Svojevremeno mi je jedan naš sportski trener koji je nakon više godina rada u Hrvatskoj dobio poziv iz jednog jakog francuskog kluba, objašnjavao razlike u redovnom operativnom funkcioniranju kluba kroz nekoliko vrlo plastičnih primjera: “Za trening se odredi točna količina vode koju igrači popiju, po svakom se propiše jedna litra, ni više ni manje. Umjesto pet malih bočica vode od pola litre, kupuje se jedna velika od dvije ili dvije i pol litre.
Propisano je također da kad se ide na putovanje, uz članove ekipe, dakle, igrače i trenere, mogu ići još maksimalno tri ili četiri predstavnika kluba…” Prošlo je od toga već gotovo desetak godina, dakle, ESG nije bio ni blizu takve prisutnosti u javnom diskursu kao što je danas, ali svakako je sve što je pričao zvučalo – odgovorno i racionalno. I to je bila osnovna razlika u odnosu na neke tada poznate nam, a i uvriježene primjere da se resursi troše bez ikakva reda i kontrole jer – što kaže narod – “ako je besplatno, i Bogu je milo”.
Koliko smo se tek puta nagledali da na neki poslovni put “o istom trošku” na zajednički račun odu i prijatelji, “usluga za uslugu” partneri ili sponzori čija kuna nije viđena. Upravo u toj odgovornosti smisao je ESG-a, popularne skraćenice za “enviromental, social and governance” i pojma daleko šireg od asocijacije na koju se prvoloptaški misli: “Ah, to je nešto vezano za zaštitu prirode, neki hir zelenih.” Nije, ali kad smo već kod toga…
Ovog smo proljeća u Poslovnom vikendu pisali o kruzerima njemačke kompanije koji krstare uz obale Norveške. Prilična količina putnika koji na tim, ponekad i dvotjednim putovanjima lijepo uživaju i prilično dobro “papaju” stvara i ozbiljne količine otpada – pa kud s tim? U Norveško more, reklo bi se, Norveško će odnijeti Rusima u Barentsovo, gdje ionako, osim tuljana, nikoga nema, a Rusi to i zaslužuju, i tamo će se lijepo razgraditi.
Umjesto takve krajnje neodgovorne prakse, njemačka kompanija koja upravlja kruzerima potpisala je ugovore s lukama u kojima oni pristaju da im, između ostalog, dostavljaju poštu, a s lokalnim farmerima potpisali su otkup ostataka hrane koji onda oni koriste za kompost. I živjet će ovaj planet… Dakle, to su samo neki od primjera inteligentnih rješenja koje vrijedi slijediti ne zato da bi se ispunila neka forma i lupale kvačice po formularima, nego da bi se probudila svijest da nam je pametno i odgovorno poslovanje nadohvat svima.
I da u pitanju jest zaštita Zemlje, ali i ne samo to. Ako nas je išta pandemija naučila, onda je to da se ne mora za svaki poslovni sastanak paliti vozilo, dizelsko, benzinsko ili električno, i trošiti prirodu, ali i vlastite resurse, već da se puno toga bez problema može kvalitetno i učinkovito dogovoriti i “online”. U međuvremenu, kao da se to pomalo zaboravilo, putuje se više nego ikad, nek’ znate što već vidi puta.
Točno je što je nedavno u razgovoru za Poslovni dnevnik rekla najpoznatija ESG zviždačica Desiree Fixler da “kompanije nisu tu da spašavaju planet i moraliziraju, nego da stvaraju dobre proizvode i usluge” – kad bi ESG strategije bile same sebi svrha, neka vrsta nove ideologije, onda bi svakako bile promašene. No, jednako je opasno i ocrnjivati ih kao zlo koje vodi svijet, ili konkretno ovaj naš kontinent, u propast jer će uz njihovu primjenu “zaostati” i vratiti se u “mračno doba”.
U našem konkretnom slučaju, a to pokazuju i dosad provedena istraživanja o kojima pišemo, naročito je važno da ESG ne ostane samo tri mrtva slova na papiru, čemu se skloni, da se o njima pomodarski puno priča i donese sto pravilnika i propisa, a da se konkretno ne primijeni gotovo ništa – ili vrlo malo toga. Zato ovaj broj Poslovnog vikenda posvećujemo upravo okolišnom, društvenom i korporativnom upravljanju. Na primjerima vidimo da ga itekako ima i da su neki priču shvatili vrlo ozbiljno. Ali, kolektivno bismo, umjesto da pjevamo borbene, po tom pitanju morali dati gasa.
