Kad država jedva spaja kraj s krajem, a cijena zaduživanja raste, 40 milijardi kuna štednje u drugom mirovinskom stupu svakoj vlasti zvuči neodoljivo. Za razliku od bivšeg premijera koji je u jednom trenu došao na ideju nacionalizacije privatne štednje, nova vlast za mirovinske fondove ima suptilniji “masterplan”. Nova bi vlada rado taj novac vidjela angažiran u koncesijama i strateškim projektima za Hrvatsku, od “rentanja” autocesta preko hidrocentrala do ulaganja u strateški važne tvrtke. Iako su još u fazi razrade, prvi detalji mogli bi se već iskristalizirati za desetak dana, doznaje Poslovni dnevnik.

As u rukavu
Dok je na papiru ideja jasna, konačne brojke tek se rade. No da se realizira, primjerice, ideja o autocestama, čija se vrijednost procjenjuje u rasponu od 2 do 3,5 milijarde eura, mirovinski fondovi uložili bi gotovo dvije trećine prikupljene štednje pa je jasno da su apetiti daleko veći od stvarnog potencijala fondova. Iznos od 40 milijardi kuna, s obzirom na to da na račune kontinuirano sjeda još nekoliko stotina milijuna svakog mjeseca, i dosad je bio as u rukavu. Bivša je vlada uz pomoć mirovinskih fondova uspjela spriječiti Molovo preuzimanje Ine, što su mirovinci platili oko 1,2 milijarde kuna, s tim da su članovima time zaradili malo manje od pola milijarde kuna računajući da je cijena dionice 3800 kuna. U srpnju je pak, da ne ode u nepoznate ruke, većina od 10,6 posto dionica Podravke kojih se OTP banka rješavala iz afere “Spice” za 180 milijuna kuna prebačena u četiri obvezna mirovinska portfelja. Mirovinski fondovi načelno pozdravljaju ideju šire lepeze ulaganja upozoravajući pritom da je ključni uvjet da u pitanju budu profitabilni projekti. “Nebitno je hoće li to biti autoceste, hidrocentrale ili nešto treće, prije svega to mora biti zdrava investicijska priča. Moramo razgovarati o tome koji bi bio novčani priljev za naše članove i sigurnost ulaganja. Osim toga, ali ne manje važno, bit će nam da ti projekti stvore pozitivne efekte u gospodarstvu za naše članove”, kažu u jednom fondu. Dok je dio stručnjaka zabrinut zbog mogućnosti da priljevi od koncesija zamaskiraju potrebu rezanja državne potrošnje, drugi se pitaju kako spriječiti politički pritisak na ulagačke odluke. Na pitanje o latentnoj opasnosti da politika “progura” svoje projekte, iz mirovinskih fondova uvjeravaju da nema šanse da se dogodi neka “nova tvornica glinice u Obrovcu”.

Kao ‘đavolji odvjetnici’
“Od deset ideja koje stignu od politike njih pet će možda biti za odbacivanje, ali naš je posao da budemo ‘đavolji odvjetnici’ jer će drugih pet biti dobro. Uostalom, ako inicijativa ne dođe od politike, onda ćemo zauvijek ostati na bijednih 15-ak milijuna kuna prometa na Zagrebačkoj burzi, a rastući portfelj nikad nećemo moći zadovoljavajuće uložiti”, kažu. HNS-ov ekonomski strateg Dragan Kovačević rekao nam je da se ideje finaliziraju te da bi se više detalja moglo znati za desetak dana. “Postavke imamo razrađene načelno, a prvi je korak riješiti zakonsku regulativu i izabrati novu upravu Hanfe”, rekao je Kovačević. Sandra Švaljek s Ekonomskog instituta smatra da fondovi po svojoj prirodi nisu i ne bi smjeli biti koncesionari. “Davanje državne imovine u koncesije može biti racionalan potez, no to ne znači da je treba davati mirovinskim fondovima. Koncesionari mogu biti poduzetnici koji se mogu i žele baviti npr. održavanjem cesta ili eksploatacijom šuma jer za to imaju opremu, znanje i spremnost za rizike. Ako im je potreban kapital, mogu izdavati obveznice koje mogu upisivati mirovinski fondovi i tako se uključiti”, kaže Švaljek. Otkad su zaživjeli, mirovinski fondovi podsjećaju da je ideja reforme bila postupno dizanje doprinosa s početnih pet posto, a problematičnima su se pokazala striktna ograničenja ulaganja. Dok su ta ograničenja nastala zbog zaštite budućih mirovina, vremenom su fondove pretvorila u otkupljivače državnog duga. Premda se jedno vrijeme intenzivno radilo na uvođenju potportfelja i liberalizaciji ulaganja, stanje je ostalo nepromijenjeno.

Potencijalno potez ‘win-win’

Zamjena obveznica za dionice koncesionara
Iako je imovina mirovinskih fondova vezana za investicije u dionice i obveznice, za npr. koncesije u autoceste ne bi bilo potrebe za dezinvestiranjem. Načelno bi država mirovincima dala vlasništvo nad tvrtkom koja je dobila koncesiju, a za isti iznos poništile bi se izdane obveznice koje fond ima u portfelju. Uspije li se tehnički izvesti, to bi bio potez “win-win”: država bi smanjila svoje zaduženje i time pritisak na rejting, fondovi bi dobili diverzificirano ulaganje bez brzopletog izlaska iz investicija (pod uvjetom da nosi isti prinos kao obveznica), a koncesionar podršku i znanje institucionalnih ulagača.