Hrvatska je na pola puta k uvođenju integriranog sustava gospodarenja otpadom.

Radi o velikoj i kompleksnoj reformi tijekom koje će trebati savladati velike tehnološke, organizacijske, pa i psihološke izazove. Od sustava primarne selekcije komunalnog otpada, preko stvaranja efikasne infrastrukture za njegovo prikupljanje i manipulaciju, do uspostave centara gospodarenja otpadom, obrade otpada i plasmana na tržište sekundarnih sirovina, svi ti dijelovi sustava trebali bi doprinijeti tome da Hrvatska do 2020. ostvari svoj cilj o 50 posto odvojeno prikupljenog papira, plastike i metala. No, iako su ti ciljevi nominalno državni, sama provedba ovih mjera aktivne politike prepuštena je prvenstveno jedinicama lokalne samouprave koje samostalno ili putem svojih komunalnih tvrtki provode nužne investicije i mjere.

Utoliko, uvođenje integriranog sustava gospodarenja otpadom i sve aktivnost povezane s njim ima potencijala postati jedan od najdinamičnijih generatora novog ciklusa gospodarskog rasta u Hrvatskoj. Pri tome značajan udjel nužnih investicijskih sredstava osigurat će se iz fondova Europske unije i Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Samo u protekle 2,5 godine iz tih izvora u projekte vezane za gospodarenje otpadom uloženo je više od pola milijarde kuna, a u narednim godinama taj iznos biti će i višestruko veći, prvenstveno zahvaljujući velikim ulaganjim u projekte gradnje županijskih i regionalnih centara gospodarenja otpadom. 

Najvažnija je edukacija
Ipak, iskustva iz stranih država pokazuju kako je novac važan, ali ne i jedini preduvjet stvaranja integriranog sustava gospodarenja otpadom. Prvenstveno, da bi Hrvatska ostvarila svoje ciljeve, bit će nužno uložiti velike napore u stvaranje povoljnog regulativnog okvira, definiranje novih proizvoda i usluga, uvođenje međunarodno najboljih poslovnih praksi i standarda, te uspostavu kvalitetne komunikacije s širom javnošću. Ovo potonje posebno je važno, s obzirom na činjenicu da je uvođenje integriranog sustava gospodarenja otpadom u suštini proces koji podrazumijeva značajne promjene u navikama i ponašanju građana.

Te fundamentalne promjene mogu se poticati kroz regulativni okvir, zakonske obaveze, stroge penale i tarifne modele. Dugoročno, ta mentalitetska promjena mora se poticati kroz intenzivnu edukativnu kampanju čiji dijelovi moraju biti uključeni čak i u kurikulume službenog obrazovnog sustava. Koncept održivog integriranog sustava gospodarenja otpadom utoliko je, evidentno, multidisciplinarni problem, na koji se odgovoriti može samo putem široke suradnje svih dionika društvenog razvoja. Sukladno tome, i neuspjeh te suradnje rezultirat će potencijalno golemom društvenom štetom, od koje su moguće novčane kazne od strane EU tek najočitiji dio. Danas, kad Hrvatska stoji na samom početku tog procesa ne treba imati iluzija kako će, koliko god bude pedantno i minuciozno pripremljen, taj projekt napredovati bez poteškoća. Poteškoća će biti, vjerojatno i velikih problema, pa i financijskih gubitaka. Otpad je danas tržišna roba, a tržište otpada i sekundarnih sirovina – kao i većina drugih – vibrantna su i volatilna okruženja koja zahtijevaju stalnu prilagodbu. 

Nema vremena za neaktivnost
U sustavu gospodarenja otpadom Hrvatska značajno kasni za razvijenim zemljama zapadne Europe, no ako postoji dobra strana kaskanja za trendovima, onda je to činjenica da danas imamo priliku učiti iz uspjeha i promašaja drugih prije nas i s puno većom dozom izvjesnosti odabrati ono za što vjerujemo da je pravi put. Možda se taj izbor za nekoliko desetljeća i ne pokaže kao najbolja opcija, no mogućnost neuspjeha nikad ne bi trebao biti razlog za nepoduzimanje. Jer, neaktivnost najsigurniji je način da se ne pogriješi i ništa ne učini. Hrvatska nažalost više nema vremena za neaktivnost po pitanju otpada.