U gotovo četvrt stoljeća provedenih u EY-u Berislav Horvat iz prve je ruke pratio kako se mijenjalo domaće poslovno okruženje. Još prije desetak godina poduzetnici u javnosti najčešće spominjali kroz afere i negativne priče, dok se danas razgovara o investicijama, startupima, fondovima rizičnog kapitala, izlascima na burzu i međunarodnom rastu.
Upravo tu promjenu smatra jednim od najvećih iskoraka gospodarstva posljednjih godina. U razgovoru za PD vikend govori o tome zašto kapital više nije najveći problem tvrtki, kada je za ulaganje presudna ‘priča’, a kada brojke, kako umjetna inteligencija mijenja konzultantski biznis te zašto je Hrvatskoj, više od novih poticaja, potreban pozitivniji način razmišljanja.
EY je proslavio 30 godina poslovanja u Hrvatskoj. Vi ste dio te priče gotovo od početka?
Da, 30 godina stvarno nije malo. Ja osobno nisam ovdje svih 30 godina, nego 24. Kad sam došao, plan je bio ostati dvije ili tri godine. Ova je firma uvijek nudila mogućnost da jako brzo učiš i upravo je to bio razlog zašto sam došao. Mislio sam: ostanem dvije-tri godine, nešto naučim i onda idem dalje, možda na poziciju CFO-a. To je bio plan.
Tada se to stvarno moglo. Realno, na tržištu je bilo jako malo znanja i ovo je bilo jedno od rijetkih mjesta gdje si ga mogao brzo steći. Odradio sam te prve dvije-tri godine, a onda sam shvatio da još uvijek ne znam dovoljno koliko bih htio znati. Rekao sam si: ostat ću još malo, pa još nešto naučiti. Nakon toga opet sam mislio da još nisam naučio dovoljno. I tako je ostalo do danas.
Stalno ima nešto novo za naučiti. Moja ekipa zna tu priču. Kažem da još uvijek nisam naučio dovoljno. To je valjda malo sokratovski. Stvarno je dobro što je firma tako organizirana da zapravo nikad ne radiš isti posao. Čim nešto savladaš, dobiješ nešto novo i ponovno učiš.
Kad pogledate unatrag tih 24 godine, jeste li tada mogli zamisliti da će tržište danas izgledati ovako? Koje su najveće promjene iz perspektive posla kojim se bavite?
Tko je to mogao zamisliti? Kad si mlad, o tome ni ne razmišljaš. Dođeš, želiš što prije naučiti posao i raditi. Kad gledam razdoblje od tada do danas, promjene su ogromne. To su bili sami počeci. Bilo je ljudi koji su u posao ušli prije mene i prošli neke škole, stekli određena iskustva i već radili u kompanijama. Ali svi smo zapravo učili zajedno.
Ne mislim pritom samo na našu struku. Upravljanje kompanijama, financijama, računovodstvo, izvještavanje, svi ti procesi danas su na potpuno drugoj razini. Ljudi su puno naučili i kako smo zajedno učili, tako smo zajedno napredovali. Razlika u odnosu na tadašnje vrijeme zaista je velika.
A da ne govorim o poslovnom okruženju općenito. Uzmimo samo program Poduzetnik godine. Kad sam 2014. preuzeo ulogu managing partnera, poduzetnici su se u javnosti uglavnom spominjali u negativnom kontekstu. Bilo je ono: “poduzetnik zgazio nekoga na semaforu” ili neka druga negativna priča. To je bio kontekst u kojem se govorilo o poduzetnicima.
Danas je situacija potpuno drukčija. Govori se o poduzetništvu, investicijama, rundama financiranja, poslovnim anđelima, venture capital i private equity fondovima, listanjima na burzu. Dogodio se velik pomak. Mislim da smo u tom smislu jako napredovali. Kad tome dodate ulazak u Europsku uniju, Schengen i sve ostale velike promjene koje su se dogodile u posljednjih petnaestak godina, vidi se koliko se poslovno okruženje promijenilo.
Kad danas gledate prijave za Poduzetnika godine i usporedite ih s onima od prije desetak godina, gdje vidite najveći napredak?
Prvo moram istaknuti jednu stvar. Mi ne biramo pobjednika. Mi organiziramo program. O pobjedniku odlučuje potpuno neovisni žiri. Doslovno ih pozdravim kad dođu i nakon toga izađem iz prostorije. Nisam s njima dok odlučuju. Naravno da pogledam prijave i uvijek mi je zanimljivo vidjeti kakve tvrtke sudjeluju. Mogu reći da svake godine dobijemo neku nevjerojatno dobru priču.
Recimo, Nanobit, koji je pobijedio prve godine. Danas svi znaju za Nanobit jer je poslije prodan, ali tada je to bila tvrtka s, mislim, oko 40 milijuna kuna prihoda. Nije to bila velika ni razvikana kompanija. Žiri ih je odabrao i sjećam se da sam gledao njihove rezultate. Tvrtka je imala oko 40 milijuna kuna prihoda i oko 20 milijuna kuna dobiti. Već tada se vidjelo da je riječ o vrlo kvalitetnom i profesionalnom biznisu. Sedam ili osam godina poslije prodani su za oko 150 milijuna dolara.
To mi je možda i najzanimljiviji dio cijelog projekta. Svake godine u tom procesu otkrijemo neke nove tvrtke za koje prije nisi ni čuo. A u žiriju sjede vrhunski poduzetnici – dosadašnji pobjednici i finalisti, uz Nenada Bakića, Sašu Cvjetovića i Emila Tedeschija kao predsjednika žirija. To su ljudi koji su svakodnevno u biznisu, ulažu, rade s poduzetnicima i stalno im dolaze nove prilike. I opet ih uspiju iznenaditi neke potpuno nove priče. To mi je uvijek zanimljivo.
Kad razgovarate s poduzetnicima, pogledate njihove planove i ono što vam prezentiraju, pomislite li ponekad da je neka tvrtka idealna za restrukturiranje, a ne za novo financiranje?
Ne mogu reći da sam u posljednje vrijeme vidio puno tvrtki koje su u tako velikim problemima. Realno, tvrtke rastu i napreduju. Istina, posljednjih nekoliko godina inflacija, rast cijena sirovina i plaća stisnuli su marže, ali kompanije uglavnom i dalje rastu. Možda su postotne marže nešto manje, ali poslovanje ipak napreduje. Ne mogu reći da među tvrtkama koje danas viđam vidim puno onih koje su u ozbiljnim problemima.
Je li to zato što poduzetnici danas stvarno dobro znaju što rade ili zato što već godinama imamo na raspolaganju velik iznos europskog novca, od grantova do NPOO-a?
Teško mi je to procijeniti. Novca danas svakako ima. Ali, s druge strane, pogledajte primjer Spana. Oni otvaraju tvrtke u inozemstvu, izdaju obveznice, pa čak i sustainability-linked obveznice. Dakle, izvora financiranja danas stvarno ima puno. Možete birati između kredita, obveznica, private equity fondova… Ako ste kvalitetna tvrtka i spremni ste za razvoj, novac danas nije teško pronaći. To više nije glavni problem.
A gdje onda danas najviše zapinje?
Iskreno, nisam siguran da uopće zapinje. Mi se jednostavno volimo žaliti. Ono o čemu smo prije govorili odnosi se na kompanije koje žele izaći na burzu. Ako želiš biti listan, postoje pravila po kojima moraš igrati. Svoju tvrtku možeš dugo voditi vrlo neformalno i bez posebne strukture. Ako si dobar menadžer, to može funkcionirati. Ali kako tvrtka raste, moraš promijeniti organizaciju.
Zato mnoge tvrtke ostanu male. Vlasnik ih dovede do određene razine, ali dalje više ne zna ili ne može sam. Ako želiš izgraditi veliku kompaniju, treba ti drukčija organizacija i drukčiji način upravljanja.
Može li se to napraviti bez pomoći konzultanata, savjetnika ili revizora?
Sve se može, ali teško. Zašto biste pokušavali sami otkrivati nešto za što već postoji znanje i ljudi koji su to prošli mnogo puta?
Vidim dosta tvrtki koje se muče upravo zato što nemamo razvijenu kulturu korištenja konzultanata. Volimo misliti da sve možemo sami. Slično je i s nekim drugim stvarima. Često živimo u percepciji od prije 20 godina. Primjerice, još uvijek se zna reći da se radnici ne plaćaju, a danas, realno, ako netko nije zadovoljan plaćom, vrlo brzo može pronaći drugi posao. Danas je tržište rada potpuno drukčije nego prije. Posla ima jako puno. Rekao bih da je danas više vrijeme zaposlenika nego poslodavaca.
Ali ovisi i o sektoru.
Naravno da ovisi. Moraš se prilagođavati promjenama. Ako danas oreš konjima, možda više neće biti dovoljno posla. Ako znaš voziti traktor, vjerojatno hoće. To je samo primjer, ali poanta je da se tržište mijenja.
Naravno, svi bismo voljeli raditi ono što volimo. Ali postoji ona izreka: dobro je raditi ono što voliš, pod uvjetom da je netko spreman to i platiti. Nekad ono što voliš može ostati hobi. Ako želiš živjeti od svog rada, moraš biti realan i ponuditi tržištu ono što ono traži.
Gdje kod poduzetnika vidite najveći prostor za napredak?
Danas je to bez dvojbe umjetna inteligencija i digitalizacija. Svi o tome pričamo i svi kažemo da koristimo AI, ali mislim da ga zasad koristimo prilično površno. Većina će uzeti ChatGPT ili Copilot kako bi brže napisala e-mail ili pripremila dokument. To je korisno, ali to nije prava vrijednost umjetne inteligencije. Danas svi pišemo ljepše mailove. Moja supruga odmah primijeti kad pošaljem duži e-mail kakav inače ne bih napisao. Kaže: “Danas si imao vremena?” Danas imam pomoćnika koji mi napiše i malo duže i malo ljepše.
Ali pravi potencijal nije u tome da uštedimo dva sata dnevno. Pravi potencijal je u tome da pomoću AI-ja budemo inovativniji, kreativniji, da razvijamo nova tržišta i nove proizvode. Baš sam nedavno bio u Monaku na svjetskom izboru za EY Poduzetnika godine i jedan od govornika, Mo Gawdat koji je radio u Google X-u, rekao je nešto što mi je ostalo u sjećanju: nemojte koristiti umjetnu inteligenciju samo da budete brži i jeftiniji. Koristite je da napravite nešto superiorno, nešto što bez nje ne biste mogli napraviti. Mislim da upravo tu postoji najveći prostor za napredak.
Koristite li kod vas konkretno AI alate na način da će dovesti do smanjenja broja zaposlenih?
To je teško reći. Mi očekujemo da nam za daljnji rast vjerojatno neće trebati toliko zaposlenika koliko bi nam trebalo prije, ali zasad nemamo smanjenje broja ljudi zbog AI-ja. Nije to još situacija da uz AI troje ljudi odradi ono što je prije radilo petero pa su ovo dvoje višak. To zasad nije tako. Sad, ako oni nešto odrade pa mi ni ne kažu, to ja ne mogu znati. (smijeh, op.a.)
Vidim da možda neke stvari danas odradimo malo lakše nego prije, ali upotreba AI-ja još nije toliko napredovala, čak ni kod nas. Osobito u reviziji. Mi smo vrlo oprezni jer nam je sigurnost podataka jako važna. Tek smo prije nekoliko mjeseci dobili mogućnost korištenja određenih licenci. Prvo smo ih mogli dobiti samo uz posebna odobrenja, a tek sada smo dobili mogućnost da ih koriste svi. I opet, samo licencirane alate i samo one koje je odobrio EY. Nema toga da svatko uzme što god želi koristiti.
Zbog toga sve ide sporije. Ne mogu reći da AI koristimo na sve strane. Mislim da bismo mogli puno više, ali ipak smo dosta oprezni. U početku je postojao veliki strah upravo zbog toga gdje bi podaci mogli završiti. Zato smo prvo razvili interni model za koji smo bili sigurni da nije povezan ni s čim drugim. Sad se stvari postupno testiraju i uvode. Zapravo, često koristimo jednu generaciju stariji softver, tek kada smo sigurni da su svi sigurnosni standardi zadovoljeni. Nama je reputacija sve. Tko bi nam dao reviziju da postoji mogućnost da podaci završe negdje gdje ne bi smjeli?
Kad gledate kompanije i ono što investitori traže, što ih danas najviše privlači, a što odbija? Iz jednog VC fonda rekli su mi da je prvi dojam često presudan. Ako poduzetnik ne zna ispričati svoju priču i ne ostavi dobar dojam, gotovo je. Tek poslije dolaze brojke.
Doslovno kako ste rekli. Ali stvarno ovisi o tome o kakvom se investitoru radi. Privatno ulažem kao poslovni anđeo – tu prije svega ulažeš u čovjeka. Nećeš valjda ulagati u nekoga tko priča nešto što nema smisla. Ali ako netko ima dobru ideju, možda ima iskustvo i vjeruješ da bi to mogao napraviti, onda riskiraš. U tom slučaju ne možeš očekivati brojke kao kod velike kompanije. Očekuješ ipak da se čovjek potrudio i napravio tri slajda prezentacije. Da nije došao na kavu i rekao: “Ajde da vam ja sad ispričam ideju.”
Ako se ne možeš potruditi strukturirano pokazati svoju ideju na nekoliko slajdova – ne mora ih biti puno, čak je bolje da ih je manje – onda to nije dobar početak. Moraš pokazati da imaš tim i da znaš što radiš. Osobno to tako gledam. Možda nisam potpuno relevantan, ali ako mi se svidiš i ako vjerujem da to možeš napraviti, meni je to dovoljno da razmislim o ulaganju u startup ili neku novu ideju.
Kasnije, kad govorimo o tvrtki koja posluje pet ili deset godina, onda više ne pričamo o početku. Onda gledamo rezultate. Imaš li rast prihoda? Kolika ti je EBITDA? Kako izgleda u odnosu na benchmark industrije? Imaš li potencijal za daljnji rast? Nije dovoljno imati stabilnu i profitabilnu tvrtku. Možeš rasti za stopu inflacije, ali to zapravo nije stvarni rast. Ako posluješ na ograničenom tržištu, onda je puno važnije imaš li ambiciju izaći na međunarodna tržišta. Tu se već gledaju brojke, planovi i projekcije. Ali i tada je tim jako važan. Ima li taj tim ‘track record’? Jesu li već prije napravili nešto slično?
Uvijek mi je zanimljivo kad dođu ljudi koji deset godina imaju firmu, posluju stabilno, profitabilni su i onda odjednom predstave veliki plan rasta. Pitaš se što ih je dosad sprječavalo. Možda su stvarno nešto naučili i sad vide novu priliku, ali često ljudi godinama rade isti posao, imaju novac i zapravo im kapital ni ne treba, a onda odjednom predstavljaju veliki iskorak.
Kad privatno ulažem, imam grupu prijatelja s kojima investiram i često nemamo isto mišljenje. Netko kaže: “Meni je ovaj dobar”, drugi kaže da nije. Netko vjeruje osnivaču, netko ne. To je sasvim normalno. Ali meni se uvijek pokazalo da je čovjek presudan. U biznisu jedna osoba može napraviti ogromnu razliku. Za svaki biznis, treba postojati jedna osoba koja gura, koja ima ideju i koja okuplja ljude oko sebe. Onda se mora okružiti ljudima koji su u svojim područjima bolji od njega. Ne treba vam sto ‘rainmakera’. Treba vam jedan ili dva, ali ljudi koji znaju okupiti odličan tim. Tu ego ne smije biti prevelik. Ego nekad pomaže, ali mora biti pod kontrolom. Kad se okružiš kvalitetnim ljudima, onda dolaze i rezultati.
Što biste rekli što treba promijeniti u poduzetničkom okruženju? Regulatorni okvir, mindset, ambicije, papirologiju… Što vas danas najviše, recimo tako, živcira kad razgovarate s poduzetnicima?
Ne znam bih li rekao da me nešto posebno živcira. Kad razgovaram s poduzetnicima, često čujem isti narativ – smetaju papiri, žigovi, administracija. Ali zapravo, kad razgovarate s onim najjačima, oni vam često kažu: “Samo nam nemojte pomagati. Samo nas pustite na miru.”
Mislim da poduzetnici prije svega žele predvidivost. To je ono što im je najvažnije. Čak nije presudno kakav je sustav, nego da je stabilan i predvidiv. Ako gradim tvornicu, pogon ili veliku poslovnu zgradu, moram razmišljati dugoročno. Moram znati da će pravila igre vrijediti i za pet ili deset godina. Onda mogu napraviti poslovni plan i organizirati poslovanje.
Ako se nešto već mijenja, onda neka se to najavi dovoljno unaprijed i neka postoji prijelazno razdoblje. Mislim da se zapravo već krećemo u tom smjeru. Možda to ne primjećujemo dovoljno, ali više nemamo toliko promjena zakona preko noći. Ipak sve prolazi određene procedure. To je, po meni, prva stvar.
Što je druga stvar?
Evo, uzet ću za primjer porez na ekstraprofit. Iskreno, mislim da uopće ne bismo trebali ići u tom smjeru. Vrlo je teško odrediti što je zapravo ekstraprofit. Što ako je netko prije nekoliko godina investirao u novi pogon, razvio novi proizvod ili novu uslugu, a sada mu se ta investicija isplatila i rezultati su bolji? Je li to ekstraprofit? Nisam ulazio u detalje kako je taj porez zamišljen i kako se obračunava, ali mislim da je to jako teško objektivno definirati. Rijetko vidim tvrtku koja je odjednom postala izrazito profitabilna bez razloga. U pravilu je to rezultat investicija koje su napravljene godinama ranije. Tek kasnije vidi se rezultat tog rada. Većina poduzetnika koje poznajem ne isplaćuje dobit pa je troši. Mislim da postoji pogrešna percepcija da poduzetnik zaradi i onda novac potroši na sebe.
Po mom iskustvu, velika većina stalno ulaže natrag u tvrtku. Grade nova skladišta, nove pogone, zapošljavaju ljude, šire poslovanje. Naravno da si isplate dovoljno da dobro žive. Preuzeli su rizik i mislim da imaju pravo dobro živjeti. Ali većina novca ponovno završi u kompaniji. Zato mislim da je vrlo teško govoriti o nekakvom ekstraprofitu.
A paušalni obrti?
Tu se digla velika buka oko povećanja od 82 posto. Da, nominalno povećanje izgleda veliko, ali efektivno govorimo o porezu od oko 14 posto, sada najnovijim prijedlogom smanjenom na 12-13 posto. Neke stvari jednostavno treba urediti. Ako postoji prikriveno zapošljavanje, onda to treba riješiti. Ali isto tako mislim da te stope nisu pretjerane. Možda je problem upravo u tome što ljudi ne vole iznenađenja. Opet se vraćamo na onu predvidivost.
Možda bi bilo bolje reći: “Ljudi, ovo neće vrijediti od sljedeće godine nego od one iza nje.” Onda svi imaju vremena pripremiti se i reorganizirati poslovanje. Sjetite se fiskalizacije. Ljudi su mjesecima unaprijed znali da dolazi pa su se svejedno bunili. To je jednostavno ljudska priroda. Ljudi po prirodi ne vole promjene. To vrijedi za sve, ne samo za poreze.
Osim predvidivosti, što biste još mijenjali da imate čarobni štapić?
Kad bih stvarno imao čarobni štapić, promijenio bih mentalni sklop u Hrvatskoj. Mislim da smo previše skloni žaljenju. Volio bih da budemo društvo koje razmišlja pozitivnije. Duboko sam uvjeren da bi samo pozitivniji ‘mindset’ donio Hrvatskoj nekoliko postotnih bodova većeg BDP-a.
Ja sam kroz život naučio jednu stvar. Ako misliš da se nešto može napraviti, vrlo često se stvarno može. Ako unaprijed misliš da se ne može, onda se gotovo sigurno neće ni dogoditi. Kad ste okruženi pozitivnim ljudima, odjednom se čini da je sve moguće. Dovoljan je jedan izrazito negativan čovjek da povuče cijelu grupu prema dolje. A mi kao društvo još uvijek nismo baš skloni jedni drugima reći: “Bravo.” Mislim da nam toga nedostaje.
