Mi nemamo naftu ili druga prirodna bogatstva. Ono što Finci imaju je znanje”, izjavila je ravnateljica jedne finske škole objašnjavajući novinarki Wall Street Journala razlog iznimnih rezultata mladih Finaca u međunarodnim natjecanjima iz matematike. Isticanje znanja ponovio je za nedavnog posjeta Zagrebu Pekka Huhtaniemi, državni tajnik za trgovinu te bivši savjetnik premijera za gospodarska pitanja. Jedno od najfascinantnijih područja ekonomske znanosti i djelatnosti upravo je ono vezano uz znanja, odnosno ljudski kapital. Zna se da ljudski kapital i tehnologija povećavaju gospodarski rast u dugom roku, ali zasad još nije otkriven adekvatan način mjerenja njihovog utjecaja. Ekonomisti su krajem 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća pokušali dokazati što to povećava bruto domaći proizvod te čemu bi vlade trebale težiti u podržavanju dugoročnog stabilnog rasta. I dok su dva faktora, rad i kapital, za koje se prvotno mislilo da jedini dovode do rasta, moguće izračunati, odnosno moguće je pratiti njihovu promjenu kroz vrijeme, pojavio se treći čimbenik koji danas zaokuplja pozornost vodećih stručnjaka. Riječ je, naime, o promjenama u tehnologiji, odnosno napretku u znanju kako inpute pretvoriti u output. Da bi tehnologija bila uopće izumljena ili pak uvozom uveden u neku zemlju, potrebno je ljudsko znanje, odnosno ljudski kapital.

Predmet divljenja
Finska – zemlja s otprilike jednakim brojem stanovnika kao Hrvatska, no s kudikamo nepovoljnijim prirodnim uvjetima za život – danas se smatra uspješnom razvojnom pričom kojoj se dive mnogi autori udžbenika. Finska vlada je 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća velikom budžetskom potrošnjom potaknula ulaganja u obrazovanje. Taj je entuzijazam ubrzo zahvatio i kompanije i građane pa se država kasnije mogla povući s mjesta glavnog generatora investiranja u istraživanja i razvoj. Takva politika vlade dovela je do novog zaleta države blagostanja, dobra kojim se Skandinavci ponose, a istodobno modela koji je ostao zagonetka mnogim svjetskim ekonomistima. Finci ne vole nejednakosti, osobito ne u obrazovanju, ali zato nisu manje kapitalistička privreda od, recimo, njemačke. U toj zemlji nema “prestižnih” sveučilišta i škola samo za bogate, a obrazovanje je dostupno svima bez obzira na materijalne prilike. Još je u 18. stoljeću tvrdio poznati škotski ekonomist i filozof Adam Smith kako obrazovanje mora biti dostupno svim građanima. Čovjek koji cijeli svoj život provodi u obavljanju jednostavnih operacija nema prilike da upotrijebi svoje rasuđuvanje ili da vježba svoju dosjetljivost na iznalaženju sredstava za uklanjanje teškoća koje se nikad ne pojavljuju, piše Smith ističući kako je takav čovjek sasvim nesposoban za prosuđivanje velikih i prostranih interesa svoje zemlje te je nesposoban braniti zemlju u ratu. Analitičari ističu da danas ljudski kapital postaje presudan u ekonomiji. Stoga ne čude izjave finskih i njemačkih industrijalaca koji ovih dana naglašavaju kako ih sadašnja financijska kriza u svijetu nije ni okrznula. Potražnja za njihovom najsuvremenijom elektronikom i mehanizacijom i dalje se povećava, a razlog je u tome što zasad nitko drugi ne može proizvesti takve proizvode, odnosno još nitko u svijetu nema takav know-how.

Niska cijena
Finska godišnje za istraživanje i razvoj izdvaja 3,4 posto BDP-a čime je sa ovom vrstom ulaganja u samom svjetskom vrhu, iznad prosjeka EU-a, Japana i SAD-a. Hrvatska izdvaja tek 1,2 posto BDP-a u istraživanje i razvoj. Prošle su godine Finci u R&D (Research & Development – Istraživanje i razvoj) investirali oko šest milijardi eura. No osobito je zanimljivo da javni sektor, odnosno država neposredno sudjeluje sa samo 9,7 postotnim udjelom, a u Hrvatskoj je taj udio 60 posto. Naime, najveća izdvajanja dolaze iz kompanija, čak 71,5 posto, a slijede sveučilišta sa 18,7 posto. Ta tri subjekta nisu odvojena, štoviše, uska suradnja između tvrtki, sveučilišta i istraživačkih instituta pokazala se presudnom za razvoj gospodarstva i rast izvoza. Tako, primjerice, finski drvni klaster, u kojemu značajno sudjeluje i znanstveno-istraživačka zajednica, uključuje široki spektar industrija – šumarstvo, kemijsku industriju, logistiku, automatizaciju… Klaster zapošljava oko 200.000 ljudi, a u ukupnom izvozu sudjeluje sa čak 40 posto. Nije li to rješenje kojem mora težiti Hrvatska, posebno u industrijama poput brodogradnje i tekstila? Povezivanje poduzeća s akademskom zajednicom kod nas je u začecima, slijedom čega ne treba biti iznenađen činjenicom kako Hrvatska već godinama nije stvorila novi brend, te da teško može plasirati proizvode na inozemna tržišta. Ne samo da je krajnje vrijeme za stvaranje domaćih poslovno-razvojnih klastera, već i Europa uviđa kako su joj nužni istraživački centri pa je zamislivo stvaranje zajedničkog istraživačkog centra Hrvatske, Slovenije i, recimo, Mađarske koji bi radio na novim tehnologijama. Finska već surađuje osobito sa skandinavskim susjedima, ali ona je i sada dovoljno jaka da samostalno ide na tržište, a Hrvatska u većini proizvoda može to samo u partnerstvu s istraživačkim i proizvodnim centrima okolnih zemalja. Kada se Finska, prije tridesetak godina, odlučila za izvoznu strategiju putem klastera, nije bila posebno razvijena zemlja, međutim, imala je viziju i konsenzus kako je znanje vrijednost društva. Nešto veća državna potrošnja i budžetski deficit niska su cijena ako je riječ o stvaranju visokoobrazovanog stanovništva koje povećava produktivnost rada.

Gospodarstvu dobit i društvu dobrobit

Hrvatske elite moraju prvo sebe pa onda ostale subjekte uvjeriti kako ulaganje u obrazovanje, kao što pokazuje Finska, donosi gospodarstvu dobit i društvu dobrobit. Kako uvjeriti vodeće ljude tvrtki i dioničare da je odricanje od sadašnje dobiti nužno u postizanju kvalitetnih rezultata u budućnosti? Razvoj tehnologija u jednoj tvrtki, kao što pokazuje finski slučajevi, prelijeva se i na ostala poduzeća i sektore čime u konačnici profitira čitava privreda. Kako uvjeriti građane u korist cjeloživotnog obrazovanja, kako usmjeriti njihovu potrošnju sa, primjerice, auta na obrazovanje? A stjecanje novih znanja zahtijeva napor čiji se rezultati vide tek u daljoj budućnosti. Hrvatska bi vrlo brzo mogla osjetiti i te kako neugodne posljedice zanemarivanja ovog pitanja. Kina i Indija svake godine proizvedu tisuće visokoobrazovanih ljudi, koji sve više mjesta zauzimaju i na prestižnim britanskim sveučilištima. Hrvatska ne smije biti zemlja čija se konkurentnost temelji na jeftinoj radnoj snazi, kao što je slučaj s nekim istočnoeuropskim zemljama. Hrvatska u takvoj borbi sigurno ne može pobijediti, no možda bi mogla učeći od Finaca.