Hrvatska je odmakle najviše u jugoistočnoj i istočnoj Europi po pitanju korištenja javno-privatnog partnerstva (JPP) kao načina za rješavanje svojih infrastrukturnih i javnih potreba, zaključak je opsežne analize The Economist Intelligence Unit.

Regionalni lider

Britanski poslovni magazin je istraživao preduvjete za realizaciju projekata JPP-a koji podrazumijevaju procjenu pravnog i institucionalnog okvira, investicijske klime, financijske te organizacije i sposobnosti lokalnih tijela da konkretni projekt provedu. Bitna je i mogućnost da se postojeći zakonski okvir implementira u realnosti. U sveobuhvatnoj tablici, od 100 mogućih bodova za idealno okruženje za javno-privatno partnerstvo, Hrvatska je dobila 63,5 bodova. Slijede Litva s 62,9 i Slovenija s 61,8.

Ove tri zemlje spadaju u red zrelih za primanje JPP investicija. Sve ostale su u kategoriji onih s nekim stupnjem tržišta u razvoju. S 10-ak bodova iza vodećeg trojca predvođenog Hrvatskom su Latvija, Mađarska, Poljska, Makedonija, Rusija i Albanija. Od ostalih zemalja regije, Srbija zauzima 14. mjesto s 43 boda, Crna Gora je na 19. poziciji s 31,7, a odmah do nje je i Bosna i Hercegovina. Najslabije rangirana u ovoj analizi je Bjelorusija, koja zapravo i nije napravila transformaciju planskog socijalističkog gospodarstva u tržišno, a u The Economistovoj analizi je dobila svega 10 bodova.

Postoji niz kriterija i razloga zašto su neke zemlje uspješnije, a neke manje uspješne u JPP-u. Ima zemalja koje nemaju nikakvu infrastrukturu za ovakav način investiranja, to su zemlje poput Bjelorusije, Ukrajine, Gruzije ili Kirkistana. S druge strane, ima zemalja poput Slovačke i Mađarske koje imaju sve uvjete za veću nazočnost JPP-a, no nema političke volje da se on provodi. U zemljama kao što su Turska, s razvijenom tržištem i dostatnim kapitalom, a i potencijalnom političkom voljom, nužno je bolje urediti pravni okvir za ovakav način ulaganja. The Economist navodi da države poput Rusije, Slovenije te Bosne i Hercegovine imaju potrebu i želju za javno-privatnim partnerstvom, no ne postoji znanje, niti na državnoj razini, a još manje u lokalnoj samoupravi za provođenje takvih projekata. Stoga je većina projekata u tim zemljama napravljena u međunarodnom aranžmanu.

Ovakav način investicija u nekim zemljama onemogućuje sama međunarodna zajednica – ako je neka zemlja, ili samo neki projekt pod financijskim paketom Europske unije ili pak Svjetske banke ili samog aranžmana s Međunarodnom monetarnim fondom, miješane investicije su nepoželjne.

Iako sama nije implementirala najviše projekata javno-privatnog partnerstva, Hrvatska ima najsnažniji institucionalni okvir za to. Štoviše, naša zemlja je jedina od promatranih koja ima specijaliziranu Agenciju za javno privatno partnerstvo kao središnje državno tijelo koje koordinira sve aktivnosti vezane uz takve projekte. Za razlliku od Hrvatske, Litva i Slovenija nemaju takvu agenciju nego posao vezan uz JPP obavljaju razna ministarstva, konkretno u Litvi Ministarstva gospodarstva i prometa te Središnji ured za upravljanje projektima.

Institucionalni okvir

Certifikati

Ono što se događa “iza kulisa” interneta uskoro bi mogao postati vaš najveći IT problem

EU pred izazovom

Europa ulazi u najopasniju fazu: utrka za sirovinama prijeti novim kolonijalizmom

U Hrvatskoj i Litvi realizirano je niz projekta, većina koja je nacionalnog karaktera i manje vrijednosti još je u fazi pripreme. Za razliku od toga gotovo svi slovenski projekti su vredniji od milijun eura i većina ih je vezana uz međunarodne projekte. Bosna i Hercegovina ima niz problema s provođenjem JPP-a – od institucionalnog okvira, pravne sigurnosti, znanja i financiranja, pa sve do entitetske podjele zemlje koja dodatno usporava takve projekte.

The Economist procjenjuje da je u BiH najdalje odmakla Republika Srpska u kojima su privatne investicije bolje prihvaćene te se lakše i brže realiziraju u odnosu na ostatak zemlje. Crna Gora također mora značajno unaprijediti pravni i institucionalni okvir, kao i ukupne tehničke kapacitete za provođenjem projekata javno-privatnog partnerstva. U ovoj analizi se navodi da u Crnoj Gori očito postoji politička volja da se unaprijede uvjeti koji bi olakšali projekte JPP-a i koncesija. Glavni problemi u Crnoj Gori su nedostatak znanja za sprovođenje ovakvih projekata, ali i problem nejasnih i isprepletenih nadležnosti te slabe koordinacije institucija koje su uključene u to.

Novac iz EU fondova

Svaka od 25 promatranih zemalja ima svoje specifičnosti, no ugrubo ih se može podijeliti barem na dvije skupine – članice Europske unije te na one ostale. Članice Unije imaju puno više mogućnosti za izvođenje projekata javno-privatnog partnerstva. To se prije svega ogleda u institucionalnom okviru – navodi se primjer Slovenije i Hrvatske koje su svoje zakonodavstvo po ovom pitanju uskladile s EU regulativom i prije nego što su postale članice Unije.

Jedinstveno tržište također omogućuje jednostavniji transfer znanja, robe i kapitala. Isto tako, financijske transakcije, od kreditiranja pa do subvencioniranja i samog plaćanja su unutar Europske unije puno jednostavnije i sigurnije od onog kada se radi o zemljama koje su izvan Unije. No, ima i otežavajućih okolnosti jer su, procjenjuje The Economist, lokalne jedinice u zemljama Europske unije puno manje zainteresirane za projekte javno-privatnog partnerstva nego one u nečlanicama. Razloga za to je puno jer više računaju na javna sredstva, a isto tako na EU fondove koji u pravilu ne žele sudjelovati u infrastrukturnim projektima u kojima ima i privatnog kapitala.