Iako je prije petnaestak godina imao mnogo veće formalne ovlasti nego danas, Hrvatski liječnički zbor ostao je važno strukovno tijelo, koje osim organizacije trajne edukacije i izdavanja liječničkih publikacija ima prvenstveno moralnu ulogu. Zbor predstavlja jedanaest tisuća članova koji su učlanjeni na dobrovoljnoj bazi i mišljenje njegovih predstavnika ima težinu. Tako ga ukratko opisuje predsjednik Hrvatskog liječničkog zbora dr. Hrvoje Šobat, specijalist radioterapije i onkologije zaposlen u Klinici za tumore.

Ministar zdravstva ovih dana u sklopu borbe protiv korupcije kani objaviti liste čekanja u bolnicama. Kako se one mogu smanjiti?
– Mislim da je Ministarstvo shvatilo gdje su uska grla kad su u pitanju liste čekanja u djagnostici jer se ipak ulaže u tehnologiju i opremanje nekih odjela. U Kliniku za tumore, primjerice, uloženo je ove godine 30 milijuna kuna, nabavljena su dva akceleratora za zračenje koji će liste čekanja smanjiti. Kako je riječ o veoma skupoj opremi, da bismo je bolje iskoristili naša bolnica već je uvela smjenski rad tako da svaki liječnik dva puta tjedno radi poslijepodne.

Neki tvrde da se liječnici opiru popodnevnom radu.
– Nije u tome stvar, već u kroničnom nedostatku liječnika. Ako pogledate podatke, vidjet ćete da je na Zavodu za zapošljavanje prijavljeno tek devedesetak liječnika s položenim stručnim ispitom, da je prosječna starost doktora u Hrvatskoj 54 godine, te da se broj upisanih studenata medicine iz godine u godinu smanjuje. Tome treba pridodati i znatan broj liječnika, koji ‘bježe’, ili iz zemlje ili iz struke.

Imate li podatke koliko je liječnika u Hrvatskoj “pobjeglo”?
– Hrvatska takve podatke nema, no valja vidjeti primjer Njemačke koja već dugo prati svoje studente medicine od upisa na studij do zapošljavanja. Nijemci su tako izračunali da od ukupnog broja upisanih studenata tek njih oko 40 posto ostaje u struci i u zemlji. To je naša budućnost.

Spomenuli ste liječnike koji odlaze iz zemlje. Što se u pitanju migracija radne snage u zdravstvu može očekivati s približavanjem Europskoj uniji?
– Liječnici su zbog boljih uvjeta i prije odlazili iz Hrvatske, no migracije radne snage sve su češća pojava u Europi, s tim da je zanimljivo promatrati motivaciju koja pokreće migracije. Primjerice, u prošloj godini dvije tisuće Nijemaca liječnika tražilo je preseljenje, uglavnom u skandinavske zemlje, dok je čak tri tisuće liječnika iz Poljske tražilo ulazak u Njemačku. Nijemci pritom nisu otišli zbog plaće, nego zbog toga da za isti novac rade manje, dakle zbog kvalitete života. Poljaci su u Njemačku, međutim, došli na bolju plaću.

Tko će po toj logici doći raditi u hrvatske bolnice?
– Uprkos svemu, nisam pristalica katastrofičnog scenarija. Najsigurniji znak napretka u Hrvatskoj bit će pojava ekonomskih imigranata na ulicama koji će ovdje vidjeti svoju priliku za bolji novi život. Očekujem da će uvođenje tržišnih načela u zdravstvu ubrzo ispraviti nepravilnosti i da će se povećati ‘ponuda’ liječnika. Uz kolege iz zemalja gdje se manje zarađuje (a čije obrazovne sustave često nepravedno i neosnovano podcjenjujemo) i manji broj profesionalaca sa sjeverozapada Europe koji će se nastaniti u Hrvatskoj zbog klime i nezagađenosti. U tom procesu ključnu će ulogu nadzora kvalitete, nostrifikacije diploma i broja izdanih radnih dozvola imati Hrvatska liječnička komora.

Hoćemo li u međuvremenu moći poštovati direktivu o radnom vremenu?
– Hrvatska od 2011. godine mora početi poštovati direktivu EU o radnom vremenu koja bi trebala skratiti radno vrijeme liječnika na 48 sati tjedno, uključujući dežurstva. Mislim da je taj rok postavljen nepromišljeno i da nećemo imati dovoljno ljudi da to poštujemo.

Na nekim odjelima liječnici danas dežuraju po šest do sedam puta mjesečno, a ljeti i više, svaki drugi dan.
Na koji način možemo povećati broj domaćih liječnika?
– Preko noći nikako, već dugoročnom strateškom odlukom što hoćemo i za koliko novca – koliko novca, toliko glazbe. Zahvaljujući tome što nam zdravstvo još funkcionira kao da smo u socijalizmu, zadnjih 15 godina svi koji rade u zdravstvu kronično su potplaćeni – liječnik koji je ‘94. bio plaćen u rangu suca, danas za njim zaostaje za 40-50 posto. Participacija pacijenata u troškovima liječenja istodobno je na oko dva posto, gotovo sedam puta manje nego u drugim socijalnim državama. Već deset godina dnevna politika odgađa stati pred ljude i reći da je gotovo sa socijalizmom. To se dogodilo u svim drugim sektorima osim u zdravstvu. Današnji liječnici šute i rade, no djeca to vide i ne žele studirati medicinu – prije su na taj studij išli najbolji, danas oni idu na ekonomiju i FER jer će biti bolje plaćeni.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Za viđenije doktore mito uzimaju njihovi odvjetnici

Slažete li se s predsjednikom HLK dr. Hrvojem Minigom da se ‘slučaj Šimić’ u medijima prikazao kao hajka na doktore.
– Nema načina da branim što se ne može obraniti, no način na koji se to pratilo u medijima bio je neprimjeren, od objavljivanja da se dr. Šimić prilikom uhićenja ‘uneredio’ do njegova svakodnevnog prikazivanja u lisicama. Smatram također da ta osoba nije toliko opasna za okolinu da se vodi u lisicama, te da su i njegov i slučaj liječnika iz Osijeka osumnjičenog za primanje mita poslužili kao demonstracija sile u okviru predizbornih aktivnosti. U zadnjih deset godina, naime, u Zbor nije pristigla nijedna potpisana predstavka protiv korupcije protiv liječnika, stiglo ih je tek nekoliko anonimnih. Uostalom, i davanje mita je također kazneno djelo. Nemojte podmititi nekoga pa poslije pričati protiv korupcije.

No imaju li pacijenti pritom uopće mogućnost izbora?
– Naravno da imaju. Ako imaju novac za mito, imaju i za privatnu liječničku uslugu.

Primate li vi kavu i bombonijere?
– To s kavom i bombonijerom je vulgariziranje stvari. Ako ti netko nakon što izađe iz bolnice donese kavu, to znači da je bio zadovoljan uslugom i da te želi nagraditi. Vrlo je delikatno takvog čovjeka potjerati i on se može zapitati je li njegov simboličan dar premalo vrijedan i je li se od njega očekivalo više. Ono što je neprihvatljivo je uvjetovati liječenje plaćanjem mita.

Biste li prijavili kolegu za kojeg znate da prima mito?
– Ja to ne mogu znati jer se mito daje i prima u četiri oka.

Ali da slučajno saznate?
– Ne bježim od tog odgovora, no ne mogu se staviti u tu situaciju. Opet tvrdim da o tome lakše mogu doznati pacijenti među sobom nego mi liječnici. Uostalom, danas postoje odvjetnici koji za viđenije doktore koji se time bave uzimaju novac od pacijenata.