Opatijska turistička agencija Katarina line poznata je uglavnom ljubiteljima krstarenja, kojima sa svojom flotom od 50-tak brodova nude dvadesetak tura po Jadranu. Gosti su isprva plovili samo drvenim jedrenjacima, a sada sve više i luksuznim brodovima. Ipak, na krstarenja otpada svega trećina poslovanja- Katarina linea. Tvrtka sa svega 35 zaposlenih godišnje u Hrvatsku dovede po 100.000 ljudi, a njihov program Young and fun Croatia među mladim Australcima jednako je popularan kao Oktoberfest ili utrka s bikovima u Pamploni. Ta je turistička agencija lani s prihodom od 168 milijuna kuna bila treća u Hrvatskoj, a po dobiti od 10,6 milijuna kuna-prva. S vlasnicom, Katarinom Hauptfeld, porazgovarali smo netom nakon njezina povratka iz SAD-a, gdje je predstavila ponudu svoje agencije na jednom turističkom sajmu.

Na koliko sajmova godišnje odlazite?

Oko 50. Stalno smo na putu, moj sin Daniel, koji je i direktor marketinga Katarine linea, trenutno je na jednoj turneji po Teksasu, a prije tjedan dana vratio se iz Kalifornije. Uskoro idemo na londonski WTM, samo tamo i na berlinskom sajmu bit ćemo na štandu HTZ-a. Na tim većim sajmovima smatramo potrebnim izlagati na nacionalnom štandu, iako ga vrlo skupo plaćamo.

Neki od vaših kolega žale se da im je skuplje biti na štandu HTZ-a nego samostalno nešto unajmiti?

Da, svi smo to već primijetili i žalili se. Ispada najskuplje ako se prezentiraš na štandu HTZ-a, iako bi logično bilo da bude jeftinije. Prije je još bilo dobro, jer smo znali imati dobre usluge te razna događanja na samom štandu kao što je cheese and wine party, neki zgodni hrvatski proizvodi koje ne možeš sam nositi, ali to je sada sve svedeno na minimum, pa nisam baš oduševljena. Puno kolega se već odvojilo te izlaze samostalno, ali uvijek traže da budu u blizini hrvatskog štanda.

Katarina line ide na više sajmova nego HTZ?

HTZ je dosta smanjio te aktivnosti, idu na tridesetak sajmova. Upravo sam se vratila s jednog velikog sajma u SAD– u gdje HTZ nije izlagao, već je bio samo štand Zagreba i dubrovačkog kongresnog turizma. Jadno djeluje kad nema središnjeg nacionalnog štanda. To je prava šteta jer se Amerika probudila i sada je Hrvatska tamo vrlo popularna. HTZ sad ima svoju novu politiku, neku drugu viziju koja mi nije potpuno jasna. Činjenica je da sajmovi nisu što nekoć bili, ali ne možemo ih potpuno isključiti jer su neki još uvijek od velike važnosti.

Puno trošite na marketing, koji vam se kanal pokazao najboljim za privlačenje gostiju?

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Teško je to reći jer smo već odavno postali brend, odnosno sinonim za krstarenjem Jadranom. Puno je stranih jahtaša na Jadranu, oni vide našu flotu ili u splitskoj luci vide zastavice na našim brodovima, pa nas kasnije sami potraže. Ogroman novac trošimo za oglašavanje na internetu i, nažalost, ništa od toga ne možemo naplatiti iz HTZ-ovog fonda za udruženog oglašavanje kao ranije. Naime, novi modeli ne omogućuju kao ranije da i mi budemo jednakopravni sa stranim agencijama u podjeli tih sredstava iako Katarina line globalno djeluje. Spomenula sam to nedavno našem resornom ministru, da bih upravo saznala da je ovogodišnji natječaj poništen. Po tom pitanju dosad smo imali najbolja iskustva s ministrom Damirom Bajsom. On možda nije bio stručnjak za turizam, ali je slušao struku- sjeli bismo s njim za stol i poslušao bi nas. Tada smo dobivali značajan novac za oglašavanje- potrošiš 100.000 kuna, na to ime dobiješ 50.000, što nam je zaista pomoglo u promidžbi našeg proizvoda i zemlje.

Što mislite o novom turističkom sloganu Hrvatska, puna života? Je li novi bolji od prethodnog, Mediteran kakav je nekoć bio?

Očekivala sam nešto originalnije, taj je slogan već korišten, za tolike smo novce trebali dobiti nešto puno bolje i nama prikladnije. Stari slogan bio je originalan i pogođen. Ljudi žele Mediteran, jer im to znači nešto lijepo, dobru hranu, lijepo vrijeme. Taj slogan nije trebalo mijenjati sve dok ne nađemo nešto zbilja dobro. Isticao je da u Hrvatskoj nema previše velikih resorta, da smo mi baš boutique destinacija s puno starog šarma. Osim toga, za Hrvatsku ne možemo reći da je ‘full of life’, pogotovo kad završi ljetna sezona. Istodobno, HTZ ima program Hrvatska 365, što je dobra ideja, ali se sada tuče s novim sloganom, jer naša zemlja sigurno nije puno života svih 365 dana u godini. Nema vansezonske ponude, što ćete raditi na otoku u listopadu dok pada kiša ili puše bura? Naši brodovi su relativno mali i gosti van sezone nemaju kamo poći dok obilazimo te otoke, a to su im i najčešće primjedbe van sezone.

Od 100.000 turista, koliko ih preko vaše agencije ljetuje u Hrvatskoj, barem 90 posto su stranci. Iz kojih zemalja uglavnom dolaze?

Uglavnom iz Engleske te zemalja Commonwealtha, većina je iz Australije, Novog Zelanda i Južnoafričke Republike. Turisti iz JAR-a bili su pred nekoliko godina unazad brojniji, ali kako im je valuta pala u vrijednost za 50 posto sada puno manje dolaze.

Imate posebne programe za mlade?

Naš program Young and fun Croatia već je godinama jedan od četiri najpopularnija pojma među mladim Australcima. Jako smo ponosni na taj naš brand. To nam je puno pomoglo u reklamiranju našeg proizvoda jer mladi su nam putem Twittera i Facebooka napravili ogromnu reklamu. Oni su nas i motivirali da ozbiljnije uđemo u posao s krstarenjima. Danas imamo pedesetak brodova u najmu, možda bismo mogli imati i više, ali nam je jako važno s kime radimo. Već smo eliminirali neke brodovlasnike koji ne žele pratiti naše standarde, dosta sam stroga po pitanju kvalitete hrane, nošenja uniformi, odnosa s gostima… Svaka mala stvar je bitna. Krenuli smo s jedrenjacima, od kojih neki u kabinama nemaju ni vlastiti tuš i WC. Sada u najmu imamo tridesetak jedrenjaka i dvadesetak novijih brodova kategorije A+. Srećom, prije desetak godina država je počela davati brodarima povoljne kredite pa i bespovratna sredstva da budu konkurentni nakon ulaska u EU. Sada se zbilja mogu nositi s bilo kojim stranim brodarom. U gradnji je i najnovija generacija deluxe brodova, kvalitete na razini hotela četiri zvjezdice, tako da se ne bojimo konkurencije i imamo lijep proizvod za ponuditi strancima na moru.

Jesu li svi ti brodovi uglavnom u najmu ili imate li i vlastite?

Nema potrebe da kupujemo brodove. Unajmljujemo ih od brodovlasnika, a kapetan je obično i vlasnik. Neke familije imaju po par brodova, ali većina ima samo jedan brod i vodi ga obitelj. Brodovi su uglavnom iz mjesta Krile Jesenice pokraj Omiša, osim nekoliko čiji su vlasnici sa Šolte, Raba i Krka. Imamo problem s lukama, jer one ne prate tempo gradnje novih brodova, nisu se proširile ni modernizirale. Nasa u Opatiji ista je kao u vrijeme Franz Josepha… Hvar ima dozvolu za novu luku, ali ne gradi, u Korčuli nema više mjesta pa jedrenjake sada sidrimo u obližnjem zaljevu, koji je također postao pretijesan. U Dubrovniku se vežemo ispod mosta, što je daleko od centra i i bučno. U vezi tih luka prisustvovala sam brojnim sastancima u resornim ministarstvima, ali bez uspjeha.

Kolika je cijena novog broda?

Brod Infinity, najviše kategorije kakvu još nismo imali u svojoj floti, upravo se gradi i koštat će oko 1,8 milijuna eura. I njegov je vlasnik iz Krila Jesenica, započeo je s drvenjakom, a sada radi pravi ploveći hotel. U većinu tih brodova smo i mi nešto investirali ali ne zanima nas vlasništvo, nego nam se taj novac kasnije vraća kroz posao. Na Infinityju svaka soba ima svoje vlastiti balkončić, gdje možete uživati gledajući more ili primjerice- pušiti. Iako se ne bi reklo, na zapadu i dalje ima puno pušača.

Koliko će stajati tjedan dana plovidbe na takvom, luksuznom brodu?

U početku ćemo imati promo cijenu po kojoj sada nudimo brodove s nešto manje luksuza, dakle 1600 eura tjedno po osobi. Naši su aranžmani relativno skupi, ali tih tjedan dana ne morate ni o čemu razmišljati jer je praktički sve uključeno, od transfera s aerodroma do izleta, vinskih proba, posebnih događaja i večera. Takve proizvode u Hrvatskoj treba razvijati, gdje se gostu ponudi paket sa svim mogućim sadržajima.

Vaša krstarenja se dosta razlikuju od onog kruzerskog turizma koji smo posljednjih godina navikli gledati po velikim lukama?

Naši brodovi primaju do 40 putnika, zapravo i manje kad oduzmete kabinu za našeg vodiča pratitelja, ispada 36 do 38, plus sedam do osam članova posade. Odgovara nam što su se Amerikanci zasitili tih kruzera s 2000 i više putnika, sada žele upravo ‘small ship cruises’, boutique brodove ispod 100 putnika. Amerikancima radimo i ture koje počinju u Veneciji, koja je sama po sebi fascinantna i odličan je hub, jer za razliku od Zagreba ima direktne prekooceanske avio linije za New York što klijentima visoke platežne moći odgovara.

Kakve sve ture nudite?

Imamo garantirane polaske od kraja travnja do kraja listopada, a uz krstarenja po otocima nudimo kulturni i gastro turizam, gay turizam, krstarenja za bicikliste i treking, naturiste, ljude koji prakticiraju yogu… praktički sve se može na brodu nuditi, čak i mini sastanke i seminare. Naši su partneri tražili da napravimo i autobusne ture koje se mogu nadovezati na naša krstarenja, isto sa garantiranim polascima. Gostima nudimo posebne doživljaje- idu na selo vidjeti magarce, pršute koji se suše, kako se priprema peka… i jedu hranu koju proizvode nasi domaćini. Počeli smo prije dosta godina ubacivati Zagreb, zanimljiv je našim partnerima i postaje sve privlačniji tako da je naš Land and cruise program postigao velik uspjeh na svim tržištima. Uvijek osmišljavamo nešto što drugi tour operatorima nemaju. Nakon brainstorminga naših mladih komercijalista vidjeli smo da na maloj površini imamo puno jezera pa smo napravili turu Lakes and Mediterranean harmony koja počinje u Veneciji, odakle goste vozimo na Bled i Bohinj, na austrijska jezera, u Postojnu, potom u Rovinj da osjete Mediteran, a krešendo je na fascinantnim Plitvicama. Rovinj je sada vrlo privlačna destinacija, jako se digao, posebno nakon što su otvoreni hoteli kao što su Lone i Monte Mulini. Rovinj postaje ono što je Opatija bila nekad, jedna posebna destinacija.

Što nudite kroz gastro ture?

Naš Croatian rhapsody vodi od Zagreba do Dubrovnika, nudimo sve ono što turisti ne bi sami našli pa tako putem stajemo i kod vinara Bibića u Skradinu. Stalno tražimo neku posebnost i doživljaj za pamćenje, a Bibić je za tako nešto savršen. Koga god da tamo dovedemo ne može vjerovati kako je tamo dobro, njegova žena radi čuda u kuhinji. To nije samo ‘wine tasting’ u kombinaciji s dobrom hranom, jer kad oni to slože, ta hrana tako dobro izgleda… Bibić više ne može primiti sve zainteresirane. Na našem gastro krstarenju Kvarnerom posjećujemo najbolje restorane, gdje gost doživi pravi fine dining ne samo u restoranima već i na našim brodovima, čiji su kuhari educirani od strane stručnjaka hotelijerskog fakulteta u Iki. Stalno radimo neku priču, gostu mora biti nešto vrlo zanimljivo, inače počne gledati i zapaža što sve ne valja. A ako je u muvingu neće biti vidjeti ako ste nešto pogriješili.Imamo pun raznih i zanimljivih paket angažmana, zato smo i više puta i nagrađeni te smo odlučili zaposliti više ljudi na terenu u našoj dubrovačkoj i splitskoj poslovnici, da nam stalno traže nešto novo na terenu. Partneri nas svake godine pitaju što imamo novo. Najnovija je agrokulturna tura- napravite jedna lijepi paketić za farmera s Novog Zelanda kojeg zanima turopoljska svinja, naše autohtone ovce, istarski boškarin i slično. Potrebno je puno rada i zaposliti mlade ljude sa idejama i uspjeh je tu.

Stvorili ste uspješnu turističku agenciju i akumulirali puno znanja, dajete li kakve sugestije lokalnim vlastima u Opatiji?

Lokalnim vlastima bih imala puno sugestija, više puta sam javno istupila da Opatiji treba nova luka, da trebamo olimpijski bazen kako bismo produžili rad hotela van sezone. Na žalost, trošimo silne novce za razne planove i studije, ali nema ‘follow upa’. U Opatiji smo tako napravili prekrasnu sportsku dvoranu, koja je nedovoljno iskorištena, a sada se posebno radi društveni dom koji je mogao biti u sklopu dvorane. Osim toga, zar se nije moglo u sklopu dvorane napraviti jedan olimpijski bazen? Bazeni na Kantridi su samo za Rijeku, kad god mi tražimo oni su puni.  Mislim da u Opatiji trebalo napraviti i veliki wellness centar na više katova koji bi pokrivao više od potreba lokalnog stanovništva, jer na taj bi način van sezone privukli goste iz okolnih mjesta. Otkako sam prije 40 godina ušla u turizam priča se da nam treba olimpijski bazen. Sjećam se da smo turiste nekoć morali voziti u Radovljicu, mjesto između Bleda i Ljubljane u kojem postoji takav bazen. Kasnije sam se zalagala da putem javno privatnog partnerstva otvorimo niz olimpijskih bazena u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu, ali bez uspjeha. U Poreču i Umagu napravljen je aqualand Istralandia s bazenima i toboganima, no oni zatvaraju sredinom rujna.

Gdje ste započeli karijeru?

Rođena sam u Bribiru, a sa šest godina s roditeljima sam preselila u današnju Zambiju odnosno Zimbabve, koji je tada bio britanska kolonija Rodezija. Vratili smo se tek kad sam imala 20 godina pa mi hrvatski zapinje, govorila sam ga samo s bakom. Zapravo mi je engleski materinji jezik, na njemu se najlakše izražavam. Kad sam se vratila ovdje je još bila Jugoslavija i socijalizam, tada engleski i nije bio toliko raširen, više se govorio njemački, ruski, francuski. Prvo zaposlenje mi je bilo u hotelu u Selcu. Pa sam prešla u Opatiju u Kvarner express, a zbog dobrog znanja engleskog stavili su me da vodim tržište Skandinavije. Taj sam odjel podigla na visoku razinu, na kraju smo imali najviše gostiju iz Skandinavije. Kad su drugi to vidjeli počeo je ‘headhunting’, vrebali su me i Putnik i Kompas Ljubljana. Na kraju sam 1989. prešla u Kompas. Tamo sam radila dvije godine, i naučila raditi na računalima, preko kojih smo bili povezani sa svim poslovnicama, što je tada bila rijetkost. Kad se Jugoslavija raspala, ponudili su mi da vodim poslovnicu u Opatiji, ali bi komercijala bila u Ljubljani. Takav način rada mi se nije svidio i odlučila sam otići, a u veljači 1992. otvorila sam vlastitu agenciju Katarina line. Odmah sam kupila računalo, tada je i veliki Kvarner Express sa preko 1000 zaposlenih imao samo jedno, što je bila važna odskočna daska na samom početku.

Hrvatska je bila u ratu, kako ste privukli strane goste?

Da, skandinavsko tržište za nas je bilo zatvoreno, bojali su se rata te sam odlučila raditi samostalne prezentacije na istočnom tržištu, u zemljama poput Češke, Slovačke i Mađarske. S vremenom su se počeli vraćati Nizozemci i Skandinavci, a uz to sam zakupila prve brodove za krstarenja, po čemu smo postali prepoznatljivi. Danas imamo 35 zaposlenika i to su mladi, visokoškolovani ljudi, uzimamo ih kao pripravnike i učimo poslu. Sjećam se koliko je meni značilo kad sam u Kvarneru dobila priliku da sama sebi pokažem da mogu nešto napraviti. Svoju djecu, Anamariu i Daniela, školovala sam u inozemstvu, da dobiju neki drugi pogled na život, budu otvoreniji i manje opterećeni nepotrebnim stvarima. Oboje su završili international business management u SAD-u, a Daniel je išao na magisterij iz marketinga u Heidelbergu. Danas za Katarina line radi marketing na jedan drugi način i probija neke svoje kanale.

Koliko vam država pomaže, odnosno odmaže u poslovanju?

God helps those who help themselves… znači ne baš previše. Nedavno smo se prijavili na natječaj Ministarstva poduzetništva i obrta koje je ponudilo sufinancirati odlazak na turističke sajmove. Odbijeni smo s obrazloženjem da smo nešto krivo upisali i to zato jer na formularu nije bilo dovoljno kockica za odgovor, dakle zbog njihove greške. Ipak smo se prijavili i dogodine, podnijeli smo uredan zahtjev i dobili negativan odgovor. Objašnjeno nam je da smo izgubili pravo na podnošenje zahtjeva jer smo se već jednom natjecali. Kako sramotan odgovor, to je strašno. Zašto nas zovu da podnosimo zahtjeve ako nas na sve moguće načine odbijaju? Pismeno smo im objasnili kako je do toga došlo, ali nikad nismo dobili odgovor. Da su nas sufinancirali možda bismo ove godine išli i na 60 sajmova i u Hrvatsku dovela još više turista. Ima još primjera, lani smo namjeravali zaposliti troje pripravnika uz sufinanciranje. Nekad ih je bilo moguće zaposliti i do 10, ali došlo je do nekih izmjena pa se sada uz sufinanciranje države može uzeti samo jednog pripravnika. U ovoj se zemlji stalno nešto mijenja i nemaš se na što osloniti, nema kontinuiteta. To nam stranci jako zamjeraju, ovdje nikad ne znaš što će te sutra lupiti po glavi.

Nedavno ste se kandidirali za predsjednicu Udruge hrvatskih putničkih agencija, skoro ste uspjeli zamijeniti direktora Borisa Žgombu, a na skupštini ste dobili jednak broj glasova?

Kasnije smo shvatili da je jedna osoba dvaput glasala za Žgombu, ali bilo je prekasno da nešto ispravimo. Zapravo se nisam namjeravala kandidirati jer imam previše posla, ali me zaboljelo kad mi se obratio jedan od kolega i rekao da su četiri agencije izbačene iz udruge samo zato zato jer su tražili uvid u financije. Bila sam među osnivačima UHPA, bivša sam članica Upravnog odbora, mi nikoga nismo izbacili, eventualno smo davali opomene. Bilo mi je jako sumnjivo zašto su tako ekspresno izbačeni, a i dalje mi je sumnjivo, jer nitko nema uvid u financije udruge. Kad nisu dobili odgovor od direktora Željka Treznera, nezadovoljnici nisu išli prema medijima nego su se prvo obratili članstvu. Primjerice, zanimalo ih je zašto svaka agencija plaća po 14.000 kuna za ISO standarde kad ih je UHPA dobila od Ministarstva turizma u vrijednosti od 500.000 kuna, pa gdje je taj novac nestao? Još nismo dobili odgovor, a u međuvremenu svi koji nismo izbačeni uredno plaćamo članarinu. Doduše, sve nas je manje jer je u zadnje vrijeme 50 članica napustilo cehovsku udrugu.

Imali ste kritike i na račun donedavnog direktora UHPA-e, Željka Treznera?

Otkako je Trezner došao u udrugu radilo se isključivo sa sveučilištem Vern, na kojem on predaje. Žgomba i Trezner su puno toga promijenili u statutu, ukinuto je pravo na žalbu, predsjednik se umjesto na dvije bira na četiri godine i to s mogućnošću izbora na još četiri godine. Neke su ugovore proglasili tajnima, što je dosta čudno za jednu udrugu. Trezner je počeo raditi neke specijalizacije, što je u redu, ali neke male agencije nisu se na njih prijavile jer su im bile preskupe. Iako nigdje u zakonu ne stoji da moraju proći specijalizaciju, Trezner je poslao svim školama dopis da se preporučuje raditi isključivo s agencijama koje imaju certifikat UHPA-e i male agencije su počele gubiti klijente. Vlasnica jedne agencije mi se požalila da ju škole, od kojih je živjela, više ne žele angažirati jer nema certifikat. Znači, UHPA ide protiv svojih članova i to onih najslabijih. Poludjela sam na tu nepravdu. Onda sam pogledala sam i financijsku bilancu i ustanovila da imaju veće materijalne troškove od moje firme, preko tri milijuna kuna. ‘Ostali troškovi’, koji nekoć nisu premašivali 30.000 kuna, sada su se popeli na 850.000 kuna. Sve to mi je jako sumnjivo, a još mi je sumnjivije što resorno ministarstvo nije ni pomislilo da tu postoje neke malverzacije.

Nije li inspekcija Gradskog ureda za opću upravu donijela zaključak da se Žgomba više ne može kandidirati?

Je, ali ljudi koji sada vode udrugu ne priznaju zaključak inspekcije te državne institucije, drže se kao da su iznad svega toga. Kad sam vidjela da takvo bezakonje prolazi povukla sam kandidaturu, jer mi to moj moral i ime ne dozvoljavaju.