Večernji list donosi priče troje Slavonaca koji su trbuhom za kruhom napustili Hrvatsku.
Masovni odlazak u inozemstvo cijelih obitelji iz hrvatske žitnice nacionalni je problem broj jedan. Večernji list donosi priče troje Slavonaca koji su trbuhom za kruhom napustili Hrvatsku.
Boris Turalija (36) – Za tjedan dana zaradim za mjesečne troškove u Irskoj
Masovni odlazak u inozemstvo cijelih obitelji iz hrvatske žitnice nacionalni je problem broj jedan. Večernji list donosi priče troje Slavonaca koji su trbuhom za kruhom napustili Hrvatsku.
Boris Turalija (36) – Za tjedan dana zaradim za mjesečne troškove u Irskoj
Stolar Boris Turalija (36) iz Petrijevaca nedaleko od Osijeka dva mjeseca kruh zarađuje irskom Carlowu, 70-ak kilometara udaljenom od Dublina. Izrađuje kuhinje i namještaj u maloj tvrtki koja, uz vlasnika, zapošljava još samo jednoga majstora.– Odradio sam prvo tjedan dana probnog rada, riskirao, odvažio se i dobio posao – kaže Boris. Sa 16 godina iskustva u baratanju stolarskim alatom, nije mu bilo teško ubaciti se u novi “film” i odmah početi raditi punom parom.– Ne vidim budućnost u Hrvatskoj. Supruga radi u školi, od njezine se plaće može živjeti, ali teško – nastavlja naš sugovornik. Najteže mu je bilo ostaviti obitelj, suprugu i dvije malene kćeri. No, tješi ga što zna za što i za koga radi. – Za tjedan dana zaradim dovoljno da si podmirim mjesečne troškove života u Irskoj – navodi. Radno mu je vrijeme od 8 do 17 sati, a želi li zaraditi više, nitko se neće buniti da ostaje i duže u radionici.O planovima ne razmišlja. – Dobio sam ponudu za posao i iz Dublina, a javio sam se i na oglas u Londonu pa dogovaramo razgovor – govori on. Važno je jedino, zaključuje, prilagoditi se stranom mentalitetu.– Irska je uređena država, svi su ljubazni i nemam nikakvih problema kao stranac – zaključuje Boris.
Cijeli članak i ostale priče pročitajte ovdje.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Dolazak Hrvata 2
Vaš link …
hasanfafer :
Bajka o liscu i kokošima
Jednom davno, u jednom gradu, koji bijaše smješten ispod velikog brda živjeli su sretni ljudi. Bio je to miran i marljiv narod koji je puno radio i zaradio.
Da lijepo i sretno živi.
Brdo je bilo veliko i šumovito. Davalo je kisik gradu, a ljeti hladovinu.
Zimi kad su magle počele igrati skrivača sa Suncem ljudi bi išli na vrh brda da ih obasja Sunce.
Nije im trebalo puno za sreću.
No nakon nekog vremena u grad se doselio Vlastelin koji se naselio na brdu.
Nije mu se sviđala sreća ljudi u gradu, pa je odlučio da naplati svoje brdo.
Stavio je rampu na dnu brda i tražio 200 zlatnika za prolaz na vrh brda.
Ljudi su se bunili, ali zrake Sunca su im bile važnije od zlatnika jer teško je bilo živjeti u sivilu i mraku.
No to vlastelinu HRkljanu nije bilo dovoljno.
Zbog čega bi građani besplatno živjeli u sjeni brda?
I tako vlastelin HRkljan zatraži da svaki građanin koji radi plati 300 zlatnika za hladovinu.
Sad građanima nije već bilo svejedno, jer nisu svi to mogli plaćati.
Ali sreća se zlatom ne može kupiti.
Zbog toga su građani našli novi posao, da bi mogli platiti svoju sreću što žive u tom gradu.
Uzgoj podbrdskih kokoši. Uskoro sretni grad pod brdom dobio je naziv “Kokošarski grad”.
Da bi mogli uzgajati kokoši ljudi su trebali drvo da izgrade kokošinjce.
Već pogađate. Drvo je raslo na brdu, koje je bilo obraslo gustom šumom.
I tako su građani počeli kupovati drvo da stave svoje kokoši pod krov, od jedinog proizvođača vlastelina HRkljana.
Neki građani su se pobunili i smatrali su da ako već plaćaju korištenje brda, da bi drvo trebalo biti besplatno.
Ali njihovi glasovi ubrzo su nestali u kokodakanju kokoši koje su bile neispavane.
Naravno,zlo nikad ne dolazi samo.
Ubrzo se je pojavio Lisac.
U Slavoniji je uvijek bilo kruha, znači da nisu otišli za kruhom.
ne živi čovjek samo o kruhu
Evo da dam i jedan prijedlog.
kako je puno Hrvata otišlo, a otići će ih još više (bar 100.000 u sljedeće dvije godine), a postoje ogromni nenaseljeni područja Hrvatske mislim da bi Hrvatska trebala primiti sve izbjeglice iz Sirije i ostalih afričkih zemalja.
Imamo iskustva s izbjeglicama i možemo tim jadnim ljudima pomoći ovdje da osnuju svoj dom i život. Novi početak.
Naravno od Europske unije treba tražiti naknadu (novčanu, godišnje visine jednog HR proračuna) koja će se trošiti namjenski.
Polovica za otplatu dugova (glavnice), a ostatak za podizanje industrije i poljoprivrede gdje će ti ljudi raditi.
Ok. Dio može i na ove uhljebe (ja ih zovem seljačinama) koji ostaju u Hrvatskoj.
I oni će morati od nečeg živjeti. Sve te općine, sela i gradovi.
čekamo inicijativu od naše Vlade i ministarstva vanjskih poslova.
Uključite se u raspravu