Posljednjih mjeseci ime Jelene Balog sve se češće pojavljuje u javnosti kada se govori o problemima hrvatskog vinskog tržišta. Kao jedina vinska brokerica u Hrvatskoj, osoba koja svakodnevno posluje i posreduje između proizvođača, distributera i tržišta, među prvima je javno otvorila pitanje patvorenih vina, netransparentnih tokova sirovina i nedostatka sljedivosti podrijetla proizvoda te izostanak učinkovitih kontrola koji ozbiljno narušavaju hrvatsku vinsku industriju i ozbiljno prijete opstanku domaćih vinogradara i vinara. Njezine izjave izazvale su snažne reakcije dijela vinske industrije, ali i otvorile raspravu o temi o kojoj se godinama govorilo samo u kuloarima i iza zatvorenih vrata.
U razgovoru za Poslovni vikend Balog iznosi svoje viđenje stanja na tržištu, upozorava na rizike za hrvatske vinare koji žive od vlastite proizvodnje te štetu za potrošače, turizam i međunarodnu reputaciju Hrvatske dok objašnjava zašto smatra da je hrvatsko vinarstvo danas na važnoj prekretnici.
Posljednjih mjeseci postali ste jedna od najglasnijih osoba koja upozorava na problem patvorenih vina. Zašto ste odlučili javno otvoriti tu temu?
Zato što sam smatrala da bi netko napokon morao otvoreno progovoriti. Godinama se o tome šaptalo po podrumima, na sajmovima i stručnim skupovima, ali nitko nije želio javno preuzeti odgovornost i reći da problem postoji. Priroda mog posla omogućuje mi uvid u različite segmente vinskog tržišta, od proizvodnje i nabave do distribucije i prodaje. Kada takve informacije i iskustvo usporedite s dostupnim podacima o proizvodnji i prometu, određene nelogičnosti jednostavno postanu previše očite da bi ih se ignoriralo. Svjesna sam da zbog otvaranja ove teme mogu snositi određene posljedice, i bilo ih je. No, smatram da je zaštita hrvatskih vinara i potrošača važnija od osobnog komfora. Ako danas ne otvorimo ovu raspravu, sutra ćemo se pitati zašto smo izgubili povjerenje u hrvatska vina i, još gore – gdje je nestalo hrvatsko vinarstvo.
Nakon prvih javnih istupa tvrdili ste da ste bili pod pojačanim nadzorima koji su u konačnici i rezultirali nepravomoćnom presudom na sudu u Puli. Taj postupak i dalje traje jer ste podnijeli žalbu. Što se konkretno događalo?
U prva četiri mjeseca ove godine imala sam čak šest različitih nadzora i kontrola. Naravno da podržavam rad institucija i smatram da svatko treba biti podložan kontroli. Meni osobno nadzori i takve situacije nisu problem jer poslujem transparentno. Problem je poruka koju takve situacije šalju tržištu. Postupak koji vodim još traje i ne mogu ga komentirati. Međutim, legitimno je postaviti pitanje proporcionalnosti. Ako osoba koja javno progovori o problemu dobije šest nadzora u četiri mjeseca, a istovremeno neke od najvećih hrvatskih vinarija nisu predmet jednakog intenziteta kontrola, onda se prirodno nameće pitanje prioriteta.
Koliko je, prema vašim procjenama, patvorenog vina danas prisutno na hrvatskom tržištu?
Na temelju podataka kojima raspolažem i analize tržišta procjenjujem da se radi o približno četiri do pet milijuna litara patvorenog vina. Naglašavam da je riječ o procjeni koja proizlazi iz usporedbe proizvodnih kapaciteta, službenih evidencija, količina koje se pojavljuju na tržištu i dostupnih podataka o prometu. To nije marginalna količina. Govorimo o volumenu koji značajno utječe na tržišne cijene, konkurentnost proizvođača koji se pridržavaju zakona i percepciju hrvatskog vina.
Više puta ste upozorili na velike količine uvezenog mošta i vina u rinfuzi koje završavaju u hrvatskim vinarijama, ali i kritizirali sustav kontrole prije stavljanja vina na tržište. U čemu vidite najveći problem?
Problem je u tome što određene brojke jednostavno ne odgovaraju jedna drugoj. Kada uspoređujete površine vinograda, prijavljene prinose, količine proizvedenog vina i količine koje završavaju na tržištu, otvara se niz pitanja na koja još nemamo odgovore. Posebno zabrinjava činjenica da se značajne količine uvezenog mošta i vina u rinfuzi nalaze u hrvatskim vinarijama, a istovremeno ni devet mjeseci nakon berbe još nemamo službene podatke o ukupnoj proizvodnji vina u Hrvatskoj.
Dodatni problem vidim u sustavu kontrole. Danas se analizira uzorak koji proizvođač ili punionica dostavljaju na ocjenu, ali ključno je pitanje odgovara li svaka boca koja kasnije završi na tržištu upravo tom uzorku. Ako postoje ozbiljne sumnje u podrijetlo ili deklariranje određenih proizvoda, tada su potrebni češći nadzori i detaljnije provjere. Ne tvrdim da je svaka litra sporna, ali smatram da tržište, institucije i potrošači zaslužuju jasne podatke o tome koliko je vina proizvedeno, koliko je uneseno ili uvezeno te što se na kraju nalazi u bocama koje kupujemo.
Tvrdite da je Ministarstvo poljoprivrede upoznato s problemom, ali da ne reagira dovoljno odlučno.
Vjerujem da su nadležne institucije upoznate s problemima o kojima govorim. O njima se ne razgovara od jučer. Moje je mišljenje da je potrebno pokazati više odlučnosti i više političke volje za rješavanje problema. Kada govorimo o industriji u kojoj nekoliko najvećih proizvođača ima značajan tržišni utjecaj, jasno je da postoji snažan interesni okvir. Upravo zato institucije moraju biti još neovisnije i odlučnije.
Često naglašavate da klasičnih uvoznika gotovo više nema. Što pod tim mislite?
Ljudi i dalje zamišljaju da uvoz obavljaju isključivo, uvoznici odnosno tvrtke kojima je osnovna djelatnost uvoz. U stvarnosti je velik dio uvoza danas povezan upravo s domaćim velikim vinarijama. Smatram da bi se vinarije trebale baviti proizvodnjom vina, a uvoz prepustiti onima kojima je to osnovna djelatnost. I tu nastaje problem – kada se porijeklo prikazuje drukčije od stvarnog, primjerice kada se uvezeno vino prikazuje kao domaće ili kada potrošač ne dobiva ono što misli da kupuje. Dok jedni na tome ostvaruju iznimne profite, vinari koji proizvode vlastito vino i ulažu u vinograde plaćaju cijenu takve prakse.
Koliko je aktivan Državni inspektorat kada govorimo o kontroli patvorenja?
Prema informacijama koje imam, tijekom ove godine još nije provedena niti jedna analiza usmjerena na dokazivanje patvorenja vina. Ako je to točno, smatram da je to ozbiljan problem. Kontrole ne smiju biti povremene reakcije. One moraju biti kontinuirane i sustavne. U idealnom sustavu takve bi se analize provodile redovito tijekom cijele godine, a po mom mišljenju najmanje jednom mjesečno. Razlog je jednostavan – oni koji se bave organiziranim patvorenjem vrlo su prilagodljivi. Danas se pod jednom etiketom prodaje jedan proizvod, sutra pod drugom etiketom isti proizvod, a prekosutra se pojavljuje treći brend. Ako kontrole nisu redovite i predvidive, sustav uvijek kasni za onima koji pokušavaju zaobići pravila. Upravo zato inspekcijski nadzor mora biti stalan, a ne povremen.
Kakve posljedice očekujete ako se ništa ne promijeni?
Nažalost, očekujem pad prodaje i gubitak povjerenja u hrvatska vina. Kupci danas imaju više informacija nego ikada prije. Kada jednom izgube povjerenje u kategoriju, vrlo ga je teško vratiti. Hrvatsko vino nije ugroženo zbog kvalitete naših najboljih proizvođača. Naprotiv. Imamo fantastične vinare. Ugroženo je zbog nedovoljne zaštite tržišta. Ako se problem ne riješi, bojim se da ćemo svjedočiti ozbiljnom tržišnom poremećaju, a to će najviše naštetiti vinogradarima i vinarima koji stvaraju dodanu vrijednost kroz vlastitu proizvodnju, a posljedično i reputaciji Hrvatske kao zemlje s kvalitetnim vinima i vrhunskom gastronomijom.
Kako se sve ovo odražava na vaše poslovanje i jeste li morali mijenjati poslovnu strategiju?
Apsolutno. Upravo zato što ozbiljno shvaćam problem, privremeno smo obustavili trgovanje hrvatskim rinfuznim vinima dok se tržište ne stabilizira i ne postane uređenije i predvidljivije. Također smo gotovo potpuno smanjili poslovanje s određenim dobavljačima iz Mađarske jer se pokazalo da je na tržištu previše robe upitne kvalitete. Promijenili smo poslovni model i sklopili dugoročne ugovore s talijanskim partnerima Tenuta Valdoro, proizvođačem vrhunske malvazije, te Villa Paveseom, poznatim po proizvodnji Rieslinga. Obje vinarije dio su najveće talijanske vinske grupacije koja raspolaže s više od 34.000 hektara vinograda. Za mene je danas najvažnije da mogu jamčiti sljedivost, kvalitetu i sigurnost svakog proizvoda koji nudim tržištu.
Ako Hrvatska već mora uvoziti vino zbog manjka domaće proizvodnje, zašto smatrate da je bolje uvoziti gotove proizvode i jasno deklarirana vina nego mošt i proizvode u rinfuzi?
Prije svega zato što Hrvatska već danas ne proizvodi dovoljno vina za vlastite potrebe. U takvoj situaciji pitanje više nije hoćemo li uvoziti vino, nego na koji način ćemo to raditi. Problem nije uvoz sam po sebi, nego situacije u kojima potrošač ne zna što kupuje ili kada se podrijetlo proizvoda prikazuje drukčije od stvarnog. Kvalitetna i jasno deklarirana vina iz uvoza trebala bi imati važnu ulogu u nadoknađivanju manjka domaće proizvodnje. Donijela sam privremenu odluku da više ne radimo s moštom i rinfuznim vinima za hrvatsko tržište, nego isključivo s gotovim i potpuno deklariranim proizvodima.
Time smanjujemo prostor za manipulacije podrijetlom i rizike povezane s unosom i uvozom takve robe. Sudjelovala sam i kao konzultant tijekom prošlogodišnje berbe Rieslinga i Malvasije u Italiji te mogu reći da ta vina kvalitetom mogu ravnopravno konkurirati vodećim hrvatskim etiketama u svojim kategorijama, uz tržišno realne cijene. Bez jasne strategije razvoja vinarstva i uz kontinuirani pad proizvodnje, udio uvoznih vina će rasti. Pitanje više nije kako zaustaviti taj trend, nego kako zaštititi domaće tržište i proizvođače, jer se ovakve prakse kakve danas gledamo u Hrvatskoj u uređenim vinskim zemljama Europe jednostavno ne toleriraju.
Što bi, prema vašem mišljenju, trebalo učiniti odmah?
Prvo, potrebno je provesti opsežne nadzore. Drugo, potrebno je jasno sankcionirati sve koji sudjeluju u nezakonitim praksama. Treće, robu za koju se dokaže da predstavlja nelojalnu konkurenciju treba povući s tržišta i uništiti. Vinari, uvoznici i distributeri koji posluju u skladu sa zakonom ne smiju biti kažnjeni zato što rade po pravilima. Jednako tako, vrijeme je da se aktiviraju i svi oni sudionici tržišta koji posluju odgovorno i u skladu s pravilima. Godinama se o ovim problemima govori privatno, a javno šuti. Takav pristup nije donio rezultate. Ako želimo sačuvati hrvatsko vinarstvo, moramo otvoreno govoriti o problemima i zajednički tražiti rješenja.
Jedna od tema na koju često upozoravate jest nedostatak pouzdanih proizvodnih podataka.
To je nešto što me posebno zabrinjava. Većina europskih država odavno je objavila podatke o proizvodnji za 2025. godinu. Hrvatska još nema službeno objavljene brojke. Kada tržište nema pravovremene podatke, otvara se prostor za špekulacije i manipulacije. Javna dostupnost podataka nije luksuz nego preduvjet ozbiljnog upravljanja sektorom.
Zbog svega do sada rečenoga u ovom razgovoru vi ste na svoja vina odlučili istaknuti oznaku Wine Broker. Što ona predstavlja?
Wine Broker oznaka nije marketinški trik nego potvrda dodatne razine kontrole i kvalitete za proizvode iz uvoza. Ona potvrđuje da je riječ o 100 posto vinu, da je proizvod prošao sve potrebne analize i da je ispravno deklariran. Važno je naglasiti da se oznaka Wine Broker ne odnosi na vina koja proizvode sami hrvatski vinari pod vlastitim etiketama, nego na proizvode iz uvoza kod kojih želimo dodatno potvrditi podrijetlo, kvalitetu i ispravnost deklaracije. U vremenu kada se toliko govori o patvorenjima i manipulacijama na tržištu, smatram da je takva dodatna potvrda potrebna potrošačima.
Nakon svega, jeste li optimist ili pesimist kada govorimo o budućnosti hrvatskog vinarstva?
Ne mogu reći da sam optimist kada gledam stanje u kojem se hrvatsko vinarstvo trenutačno nalazi. Mislim da smo na vrlo ozbiljnoj prekretnici. Ako se ništa ne promijeni, bojim se, točnije, uvjerena sam da će posljedice biti teške za cijeli sektor. Da budem potpuno iskrena, ne vidim izlaz ako se oni koji posluju po pravilima i snose posljedice takvih praksi ne aktiviraju i ako institucije ne počnu odlučnije reagirati na probleme o kojima govorimo. Vrijeme prolazi, a problemi se samo gomilaju. Istovremeno, patvorena vina i neuređeno tržište nisu jedini izazovi. Pred nama su i novi trendovi potrošnje.
Mlađe generacije piju manje alkohola nego generacije prije njih, sve češće biraju drugačije stilove pića, bezalkoholna vina ili uopće ne piju vino. Hrvatsko vinarstvo se tim promjenama još nedovoljno prilagođava. Uz to dolaze i klimatski izazovi. Već danas svjedočimo sve češćim ekstremnim vremenskim uvjetima, a moguće suše koje se najavljuju za ovo ljeto dodatno zabrinjavaju proizvođače. Ipak, još vjerujem da imamo ono najvažnije – kvalitetne vinare, odlične terroire i sorte koje mogu biti konkurentne bilo gdje u svijetu. Upravo zato smatram da nije kasno za promjene. Ali vrijeme za čekanje je prošlo. Ako želimo sačuvati hrvatsko vinarstvo, moramo početi rješavati probleme danas, a ne za nekoliko godina.
