Frano Šušnjara na prvu odaje dojam zagrebačkog dečka iz kvarta. No, taj 34-godišnjak kao dijete diplomata odrastao je u Senju, Alžiru, Albaniji i Rumunjskoj, tečno govori šest jezika, a u korporativnim vodama otplivao je daleko probivši se u sam vrh marketinga francuskog automobilskog diva Renaulta.

Jedan ste od malobrojnih Hrvata visokopozicioniranih u globalnoj kompaniji. Kako se to dogodilo?

Renault je izrazito međunarodna korporacija, više od polovice prodaje ostvari izvan Europe pa njeguje interkulturalnost. Hrvatska je prvi prozor prema Balkanu i oduvijek je bila pomalo egzotična, a istodobno popularna. U teritorijalnoj jedinici Adriatic, što uključuje bivšu Jugoslaviju i Albaniju, proizvođač je direktno prisutan već 20 godina što mi je otvorilo priliku za napredovanje. Upravo   ovih dana hrvatska filijala je proslavila 20 godina postojanja, na što smo izuzetno ponosni s obzirom da smo jedna od rijetkih marki direktno zastupljena od proizvođača.

Kako vas je karijera dovela u Pariz?

Renault se prije 10-ak godina naglo počelo otvarati prema svijetu i uvijek traži neobične i šarolike životopise. Imao sam sreću da sam kao dijete diplomata odrastao u Senju, potom živio u Alžiru, Rumunjskoj i Albaniji gdje sam i radio u našem veleposlanstvu. U Renaultu u Hrvatskoj počeo sam u distribuciji, napredovao, radio u Sloveniji kao brand manager za gospodarska vozila za regiju Adriatic. Kad je došla kriza dobio sam priliku sudjelovati u projektu restrukturiranja jedinice Adex (Adriatic Export) koji uključuje pet zemalja, BiH, Makedoniju, Kosovo, Albaniju i Crnu Goru. Tada su svi proizvođači bili u problemima sa zalihama, prodajom, cijenama, pozicioniranjem i partnerskom mrežom. Za mene, koji sam tada imao niti 28 godina, bila je to izvanredna šansa. U restrukturiranju smo prešli s klasičnog sustava koncesionara na sustav uvoznika pri čemu sam bio zadužen za marketing i prodaju te razvoj mreže. Na početku smo imali smo 6,5 posto tržišnog udjela da bi u dvije godine za Renault i Daciau podigli udjel na 13,6 posto.

To je bila odskočna daska prema Parizu?

Da. Uz svesrdni nagovor supruge Branke 2012. prešao sam u Pariz u regiju Europa gdje sam bio zadužen za nordijske zemlje, Austriju, Švicarsku i Irsku kao general manager prodaje i marketinga pri centrali. No, prošle godine otvorila mi se prilika raditi na razvoju novih vozila što je meni kao pasioniranom zaljubljeniku u automobile najbolji mogući izazov. Renault je tek krenuo u ofenzivu na segment srednje i više klase vozila, krenuli smo s Espaceom, a sada radimo na Talismanu s kojim otvaramo potpuno novu stranicu.

Kako je raditi na razvoju novog modela?

Upisi na fakultete

Želite doći do financijskih potpora i zaposlenja? Rit Croatia vam može pomoći

Održivo poslovanje

BOSQAR INVEST i NLB postavili novi standard održivog financiranja u Hrvatskoj i Sloveniji

Rad s proizvodom dok se on oblikuje kao tijesto je intrigantan. U procesu svi sudjeluju: dizajn, proizvodnja, marketing, product planning, inženjeri, kvaliteta, ali i prodaja. U auto možete ugraditi dio svojih uvjerenja i pogleda, posebno kad želje morate suočiti s onim što dizajn i tehničke mogućnosti mogu ostvariti pa je izazov suradnje s tehničkim odjelom fenomenalan. Još je zanimljivije to što se radi o modelu koji će se prodavati izvan Europe, a svako tržište nosi svoje zahtjeve. Inače, po struci nisam ni blizu financijama ili strojarstvu, završio sam Politologiju u Zagrebu i Cotrugli EMBA.

Koliko zahtjevi pojedinih tržišta oblikuju razvoj?

Itekako. Poučen iskustvom da se, primjerice, u nordijskim zemljama ne možete ni pojaviti na tržištu bez grijanih sjedala i volana, upravo je to bila jedna od stvari na kojoj sam posebnim guštom radio. Zato je moja sugestija bila da Talisman ima grijana sjedala i upravljač u svim paketima opreme za nordijska tržišta, iako se to u Europi percipira luksuznom opremom. S druge strane, mi razvijamo motore da zadovolje Euro 6 normu dok Alžir, primjerice, to ne traži pa je sad na vama treba li uopće ići na to tržište i razvijati drugačiji motor. Talisman razvijamo posljednjih pet godina, puno toga trebalo je staviti na papir, uložiti puno truda u uvjeravanje i dokazivanje ideja koje mogu stajati desetke milijuna eura, ali taj dijapazon šarolikosti na koji nailazimo je apsolutno fenomenalan.

Kad stiže na tržište i koji tržišni udio ciljate?

Krajem godine Talisman će biti komercijaliziran u nekoliko europskih zemalja, a početkom iduće godine i u ostatku. Cijena će biti formirana narednih tjedana, a želimo se nametnuti u segmentu Opel Insignije, Ford Mondea, Toyota Avensisa, Peugeota 508 i VW Passata. Tržišni udio? Čim veći, tim bolji (smijeh). Želimo da Talisman postane dostojan rival, prva alternativa svim vodećim konkurentima u tom segmentu.

Osjeća li Renault posljedice diesel afere Volkswagena?

Ne, Renault je prvi dan izdao priopćenje da se takva praksa kod nas nije primjenjivala. O konkurentima mislim sve najbolje, što su oni bolji i mi smo, više možemo tražit, na više fronti unaprjeđivati razvoj novih automobila. No, moram priznati da me ova afera iznenadila.

Koji ste prvi auto vozili?

Slučajno ili ne, baš Renault 12 koji je moj tata davno imao. Zato smo mu prije par godina za rođendan kupili staru dvanaesticu i polako ju uređujemo.

Kako vam izgleda radni dan?

Oko 6:30 supruzi Branki skuham kavu i pripremam doručak, a potom sina odvedem u školu i to su nam obiteljski sveti trenuci. Potom posao klasično do 18, 19 sati, a kad se vratim kućim poigram se sa Stipom, tu je trening tajlandskog boksa i(ili) trčanje, a onda nastavljam raditi. Imamo dosta suradnje s prekooceanskim zemljama, u različitim vremenskim zonama, poput Kine, Južne Koreje ili Sao Paola, što zahtijeva prilagođavanje.

Znači u Renaultu ne vrijedi francuski ideal o 35-satnom radnom tjednu?

Joj, što bih volio da to vrijedi, ali nažalost ne (smije se).

Što vam je bilo najvažnije za uspjeh?

U određenoj fazi života donosiš odluke za koje možda u tom trenutku nisi najpametniji ni najzreliji, ali meni je bilo bitno da kad idem glavom kroz zid znam da imam potporu najbližih. Bilo je da je to profesionalna ili privatna ambicija kao maraton, polaganje za vatrogasca, sviranje gitare, praćenje više od 30-ak gostovanja reprezentacije, do preseljenja u Pariz. Potpora i razumijevanje najbližih je po meni conditio sine qua non.

Gdje vam je bilo najljepše živjeti?

Teško mi je odgovoriti na to. U Rumunjskoj i Alžiru su me oduševili ljudi, Albanija svojim prirodnim ljepotama… Pariz je blještavilo i nosi multikulturalnost 10 milijuna stanovnika, no Hrvatska ima posebnu kvalitetu života.

Je li se bilo teško prilagoditi životu u Parizu?

Pariz je nešto ‘hladniji’ od drugih gradova u kojima smo živjeli, ljudi su nešto distanciraniji. Ali, sam po sebi je brend, kulturološki zanimljiv, brzo se prilagodite, a kao svugdje ima divnih ljudi, običaja i vrijednosti. Prava ljepota Pariza je u negrandioznim detaljima, ulicama gdje svaka zagrada ima svoju priču, bezbroju galerija… Možda još ljepša je njegova okolica: u zadnjih godinu i pol ‘natukli’ smo preko 50.000 kilometara vožnje istražujući Francusku od Normandije, atlantske obale, Bretagne do Alpa. Opet, kad se vratiš doma, shvatiš da Hrvatska ima određenu topline baš zbog veličine. Evo vam primjera, volim se puno voziti autom, ali gdje god da idem to traje satima. Parizu je najbliži Bruxelles u koji možete autom stići za četiri sata, a želite li se otići okupati na more to je šest sati, do planina isto toliko. Istodobno, iz Zagreba dođete do Sarajeva za 4 sata, do Beograda, Budimpešte, Venecije ili Beča za tri sata, do Senja na more sat i pol…

Kakav je mentalitet Francuza? Je li sličan našem?

Kao mi, Francuzi imaju duboku hedonističku crtu uživanja u kvalitetnom vremenu s obiteljima, s prijateljima, u gastronomiji i glazbi. Poslovno su izrazito kreativni, postavljaju puno pitanja, dugo važu ideje prije nego dođu do gotovog proizvoda, ali zato dobiju rješenje sagledano iz svih kutova.

Imaju li akademsku četvrt u poslu kao u Hrvatskoj?

Ne, oni imaju jednu drugu četvrt. Počnemo u dva, rekli smo da će trajat do tri, a onda traje do tri i 15. Imaju puno toga za reći, ali to dolazi od njihove elokventnosti, vole i žele razgovarati, no time se jako puno nauči kroz rasprave.

Koji je službeni jezik u Renaultu?

Koristimo engleski, naravno francuski jer su većina Francuzi.

Fluentni ste u nekoliko jezika? Je li znanje jezika ključni faktor uspjeha?

Govorim nekolicinu, ali nemojte to napisat jer će ispast kao hvalisanje (smije se). Šalu na stranu, tečno mogu održat prezentaciju na francuskom, engleskom, talijanskom, španjolskom, rumunjskom i albanskom. Činjenica da sam živio u puno zemalja uvelike mi je olakšala učenje jezika, a to znanje mi je bio jedan od faktora za uspjeh. Kod nas se ne naglašava važnost različitih znanja. Malo smo previše komforni i neskloni promjenama. U velegradovima poput Pariza svaka različitost nađe mjesto za sebe, a upravo ti jezici su meni bili prednost, posebno u Francuskoj u kojoj ljudi nisu pretjerano skloni učenju stranih jezika kao, uostalom, ni sve velike nacije. Dok su me recimo, Albanci fascinirali, teško je naći nekoga da ne govori strani jezik, u Nizozemskoj i Švedskoj nekoga da ne priča fenomenalno engleski.

Nijemci običajno ne kasne, u arapskom svijetu se ne pita za obitelj. Što je faux pas u poslu u Francuskoj, na što se ne gleda benevolentno?

Francuzi ne vole agresiju u poslu. Oni su elokventni, profinjeni, u rukavicama, ne vole direktni američki stil da se brutalno sve kaže ‘u glavu’. Drže do sadržaja naravno, ali i do forme koja im je dosta važna.

Je li strancima teško uspjeti u Francuskoj?

Zahtjevno jest. Tržište je specifično, ima svoje manire, kultura je jaka i treba ju shvatiti i prihvatili.

U Hrvatskoj najčešće nekog ‘treba znati’ da bi se uspjelo. Jeste li se suočavali s korupcijom?

Direktno ne, ali iskreno nisam ni na Balkanu u zemljama koje imaju ‘predznak’ korupcije. To je nešto što odražavate sa stavom, jer ako u drugoj rečenici kažete ‘dogovorit ćemo se’, otvarate vrata mitu. Jesam li se ikad susreo s korupcijom u životu? Jesam, ali ako u startu definirate pravila igre poštivat će ih ljudi i u kulturama gdje postoji korupcija. Smatram da od korupcije treba razlikovati koncept preporuke. Kad dajete životopis tražit će vas preporuku što je legalni i legitimni koncept koji se često prostituira pa preporuka postane veza. To postoji svugdje u svijetu, danas se ne možete javiti u nijednu poslovnu školu bez nje. Mislim da se u Hrvatskoj te dvije stvari miješaju.

Koji vam se posao dosad najviše u karijeri urezao u pamćenje?

Kad sam preuzeo restrukturiranje u pet zemalja. Bio je to sraz različitih jezika, političkih konteksta i teške povijesti, posebno u BiH. Bio mi je nevjerojatan izazov pronaći zajednički nazivnik, sve pomiriti i staviti u isti vlak da idemo istom dinamikom u jednom smjeru.

Jeste strog šef?

U poštivanju rokova jesam, ali sam otvoren za slušanje. Želim razumjeti probleme, ali smatram da se rokovi moraju poštivati osim ako ne postoji neka viša sila. Poštujem i razumijem svačije potrebe, ali jednom kad se rukujemo, dogovorili smo se.

Imate li moto u poslu?

‘Walk the talk, talk the walk’. Pokazuj i dokazuj na svom primjeru jer je to načelo svakog kredibiliteta.

Koji je najbolji savjet koji ste ikad dobili?

Ispravi se kada držiš prezentaciju (smije se).

Jeste li ispunili sve svoje poslovne želje?

Ma ne, daleko od toga. To je divota Pariza, kad odeš tamo vidiš koliko je svijet još širok. Želja mi je proći još nekolicinu zemalja, ali bih htio dobar dio života provesti u Hrvatskoj. Imam listu želja, nisam ju formalizirao, ali postoji.

Što vam je neostvarena ambicija?

Natjerati suprugu Branku da sa mnom otrči maraton.

Što je najluđe što ste napravili u životu?

Putovao sam autobusom 36 sati u Bjelorusiju, pogledao utakmicu reprezentacije i onda se odmah vratio nazad istim busom. A možda još luđe od toga što sam suprugu uspio nagovoriti da ode sam mnom na gostovanje reprezentacije iako ona organski ne podnosi nogomet.

Imate li vremena za hobije? Čime se bavite?

Navečer dijelim hobije sa Stipom. Ja sviram gitaru, on svira gitaru, ja pjevam, on pjeva. Supruga me uči kuhati, zajedno obilazimo galerije, nedavno smo bili zajedno na gostovanju reprezentacije u Oslu. Bavim se tajlandskim boksom, u svibnju sam nakon dva mjeseca treninga i uz pomoć susjeda investicijskog bankara s kojim sam trenirao, istrčao maraton Mont Saint-Michel za četiri sata. Vrijeme je moglo i bolje, no popravit ćemo ga na prvim utrkama Run Croatia.

Dobar ste poznavatelj francuskih vina, ali ih ne pijete?

Da, jedna od stvari koje me pomalo sram je da živim u Francuskoj 3,5 godina, a ne pijem. Jako me zanimaju vina, puno čitam o njima, ali jednostavno mi ne paše alkohol. Greška u proizvodnji, valjda. Regija Bordeaux je nešto posebno, osobito Saint-Émilion. Valjda sam jedini navijač koji prati reprezentaciju, a nikad ne popije pivo.

Osjećate li se i dalje kao emigrant nakon godina života u inozemstvu?

U svakoj zemlji osjećam se dobro jer svugdje ima dobrih ljudi i sve su zemlje na mene ostavile trag, Rumunjska, Albanija, Alžir, Slovenija, Francuska. Osjećam se kao Hrvat i ponosim se prezentacijom vrijednosti koje jedna mala Hrvatska ima u kulturološkom, običajnom, gastronomskom i književnom repertoaru. Nikad se nisam osjećao manje ravnopravnim ili vrijednim jer sam useljenik iz male zemlje, baš suprotno. Baš mi je doza egzotike dala dodatni motiv za dokazivanjem i pokazivanjem kulturološkog identiteta.

Što prvo primijetite kad se vratite u Zagreb?

Primjećujem ljude, njihove prioritete, ono što ih muči ili motivira. Vrlo mi je interesantno to promatrati s određenim odmakom. U Hrvatskoj se uvijek žalimo na nekog drugog, imam dojam da imamo toliko jaki ego da se nikad ne suočavamo sa svojim propustima, a samokritika je dio svakog napretka. U Tajlandu nemate dojam da su ljudi u toj mjeri opterećeni materijalnim stvarima. U Albaniji zbog velike emigracije i raseljavanja ljudi u razgovoru prvo spominju obitelji ‘moj sin ovo’, ‘moj brat ono’.

Nedostaje li vam domaća kuhinja?

Oh, da. Kad nam netko dolazi, obavezno nam donose domaće kore za pitu, kulen, pancete, pečenice, tartufe, i pod obavezno, Čokolino i Napolitanke. Ne biste vjerovali kakav uspjeh Napolitanke imaju u Francuskoj. Redovito ih petkom donesem u ured, to je pravilo uz jutarnju kavu. Zamolio bih Kraš da ih počne izvoziti u Francusku da ne moram stalno švercati (smijeh).