Postoji jedna rečenica koju često čujem u različitim gradovima, u različitim dvoranama i iz usta različitih dionika: građani nemaju svijest. Ta rečenica zvuči kao dijagnoza, ali u stvarnosti je često izgovor. Jer, svijest nije nešto što se građaninu dogodi nakon još jednog plakata i još jedne objave na društvenim mrežama. Svijest je navika, a navika je proizvod okruženja, ponavljanja i jasnih posljedica. U gospodarenju otpadom to znači: pojedinac može biti motiviran, ali sustav mora biti dizajniran tako da motivacija ima smisla i da je svima jednako izvediv.
Korisnici usluge
Ako želimo iskreno govoriti o svijesti pojedinca, moramo prestati tretirati građane kao publiku i početi ih promatrati kao korisnike usluge. Korisnik ne razmišlja o strateškim dokumentima, on razmišlja o tome ima li gdje odložiti otpad, je li pravilo jasno, hoće li mu netko sutra vratiti kantu jer nije dobro razvrstao i zašto je prije mjesec dana bilo jedno, a danas drugo. Razmišlja o mirisu ljeti, o vrećicama koje pucaju, o tome hoće li ga susjed gledati kao čudaka jer pere ambalažu i o tome je li mu račun pošten. To su realne točke dodira svijesti i prakse.
Zato imam jasan stav: svijest pojedinca u gospodarenju otpadom ne podiže se moraliziranjem, nego dizajnom sustava koji smanjuje trenje i povećava povjerenje. Kada je razvrstavanje komplicirano, ljudi odustaju. Kada je komunikacija kontradiktorna, ljudi se povlače. Kada nema vidljivog učinka, ljudi se cinično nasmiju i nastave po starom. Nije to nužno lijenost – to je racionalna reakcija na kaos.
Pogledajmo tipičan stan u zgradi. Višečlana obitelj, tempo života, mali kuhinjski prostor, dvije ili tri kante koje se stalno pune, mirisi, djeca, posao, a uputa je dugačka, sitno tiskana i puna iznimaka. Onda očekujemo da će osoba, nakon osam sati radnog dana i obveza, odjednom postati logističar, analitičar materijala i tihi heroj kružne ekonomije. To je nerealno. Svijest bez operativne jednostavnosti ostaje teorija, a teorija se u kuhinji ne primjenjuje.
Upravo je zato biootpad najbolji lakmus test svijesti pojedinca. Biootpad je blizak, svakodnevan i emotivan jer se veže uz hranu, a tehnički je osjetljiv jer brzo smrdi, curi i privlači nametnike. Ako sustav tu ne radi, neće raditi ni na plastici, ni na papiru, ni na tekstilu. Kada netko kaže da građani nemaju svijest, najprije postavim protupitanje: je li građanin dobio uvjete da ta svijest postane rutina? Je li dobio odgovarajuću ventilirajuću kanticu i kompostabilnu biorazgradivu vrećicu, jasnu uputu koju vidi svaki dan, a ne negdje na letku, te realan raspored odvoza? Je li dobio povratnu informaciju, ne kaznu iz vedra neba, nego fer i predvidljivu kontrolu? Je li dobio osjećaj da njegov trud nije uzaludan?
Drugi ključni element, o kojem se premalo govori, je društvena norma. Ljudi ne razvrstavaju samo zato što ih je netko uvjerio da je to ispravno, razvrstavaju kada osjete da je to standard zajednice. Kada vide da i drugi to rade. Kada zgrada ima pristojno uređen spremišni prostor. Kada je kontejner čist i kada netko redovito uklanja nered oko njega. Kada je neodgovorno ponašanje jasno prepoznato kao iznimka, a ne kao pravilo. Svijest je zarazna, ali jednako tako, zarazan je i cinizam. Dovoljno je nekoliko loših iskustava, nekoliko prepunih spremnika i nekoliko situacija u kojima netko kaže da sve to ionako ide zajedno pa da se raspadne trud koji se gradio mjesecima.
Povjerenje je imperativ
Tu dolazimo do povjerenja, najpodcjenjenije valute u komunalnom sustavu. Povjerenje se ne gradi parolama, nego dosljednošću i stabilnošću pravila. Kada se upute i kriteriji često mijenjaju, bez jasnog obrazloženja i bez prijelaznog razdoblja, građani vrlo brzo zaključuju da se ni sustav ne drži onoga što traži od njih. Najvidljiviji i najštetniji primjer takve nedosljednosti upravo su pravila vezana uz biootpad. U jednom je gradu poruka praktično sve može u biootpad, dok je u drugom popis dopuštenog i zabranjenog taksativan, detaljan i restriktivan. Rezultat je predvidljiv: ljudi ostaju zbunjeni, međusobno se uspoređuju i sasvim se logično pitaju kako je moguće da je ondje ispravno ono što se kod nas tretira kao pogreška.
U takvom okruženju ne slabi samo motivacija za razvrstavanjem. Slabi i temeljni osjećaj pravednosti, a s njim i spremnost da se građanin uopće trudi. Jer, ako pravila nisu jasna i usporediva, a poruke nisu ujednačene, odgovornost se prebacuje na pojedinca, dok sustav ostaje nedorečen. Povjerenje, jednom narušeno, najteže se vraća upravo zato što je najčešće izgubljeno zbog sitnica koje se ponavljaju svaki dan.
Ako se traži razvrstavanje, a istodobno se ne osigurava odgovarajuća infrastruktura, poruka je jasna: forma je važnija od rezultata – a kada forma postane cilj, svijest se pretvara u otpor. Zato je moj zaključak pomalo neugodan, ali nužan: svijest pojedinca ogledalo je ozbiljnosti sustava. Nije jedini faktor, naravno. Postoje razlike u odgoju, kulturi, obrazovanju i kućnim navikama. No, u prosjeku ljudi rade ono što je najlakše i tu nema moralne drame, to je ljudska priroda. Dobar sustav to prihvaća i vodi ljude prema željenom ponašanju. Loš sustav se ljuti na ljude.
Što onda znači odgovorna, zrela kolumna o svijesti pojedinca? Za mene to znači prestati s infantilnom podjelom na dobre i loše građane i krenuti od tri pitanja koja su operativna, a ne ideološka. Prvo: koliko je razvrstavanje jednostavno, brzo i čisto u realnom životu, a ne na prezentaciji? Drugo: koliko je povratna informacija brza i pravedna – jer bez povratne informacije nema učenja? Treće: koliko je rezultat vidljiv – jer bez rezultata nema smisla?
Vidljiv rezultat ne mora biti spektakl. Nekad je dovoljno da se sakupljači usude reći: ovaj mjesec imali smo manje miješanog otpada u toj i toj zoni, ali porasla je nečistoća u plastici pa ćemo sljedeća dva tjedna biti prisutni na terenu i pomoći vam da razjasnimo dileme. To je ozbiljna komunikacija. To je odnos. To je stvaranje osjećaja zajedničkog cilja, bez patetike i bez prijetnji.
I da, pojedinac ima odgovornost. Ne bježim od toga. Svijest nije samo pitanje informiranosti, nego i pitanje karaktera. Ako netko namjerno baca biootpad u miješani otpad jer mu se ne da, to nije problem edukacije, nego problem stava. Ali, čak i tada sustav mora imati mehanizam koji takvo ponašanje čini skupljim, težim ili društveno neprihvatljivim. U suprotnom, šaljemo poruku da je savjesnost naivnost.
Mjerljive navike
U ovoj temi biram biti pragmatičan. Ne vjerujem u kratke kampanje, vjerujem u dugoročnu disciplinu. Ne vjerujem u moralne lekcije, vjerujem u kvalitetu usluge. Ne vjerujem u općenite rečenice o svijesti, vjerujem u mjerljive navike. Kada se te navike jednom stvore, svijest dođe sama, kao posljedica uspjeha, a ne kao preduvjet.
Na kraju, možda najvažnije: svijest pojedinca nije cilj sama po sebi. Cilj je uredniji grad, manje otpada na odlagalištu, čišći tokovi sirovina, kvalitetniji kompost i sigurniji sustav. Svijest je sredstvo, a sustav je okvir. Kad to pomiješamo, dobivamo beskonačne rasprave i malo stvarnih pomaka.
Ako bih ovu kolumnu sveo na jednu misao, ona bi bila ova: kad netko kaže da građani nemaju svijest, ja čujem da sustav nema dizajn – a dizajn je upravo ono što od svijesti radi rutinu. I obrnuto.
