Više proizvedenih tramvaja u zadnjem mjesecu prošle razlog je da je koncern Končar Elektroindustrija 2005. godinu završio i boljim rezultatima nego što je uprava na koncu godine najavljivala. Darinko Bago, predsjednik Uprave Končar EI, ne krije zadovoljstvo što Končar i Gredelj sa svojim partnerima demantiraju skeptike oko uspjeha projekta niskopodnih tramvaja za Grad Zagreb. “S 1. svibnjem”, kaže Bago, “isporučen je 21 tramvaj, a došli smo u situaciju da isporučujemo četiri tramvaja mjesečno”.

Dakle, uhvatili ste ritam jer ugovorom je dogovorena isporuka tri tramvaja mjesečno.
– Pomalo se, možda i našom krivnjom, to pogrešno interpretira jer riječ je o prosjeku u dvije godine. Od samog početka znali smo da ćemo najprije proizvesti prototip pa nakon dva mjeseca prvi tramvaj, pa u iduća dva još jedan, te tek potom povećavati dinamiku isporuke na dva, potom tri i četiri tramvaja mjesečno. Predviđali smo tek u lipnju krenuti s isporukom četiri tramvaja mjesečno, te da tim tempom do dogovorenog roka dosegnemo prosjek od tri tramvaja mjesečno. To smo, dakle, nešto prije i postigli. Na projektu tramvaja, mogu reći, ostvarili smo sve što smo planirali. To je školski primjer dobrog projekta.

Kako se tramvaj pokazuje na ulici?
– Pitajte prije svega građane i ZET. Mi smo imali manje problema nego što smo očekivali, s tim da su se pojavili neki neobični i neočekivani problemi, na primjer, iako tramvaj ima kamere, građani su skidali kromirane vijke s kojima su pričvršćene zaštitne oplate. Što se samih tramvaja tiče, očekivali smo probleme na asinkronom pogonu, vektorskoj regulaciji, komunikaciji između pojedinih inteligentnih podsustava, sustavu hlađenja, no tu problema na koncu nije bilo.

Prošla je godina za Končar bila u znaku početka proizvodnje tramvaja, a ovu ste godinu nazvali godinom vjetroelektrana i prigradskog vlaka. U kojoj su fazi ti projekti?
– Očekujemo u ovoj godini instalaciju prve vjetroturbine, dozvole li to vremenske prilike, ali i dokumentaciju koja je nužna i zahtjevna. Riječ je o prototipu na kojem se ispituju karakteristike, što planiramo do početka zime, a u proljeće bi napravili preciznu analizu stupa. Bude li sve uspješno, koncem sljedeće godine na lokaciji kraj Splita ćemo instalirati cijelu vjetrofarmu te ćemo time steći i nužnu referencu, a što nam je neophodno za nuđenje projekta u svijetu.

Što je s projektom gradskog i prigradskog vlaka?
– Ove godine očekujemo, takve su barem bile najave iz HŽ-a i Grada Zagreba, ugovaranje prototipa gradskog i prigradskog vlaka. To je složen posao jer se radi o vlaku kojeg treba složiti i za gradske i prigradske svrhe i nije ga jednostavno definirati, te se zapravo radi o vrlo ozbiljnom razvoju. Mi smo spremni zajedno s Gredeljem realizirati taj projekt u dvije godine. Nakon izrade prototipa i njegova testiranja, HŽ i Grad Zagreb raspisali bi javni natječaj, a konkurencije će sigurno biti.

U kojoj fazi je ugovaranje prototipa tog vlaka?
– Radi se tehnički opis, što podrazumijeva definiranje niza zahtjeva koji moraju biti jasno postavljeni tehnički i imati komercijalnu opravdanost, i to je u visokoj fazi gotovosti.

Gredelj je ovih dana potpisao isti sporazum o suradnji na izradi prototipa i s vašim konkurentom Siemensom. Što znači taj potez vašeg partnera na kojega Končar računa i u ovom projektu?
– Ne radi se o istom sporazumu. Gredelj je potpisao sporazum o gradnji vagona za vlakove do 200 kilometara na sat, dok se s nama sprema razvijati cijeli vlak, ali do 160 kilometara na sat. Mi smo ponosni na Gredelja jer njegov sporazum sa Siemensom potvrđuje da je hrvatska industrija u stanju i na vrlo složenim projektima sudjelovati sa znatno više od petnaestak posto, koliko su tvrdili predstavnici EBRD-a prije izvjesnog vremena, a što smo Gredelj i mi demantirali izradom niskopodnog tramvaja gdje je udio domaće industrije i više od 65 posto, te Gredelj sporazumom sa Siemensom po kojem on sudjeluje sa pedesetak posto u cijelom poslu.

Koji su motivi Gredelja da za suradinju izabere Siemens i hoće li to zaustaviti vašu zajedničku suradnju na izradi prototipa?
– Motivi su prije svega poslovni i nama vrlo prihvatljivi. Izrada 18 vagona za brzine do 200 kilometara na sat dio su plana razvoja Hrvatskih željeznica, no domaća industrija nije u stanju samostalno realizirati ovaj projekt jer je angažirana na nekim drugim projektima. HŽ ne može biti talac naših ograničenja, ali treba svakako pozdraviti nastojanje da se domaći, iako nisu u stanju samostalno voditi posao, uključe maksimalno na onom dijelu koji im je tehnološki dohvatljiv.

Promo

U biznisu posljednjih godina stalna samo mijena jest. Kako izgraditi otpornost?

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

Kakav daljnji rasplet na ovom projektu predviđate?
– Očekujem da će Gredelj i Siemens na javnom natječaju dobiti posao za izradu 18 putničkih vagona, te da se Končarev višesistemski pretvarač ugradi u te vagone, jasno, ako zadovolji sve postavljene uvjete.

Kakvi su inače odnosi Končara i Gredelja? U medijima se špekuliralo kako Gredelj nije zadovoljan suradnjom.
– Bilo je osam stranica u jednom časopisu posvećeno našim navodno lošim odnosima. Mi nemamo što drugo reći nego da smo nakon tog napisa isporučili ZET-u osam tramvaja. Normalno funkcioniramo i odnosi su dobri, a sigurno je da je nekome odgovaralo da se naruše ti dobri odnosi. Uvijek će, jasno, biti određenih problema jer tko god radi ulazi u probleme. No kada se i pojave mi ih rješavamo tako da sjednemo za stol. Gredelj je naša odlična tvornica koja je u stanju napraviti u strojarskom dijelu što mnogi i ne vjeruju. Pa vidite i naš proizvod, tramvaj smo zajednički dizajnirali, no izvedba sanduka je njihova.

Kako to da se Končar nije uključio i u obnovu tramvajskog voznog parka u Osijeku?
– Osijek ima češke tramvaje i nisu planirali ulazak u značajniju obnovu voznog parka. Radi se o popravku, a ne revitalizaciji. To je jeftinije rješenje, no nije dugoročno.

Što je s privatizacijom Končara? Jesu li još zaposlenici zainteresirani za sudjelovanje u privatizaciji?
– Mi se vodimo jednostavnim principom, neovisno o privatizaciji moramo raditi kako bi tvrtka bila u što boljem stanju. Radnici, koliko shvaćam iz razgovora sa sindikatom, očekuju da se to valorizira, kao i činjenica da su takvim stavom očuvali Končar u godinama kada su slični sustavi propadali. Ljudi su najveća vrijednost Končara i mislimo da je važno da ih se pita kada se razgovara o budućnosti tvrtke, te da sudjeluju u vlasničkoj strukturi pod posebnim uvjetima, do kontrolnog paketa. Zaposleničko dioničarstvo nosi u sebi i snažnu socijalnu dimenziju, stoga ne postoje brza rješenja. Ako se Vlada odluči za takav oblik privatizacije, mora računati na dugoročno partnerstvo sa zaposlenima, a svoju ulogu nikako ne može prenijeti na druge, primjerice na banke i slično.

Kakva su razmišljanja zaposlenika i uprave u tom smislu?
– Uprava je u dogovoru sa sindikatom napravila prijedlog privatizacije Končara koji je NO prihvatio i uputio Vladi. Sada je Vlada na potezu.

Koliki je interes radnika?
– Veći nego smo očekivali. U početku razmišljanja, očekivali smo par posto zainteresiranih za taj projekt, no ispostavilo se da se taj postotak penje.

Končar se godinama restrukturira. Koliko je napravljeno i koliko je u tom smislu važna privatizacija?
– Prošli smo više od 50 posto onog što treba restrukturirati, no još uvijek imamo puno toga pred sobom. U sedam godina koliko ova Uprava vodi Končar, s više-manje istim brojem zaposlenih, povećali smo produktivnost za 89 posto, plaće smo povećali dvaput i napravili smo cijeli niz ušteda jer inače bismo danas bili u gubitcima. Pokazali smo da Končar s državom kao najvećim vlasnikom uspješno funkcionira, ali zbog toga nismo mogli kupovati poduzeća ni u Srbiji i Crnoj Gori, ni u BiH. Da smo to uspjeli, rezultati Končara danas bi bili još bolji. Končaru je važno imati stabilnu vlasničku strukturu, tako da ne bude meta mešetara i žrtva preuzimanja zbog nekih naših vrijednosti koje nisu jačanje proizvodnje. Onog trenutka kad država krene u prodaju udjela, smatramo da bi bilo važno da i dalje ostane prisutna s kontrolnim paketom u Končaru.

Zašto?
– To je i uobičajeno za strateška poduzeća u EU. Oprema ugrađena u elektro-energetski sustav Hrvatske u najvećoj mjeri je proizvedena u Končaru. Iako je Hrvatska u jednom periodu Domovinskog rata bila energetski presječena od strane srbočetničkog agresora, značajnijih nestašica električne energije nije bilo zato što su Končareva poduzeća uspješno proizvodila potrebnu opremu, a naši ljudi zajedno s HEP-ovcima tu istu opremu uspješno puštali na terenu u pogon. Končar je i iz cijelog niza drugih razloga za Hrvatsku vrlo značajan i stoga je logično da Vlada skrbi za Končar na način da u NO ima svoje ljude.

Rekli ste da već gubite zbog toga što niste privatizirana tvrtka. Koliko je bitna brzina privatizacija i je li realno očekivati da se taj proces otvori već ove godine?
– Ne mogu procijeniti može li se privatizacija očekivati ove godine. No sigurno je da bi naši rezultati bili i bolji da su zaposlenici motivirani i kroz udio u vlasništvu iako smo i sada iznad hrvatskog prosjeka. Hrvatsko gospodarstvo raste stopom od 4 do 5 posto, a mi smo lani porasli za 17 posto, odnos izvoza i uvoza Hrvatske je 0,4, a naš je od 1,9 do 2,2, odnosno mi smo četiri do pet puta bolji od prosjeka već sada.
Prema tome, privatizacija Končara nije životno pitanje, stoga joj treba pristupiti vrlo oprezno uz iznimno kvalitetnu pripremu. Može se eventualno dogoditi da nas ovako visoki udio države kao vlasnika koči u EU jer nakon ulaska novih članica najavljuju se mjere da bi poduzeća u kojima je država vlasnik više od 25 posto morala zadovoljavati još dodatne kriterije, no ako se to dogodi, očekujemo i pravovremenu reakciju Vlade. * Rekli ste da je nužno u privatizaciji očuvati cjeloviti Končar. Na financijskim forumima oni koji prate zbivanja oko Končara ističu problematičnim njegovu razgrananost?
– Bilo bi prije svega interesantno vidjeti imena i prezimena tih koji sudjeluju na forumima. Mnogo bi toga bilo jasnije. Razvojem tramvaja Gredelj, Končar i RH svrstali su se među 5 proizvođača niskopodnih tramvaja u svijetu. Nažalost, postoji snažan lobi koji je protiv toga da se u Hrvatskoj išta proizvodi. No mi u Končaru imamo drukčije mišljenje o tomu. Naš je tramvaj prema analizi jednog njemačkog časopisa svrstan u sam vrh. Ako ne bude protekcionističke politike zemalja EU, mi ćemo moći konkurirati s njim u svim zemljama. Kako se u drugim zemljama postavljaju u pitanju proizvodnje u vlastitoj zemlji zoran je primjer nabava tramvaja u Zürichu, gdje je uvjet za dobivanje natječaja bio da se tramvaji moraju slagati u tom kantonu i da ponuđač ima minimalno 25 ljudi koji će godinama servisirati te tramvaje.
Na projektu tramvaja samo u Končaru sudjeluje desetak poduzeća koja dosad nikada nisu dobili šansu da se u svijetu pojave kao proizvođači komponenata za tramvaj. Postoje planovi da se iz Končara izvuče i strancima proda nekoliko poduzeća iz sustava, što bi za ostala poduzeća u sustavu značilo najvjerojatnije stečaj, no na sreću i prethodna, a i aktualna Vlada takve su ideje odbacili.

Kako ide prodaje računala?
– Odlično. Prodamo nekoliko tisuća komada godišnje. No ne radimo to kao masovni proizvod i to nam niti nije cilj.

Izvoz raste brže od uvoza

Najnoviji podaci o izvozu govore da on i dalje raste brže od uvoza, no nedovoljno da bi se postigla ravnoteža.
– Drago mi je da izvoz raste jer u fazi ozbiljnih pregovora s EU, iz koje mi dominantno uvozimo, očekivao sam da će nas zemlje članice još više pritiskati da svim silama plasiraju svoje proizvode u Hrvatsku. Ako to uzmemo u obzir, ovakav rast izvoza nije loš rezultat, ali svakako moramo raditi na još znatno jačem rastu. Hrvatskoj je, nema sumnje, definitino u interesu članstvo u EU pa treba razlikovati procese prije i poslije ulaska u EU. Češka je, primjerice, imala ozbiljnih problema s izvozom godinu, dvije prije ulaska u EU, nakon čega ima uzlet. Stoga podaci koje spominjete ohrabruju i pokazuju da ipak imamo vitalno gospodarstvo.

Što Vlada može dodatno učiniti da u tim uvjetima pomogne izvoz?
– Postoji cijeli niz mjera, no ključna je stvarati izvoznički mentalitet i jačati svijest o potrebi izvoza jer manje od tri posto poduzeća ozbiljnije izvozi.

Kupnja tvrtki

Razmišljate li u Končaru još o mogućim akvizicijama u koje, kako kažete, niste mogli ići zbog vlasničkog titulara?
– Nije isto doći prvi ili predzadnji. Mi smo imali jasne ideje i još koncem 90-ih godina djelovali smo preko svojih poduzeća u Sarajevu i Beogradu s vrlo jasnim ciljevima. Ciljeve u pitanju plasmana roba smo ostvarili, no u pitanju privatizacije u Srbiji i Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini nismo. Rečeno nam je da je teško prihvatljivo da poduzeće iz Hrvatske s državom kao najvećim vlasnikom ne može kupovati poduzeća jer bi bilo shvaćeno da Hrvatska preko nas kupuje poduzeća u Srbiji i Bosni. Tamo sada imamo predstavništva koja vode brigu o plasmanu naših roba.

Kinesko tržište

Bilo je najava da Končar priprema izlazak na kinesko tržište? Što je s tim?
– Na Dalekom istoku snažno kreće elektrifikacija, od Indije do Kine, i mi smo već prisutni u Indiji, dok Kina ima specifičnu politiku – svim se silama trudi što manje uvoziti, a ako već mora uvoziti, onda ne uvoze proizvode, nego cijele tvornice. Sukladno tome, mi smo u procesu ispitivanja mogućnosti da odgovorimo na tako postavljene uvjete. Kakva je perspektiva tog projekta, znat ćemo do rujna.

Hoće li se Končar uključiti u obnovu Afganistana, što je dogovarala za nedavnog posjeta ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović, te u obnovu Iraka?
– Treba pozdraviti je da ministri prepoznaju mogućnosti za Končar i kad i ako sazriju uvjeti za obnovu te razorene zemlje, koja će svakako početi elektrifikacijom, dobro je da smo već nominirani. Što se tiče Iraka, Končar je tamo bio tradicionalno prisutan i ima dobre reference. Među ostalim, radio je najveću hidroelektranu Haditu. Mi smo mnoge poslove tamo počeli i očekujemo da ćemo ih i nastaviti. Već smo isporučivali opremu za Irak.