Kad se u posljednja dva mjeseca pokazalo da rast cijena opet izmiče kontroli, ovog puta zbog rata na Bliskom istoku i posljedičnog udara energenata, Vlada je donijela još jedan antiinflatorni paket i odaslala poruku – treba zaustaviti pregrijavanje ekonomije. Je li to baš tako? Pregrijava se li domaće gospodarstvo i, ako da, kako ga ohladiti, a istovremeno ne ‘prehladiti’ da se kolateralno ne pokosi rast BDP-a?
U ekonomskim udžbenicima svibanjska godišnja stopa inflacije od 5,2 posto, premda usporena u odnosu na travanj, mogla bi alarmirati na pregrijavanje zamašnjaka. No, istodobno rast usporava prema (očekivanih) 2,5 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine.
Višak inflacije
“Ekonomija u Hrvatskoj nije baš pregrijana, kao što se želi pokazati i prikazati, nego imamo fiskalno pregrijavanje, odnosno pregrijavanje javne potrošnje. Pa molim vas, kakvo je to pregrijavanje ekonomije ako BDP raste dva posto?”, otvoreno pita Damir Novotny, ekonomski analitičar. “Ono što Vlada želi postići jest smanjenje inflatornih očekivanja onih koji su ‘bliže vatri’ državnog proračuna”, dodaje.
Kada je objavljena svibanjska inflacija, mnogi su odahnuli jer je potvrdila kočenje s travanjskih 5,8 posto (indeks potrošačkih cijena, IPC), no neizvjestan rasplet sukoba SAD-a i Izraela s Iranom, za računice znači potpunu neizvjesnost cijena energenata. Ekonomist Velimir Šonje, na svom blogu Ekonomski lab, primjećuje da “nakon tri mjeseca naftnog šoka zbog zatvaranja Hormuškog tjesnaca i dalje vrijedi zaključak da su promjene inflacije uzrokovane zasad izoliranim promjenama cijena energenata”. Pritom ona u Hrvatskoj ostaje tvrdoglavo viša od eurozone: domaći “višak inflacije sada iznosi oko dva postotna boda, točnije, 1,7 postotnih bodova mjereno HICP-om odnosno dva postotna boda mjereno indeksom potrošačkih cijena”.
Moglo je biti i puno gore, svijet je očito naučio lekcije iz 1973. pa je stvorio strateške zalihe i sustav se pokazao otpornijim od pesimističnih najava. No, pitanje je vremena kada će se, uz sve ostale komponente, skuplji energenti krenuti prelijevati u ostale domaće inpute i cijene. Prva adresa za inflaciju, naravno, je Europska središnja banka u Frankfurtu koja bi, nakon porasta inflacije u svibnju u eurozoni na 3,2 posto, idući tjedan na lipanjskom sastanku mogla podignuti depozitnu stopu na 2,25 posto, očekuju analitičari koje je anketirao Reuters. To je, s obzirom inflatorni jaz, za Hrvatsku nedostatno.
“U kontekstu inflacije i ECB-a, činjenica je da se energetski šok dogodio kada globalna ekonomija nije rasla, a Europa godinama balansira na rubu tehničke recesije. Da su ekonomije Hrvatske i Slovenije reprezentativne za europodručje, što nažalost nisu, referentne kamatne stope bile bi daleko više od dva posto. U tom kontekstu jasno je da je godinama, što se hrvatske ekonomije tiče, monetarna politika iz Frankfurta prelabava, no s obzirom na to da smo mi realno svaki dvjestoti euro u europodručju, ona je prilagođena velikim članicama”, konstatira Goran Šaravanja, glavni ekonomist Hrvatske gospodarske komore.
Problem je u potražnji
Ako inflaciju ne može ohladiti monetarna politika kroz višu cijenu novca, postavlja se pitanje što onda može? Glavni razlog da bržeg rasta cijena, ističu naši sugovornici, snažna je domaća potražnja. Imamo rastuću zaposlenost, koja je sada nešto usporila, ali rastu plaće, rastu krediti kućanstvima, implementiraju se investicije iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, stižu milijarde europskog novca… Sve je to dio tržišnog mehanizma – dok god postoje snažni pritisci domaće potražnje, inflacija se u budućnosti neće tako lako staviti pod kontrolu.
“Imamo dvije vrlo važne komponente inflacije, a to su turizam i javna potrošnja. Turizam ne može kontrolirati nitko. Ni Vlada, koja šalje apele prema turističkom sektoru, ne može zaustaviti glad za robama i uslugama. To je naprosto dio strane potražnje jer nam u kratkom roku dolazi 20 milijuna turista koji stvaraju veliki pritisak na potražnju i cijene. Slično će se dogoditi i ove godine. Oni naprosto žele potrošiti više i za to su spremni više platiti”, kaže Novotny.
Svoj obol dala je i Vlada u superizbornoj 2024. nezapamćenim dizanjem rashoda za plaće u javnom sektoru koji je mnogima ‘popeglao’ nagriženi životni standard, ali se i prelio u potrošnju i podgrijao cijene. Taj potez Novotny uspoređuje s efektima dobitka na lotu. “Svako povećavanje proračunske potrošnje za plaće slično dobitku je na lotu. Znate da ste dobili više nego što ste realno trebali zaraditi uz postojeću produktivnost pa ćete novac tako i potrošiti, nećete ga uložiti”, kaže.
Smatra da treba preokrenuti ploču i zaustaviti utrku između plaća i inflacije, a najvažniji doseg vladinih mjera vidi u pokušaju da se s korisnicima državnog proračuna dogovori ublažavanje očekivanja. Drugim riječima, argument za pregovore sa sindikatima, no opet je upitno koliki će to i kada imati doseg s obzirom na već potpisane dogovore. Nije zgorega ni podsjetiti da je Vlada ranije donosila mjere koje su proizvodile proinflacijske učinke, poput zabrane rada nedjeljom, koja je među svojim efektima imala smanjenje i zatvaranje dijela konkurencije, što se također prelilo na cijene.
Suženi prostor za djelovanje u borbi s rastom cijena podcrtava i glavni ekonomist Erste banke Alen Kovač. “Kod ovog tipa inflatornog šoka koji pogađa cijene energije manevarski prostor za kontrolu inflacije relativno je ograničen, prvenstveno ide u smjeru regulacije trošarina i poreznog opterećenja cijena energije. Što se tiče stabilizacije inflatornih očekivanja, trošak rada, odnosno rast plaća predstavlja bitan faktor. Iako smo usporavanje dinamike rasta plaća očekivali i ranije, najava zamrzavanja plaća u javnom sektoru dodatno će usidriti očekivanja”, smatra Kovač. Dodaje da dio programa, pogotovo u ovom dijelu koji se odnosi na obrtnike i iznajmljivače, signalizira narativ koji nije nužno isključivo antiinflacijska mjera već “signal da Vlada razmišlja i o rashodnoj strani proračuna, ohrabruje u situaciji globalne neizvjesnosti i upućuje na fiskalnu odgovornost.”
Jedna od mjera koja može utjecati na inflaciju svakako je i ‘peglanje’ makroekonomskih neravnoteža. Hrvatska ima A kreditni rejting i vjerodostojnost te sada pokazuje političku proaktivnost da taj kredibilitet i očuva. Činjenica je da je Hrvatska uredila javne financije: javni dug manji je od 60 posto BDP-a što vrijedi čuvati, kao i proračunski deficit unutar maastriških kriterija, kažu naši sugovornici. I to je, po mnogima, ključni cilj mjera: argument za pregovore sa sindikatima i zaustavljanje indeksacije koja cementira inflatorna očekivanja, što je tanak led na koji se Vlada sama navukla.
Može li hlađenje domaće potražnje kroz smanjenje raspoloživog dohotka (uz neizvjesno pitanje što će biti s energentima), previše prikočiti ekonomiju? Sve će ovisiti o dosegu mjera, no takav ishod je, bar zasad, malo vjerojatan.
“U svakom slučaju, u uvjetima kada je inozemni okvir sve samo ne poticajan, dio rizika apsolutno je i to da antiinflacijske mjere, odnosno hlađenje domaće potražnje, prehlade ekonomiju više nego što se cilja. No, drago mi je da Vlada pokazuje proaktivnost u domeni fiskalne politike i da se hvata u koštac s rashodima”, kaže Šaravanja.
U Erste banci ne računaju na recesijski scenarij. “Pojava recesije u Hrvatskoj trenutačno nije izgledna. Očekujemo rast BDP-a od 2,5 posto ove godine što predstavlja usporavanje u odnosu na prošlu godinu. U velikoj mjeri rast je determiniran globalnim okolnostima. Imamo i komparativnu prednost priljeva sredstava iz EU fondova, koji značajno doprinose rastu BDP-a. Dakle, očekuje se određeno usporavanje, ali i dalje relativno solidne stope rasta.”
Željko Lovrinčević, iz Ekonomskog instituta, podsjeća da od trenutka najave uvođenja eura Hrvatska bilježi rast cijena za oko deset postotnih bodova veći od ostatka europodručja, odnosno svojih trgovinskih partnera. U isto vrijeme produktivnost se nije bitno promijenila pa je pad konkurentnosti u međunarodnoj utakmici najviše pogodio najosjetljivije sektore, one radno intenzivne, poput pojedinih proizvođača namještaja, drvne industrije, tekstila… U sektoru turizma drugi čimbenici kompenzirali su pad konkurentnosti, primjerice, činjenica da je Hrvatska autodestinacija i da nije blizu ratnih zbivanja.
“Sve nam je to išlo na ruku, ali se to se u budućnosti čini sve teže ostvarivim s obzirom na rast cijena”, kaže Lovrinčević. Pad konkurentnosti kompenzira (i prikriva) priljev europskog novca, no kad govorimo o rastu niža konkurentnost znači i ranjiviju poziciju Hrvatske – posebice u perspektivi smanjenja priljeva EU novca. Što se tiče inflacije, Lovrinčević također primjećuje da je, unatoč snažnim subvencijama i plafoniranju cijena za kućanstva u energetici, i dalje velik utjecaj skoka cijena energenata na inflaciju što, smatra, pokazuje da su te subvencijske mjere loše i preširoko targetirane.
Stagflacija ne prijeti
“Inflacijski diferencijal protegnut će se i u 2027. godinu”, smatra naš sugovornik. Novi potencijalni inflatorni val očekuje u segmentu poljoprivrednih proizvoda od jeseni zbog viših cijena sirovina, posebno umjetnih gnojiva. Za perspektive rasta i stavljanje inflacije pod kontrolu ključno je, kaže Lovrinčević, “razbiti oligopolne strukture na tržištu što je u domeni visoke politike i rada regulatornih agencija i tijela, ojačati konkurentnost i produktivnost te ulagati u radnu snagu”.
Ono što se ne može kontrolirati su cijene, ali država može pokušati fiskalne viškove usmjeriti u povećanje proizvodnje, nadovezuje se Novotny. Primjerice, smanjiti PDV na prehrambene proizvode. “Vlada se nikako ne može odlučiti na smanjenje poreza na potrošnju da uskladi PDV sa zemljama srednje Europe. Zato joj zapravo ništa drugo ne preostaje nego da se u srednjem roku osloni na europski novac i nacionalne izvore za rast”.
Dobro je, kaže Novotny, da situacija neće eskalirati u smislu usporavanja gospodarskog rasta i skretanja Hrvatske u stagflaciju, odnosno toksičnu kombinaciju stagnacije i povećanja inflacije, jer postoje generatori rasta BDP-a, a to su turistička potrošnja i EU fondovi koji nam drže glavu iznad vode. “Dakle, recesije neće biti u dogledno vrijeme”, zaključuje. Štoviše, niske razine rasta u Hrvatskoj (u usporedbi s ranim 2000-tima), danas su i u europskim okvirima još uvijek iznadprosječne, a tako će izgledno ostati još neko vrijeme.
No, dok debatiramo o stupnju zdravlja hrvatskog gospodarstva i njegovoj sposobnosti da takvim i ostane u doglednoj budućnosti na umu treba imati, kaže Lovrinčević, da se inflacija izračunava na temelju pojedinih proizvoda u potrošačkoj košarici. Tehnikalija, ali bitna. Konačna kalkulacija, brojka koju svaki mjesec isporuči Državni zavod za statistiku, ovisi o tome koji se proizvodi u toj košarici nalaze (ili ne nalaze). Što je veći raskorak između realnih cijena na policama trgovina i lepeze proizvoda koje statističari bilježe, to se percepcija inflacije više udaljava od stvarne, a s njom raste i bijes građana prema politici i nadležnim institucijama.
I druga tehnikalija: inflacija bilježi tempo rasta cijena. Povijest pokazuje da one, jednom kad narastu, uglavnom se ne vraćaju na staro.
