uljare prema TSH-u, ali je to odbio HFP zbog ocjene Državnog odvjetništva da je to protuzakonito.

Upitna dokapitalizacija?
U međuvremenu je predloženo da se nekretninama dokapitalizira IPK, koji bi potom podmirio uljarin dug Kanditu. No suglasnost DORH-a na to rješenje već se dva mjeseca čeka, zbog čega raste nervoza i pritisci na zatvaranje “slučaja Čepin”. Riješi li se on prema navedenome modelu, otvara se i teren za brzu prodaju uljare, te time i konačno gašenje sustava u kojem je nekad radilo desetak tisuća radnika, a ostalo ih je tek dvjestotinjak u uljari.