Petnaestak godina nakon stupanja na snagu Zakona o trgovačkim društvima tržište se rješava velika broja neuspješnih i prezaduženih poduzetnika koji su uz prešutnu suglasnost vjerovnika gomilali dugove, a svoje tvrtke lišili imovine, tako da vjerovnici ostanu kratkih rukava.

Neuspješna dionička društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) koje vjerovnici nisu kaznili stečajem brzopotezno će dokrajčiti trgovački sudovi. Fina je predala dugačak popis tvrtki koje prema članku 70 posljednje Novele Zakona o sudskom registru trebaju brzo nestati s tržišta. Činom brisanja njihova upisa iz sudskog registra odvija se proces čišćenja. Iako je cilj neupitan: eliminacija loših i opasnih subjekata, postoji niz nepoznanica. Što će biti konačna odluka svakog od njihovih vjerovnika, prvo je pitanje. K tome, znaju li vjerovnici što se zbiva s dužnicima? Spavaju li mirno s obzirom na to da još postoji šansa da vjerovnici zatraže obeštećenje? Iako je država, čini se, oprostila 2,7 milijardi kuna potraživanja na osnovi poreza i ostalih javnih davanja svojim dužnicima iz redova tvrtki koje su na listi brisanja, golem je broj vjerovnika iz privatnog sektora. Kako je kriza sve dublja, čini se da ne treba isključiti da će pojedini vjerovnici u posljednji tren prirediti iznenađenje dužnicima.

Navodno će biti rijedak slučaj da će oni zaustavljati brisanje dužnika iz registra tražeći stečaj, a razlog je manjak imovine dužnika. Preostaje im mogućnost da pokrenu parnicu po Zakonu o trgovačkim društvima i Stečajnom zakonu s ciljem nadoknade štete iz privatne imovine direktora i osnivača. No, ta varijanta polazi od pretpostavke da vjerovnici pažljivo prate internetske stranice trgovačkih sudova. Kada vide da je subjekt koji i njima duguje u situaciji da ga sud namjerava izbrisati, trebaju donijeti konačnu odluku: oprostiti dugove ili se odlučiti na parnicu. Odluče li se na tužbu, što jest zadnja šansa, te pokušaju tako nadoknaditi svoju štetu na privatnoj imovini direktora i osnivača, najveće šanse imat će, čini se, ako je došlo do miješanja privatne imovine osnivača i imovine društva. U Ministarstvu pravosuđa, naime, doznajemo da se u slučaju miješanja imovine osnivač više ne može pozivati na privilegij ograničene odgovornosti.

Da – Direktori moraju dati imovinu jer nisu pokrenuli stečaj
Profesor Pravnoga fakulteta u Zagrebu Mihajlo Dika smatra da će krajnje neuredni gospodarski subjekti – a to su svi oni koji su ostali dužni svojim vjerovnicima ili nisu čak bili sposobni ispunjavati zakonske obveze, kao što je dostavljanje financijskih izvješća u Financijsku agenciju, zapravo biti nagrađeni činom brisanja iz sudskog registra a ne kažnjeni. “Ne doživljavam odredbu članka 70 posljednje Novele Zakona o sudskom registru kao sankciju nego više kao svojevrsnu nagradu jer će nakon što budu izbrisani moći ponovno osnovati novu tvrtku. Oni neće biti sankcionirani pri osnivanju novih tvrtki, a d.o.o. ne bi smio biti krinka iza koje će se događati nedopuštene aktivnosti. Ako je neka tvrtka došla u stanje insolventnosti, njezine odgovorne osobe trebale su predložiti otvaranje stečaja.Odgovorne osobe odgovaraju svojom imovinom za obveze dužnika, tj. d.o.o.-a, nakon što je on postao insolventan zato što nisu u zakonskom roku pokrenule stečaj, što im je po zakonu dužnost”, kaže Dika.Odgovornost cjelokupnom osobnom imovinom odnosi se na situaciju kad je vlasnik istodobno odgovorna osoba. “Ako tvrtka dođe u stanje insolventnosti, a vlasnik koji je ujedno odgovorna osoba i dalje se zadužuje, primjerice, uzima robu i ne plaća, tada on odgovora cjelokupnom svojom imovinom vjerovnicima za štetu koju im je prouzročio nastavljanjem poslovanja tvrtke i neprijavljivanjem stečaja”, objašnjava Dika. Smatra da bi odgovorne osobe trebale imovinski-pravno odgovorati svojim vjerovnicima jer su u golemu broju slučajeva zapravo opljačkale svoje vjerovnike i isisale novac iz tvrtki. Na udaru takvih tužbi potencijalno se, dakle, nalaze vlasnici koji su ujedno direktori te oni direktori preko kojih su vlasnici izvukli novac.

Ne – Statistika sudske prakse pokazuje da tužbe ne prolaze
Tužbe vjerovnika za namirenje štete od direktora propalih poduzeća koje bi na svojem džepu osjetili posebice direktori propalih d.o.o.-a, oni koji su ujedno jedini osnivači, u sudskim bi postupcima, čini se, završile neslavno, mišljenje je odvjetnika Miće Ljubenka. “Ne isplate se tužbe vjerovnika za naknadu štete iz privatne imovine uprava dužnika koje čeka brisanje iz sudskog registra”, kaže i objašnjava da razlozi za brisanje nisu automatska osnova za osobnu imovinsko-pravnu odgovornost upravljačkih struktura društava s ograničenom odgovornošću koji su napravili dugove vjerovnicima. Sudeći i po dosadašnjoj sudskoj praksi, tvrdi taj odvjetnik, vjerovnici još uvijek nemaju pravoga razloga zašto bi vjerovali da bi na taj način došli do svoje naknade štete i u najnovijim slučajevima brisanja. Njegovo je stajalište da parnični sudovi restriktivno tumače zakonske odredbe po pitanju osobne odgovornosti uprava insolventnih d.o.o.-a. Dokaz je, kaže, i objavljena statistika Vrhovnoga suda RH. Njegova je analiza pokazala da su od 100 pravomoćno i konačno riješenih presuda u takvim parničnim postupcima vjerovnici izgubili parnice u čak 95 predmeta. U parnicama, pak, u kojima su vjerovnici ipak “pobijedili” svojega dužnika i došli do pozitivne presude o naknadi štete nije od pomoći bio sam Zakon o trgovačkim društvima, koji regulira odgovornost uprave, nego je odgovornost prethodno utvrđena u kaznenom postupku protiv odgovorne osobe tvrtke koja je bila tuženi dužnik. Iako je svaka od analiziranih presuda specifična (svaki predmet slučaj je za sebe), znakovito je da pokušaji vjerovnika na koncu završavaju negativnom presudom, pa je pitanje zašto je tako. Ljubenko kaže da sudska praksa traži i dodatne uvjete. Primjerice, propust predlaganja stečaja osnova je za odgovornost samo ako bi se dokazalo da bi se u ranijem stečaju vjerovnik namirio, što je vjerovniku nemoguće dokazati.