U ovom trenutku što brže treba potvrditi odnosno formirati novu Vladu i već tijekom ljetnog mandata napraviti mini-rebalans, mišljenja je većina makroekonomskih stručnjaka. Većina ih smatra i da je nova postava Vlade u pogledu rebalansa i rezova na neki način rasterećena utega i pritisaka predsjedničke kandidature.

Tvrdi to i Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta, ističući da bi ljetna ‘light’ verzija rebalansa obuhvatila realno valoriziranje prihoda, a na rashodnoj strani u prvom bi koraku, uz preraspodjele pojedinih pozicija između i unutar pojedinih ministarstva, smanjenje bilo relativno malo, vjerojatno manje od milijardu kuna. Razlog tome je što se u toj fazi još ne bi zadiralo u socijalna prava za što, pak, treba i promjena normativnog okvira. A to je moguće tek krajem rujna. S ‘polovičnim’ rebalansom veoma je bitno odmah krenuti kako bi ministarstva i korisnici proračuna prestali gomilati obveze i nastavili s nabavkama za koje nema novca, a sad jesu u proračunu, ističe Lovrinčević. Uz spomenute poteze tijekom ljeta, za ranu jesen ostalo bi postići suglasje i provesti i teži dio, zadiranje u socijalna prava. Ukratko, proračun će u nastavku godine sigurno imati velikih problema ne poduzmu li hitno spomenuti potezi. Vlada se teško može zadužiti vani za iznos koji sugerira dosadašnja dinamika izvršenja proračuna i predvidivi tempo u ostatku godine. I eventualna realizacija već razmatranog izdanja ‘samurai’ obveznica na japanskom tržištu može samo malim dijelom pokriti proračunski manjak koji se očekuje u slučaju da u relativno kratkom roku ne uslijede rezovi, a koji se za cijelu godinu u konačnici procjenjuje na oko 14 milijardi kuna. Procjenjuje se, naime, da se u Japanu može ciljati na 200-250 milijuna eura. Istodobno, općepoznato je da je kreditni potencijal na domaćem tržištu prilično ograničen, a u središnjoj banci nedvojbeno su s jakim razlogom i ovih dana isticali kako ga neće napuhavati da bi država i kvazidržavne institucije mogle namirivati nesmanjene apetite za potrošnjom.

Ne dođe li do žurnih poteza koji bi vodili ka rezanju potrošnje, preostalo bi traženje suradnje odnosno pomoći MMF-a, koji bi osigurao alibi za te rezove. Kao što se dosad često isticalo, MMF danas ima novca, a i relaksirao je svoje standardne zahtjeve za priskakanje u pomoć državama koje imaju problema s održavanjem i jačanjem vanjske likvidnosti. Sve to stoji, no u razmatranju poziva MMF-u možda nije zgorega u nekoliko novijih primjera vidjeti što se od vlada baltičkih zemalja ili Mađarske tražilo. U tim zemljama na kopnjenje dotoka stranog kapitala lančano se nadovezalo trošenje deviznih rezervi, slabljenje valuta i prijetnja sloma javnih financija.Dijelom zbog ocjene stanja ekonomije i javnih financija, a dijelom zbog percepcije političke realnosti na nedostatak snage i političke volje da se smanje realni rashodi kao odgovor u tim je zemljama ponuđena deprecijacija tečaja. Na taj način tečaju i inflaciji prepusti se da ih svedu u prihvatljive okvire.Scenarij obraćanja MMF-u u kojemu bi se od Hrvatske narodne banke tražila promjena tečajne politike suštinski je u suprotnosti s temeljnim opredjeljenjima hrvatske monetarne vlasti. Imajući u vidu čvrstu opredjeljenost središnje banke za stabilnost tečaja, prilično je izvjesno, naime, da guverner Željko Rohatinski na takav aranžman ne bi pristao. I za eventualni aranžman s MMF-om treba već sad povlačiti poteze. Najlošija varijanta, neovisno o MMF-u, bila bi da se formiranje Vlade otegne i da se na kraju ljeta zapravo uđe u prijevremene izbore. U tom slučaju ne bi imao tko odraditi ni rebalans ni sklapanje aranžmana. Premda ni to ne isključuje rezove potrošnje i zadiranje u socijalna prava i u pravilu je bolje da vlada sama smogne snage za njih.