Rijetkima je poznato da je Jako Andabak, uspješan hrvatski poduzetnik koji je se bavi osiguranjem, turizmom, stočarstvom, zdravstvom, poljoprivredom… po struci inženjer elektrotehnike koji je svoju karijeru započeo u zagrebačkom Končaru, zaradivši nekolicinu nagrada za inovacije. Oni koji ga poznaju reći će da je upravo njegova osnovna ljubav i struka zaslužna za uspjeh njegovih brojnih projekata, a u razgovoru za No1 Business People od Jake Andabaka doznali smo da od inovacija zapravo nikad nije odustao – pri kraju je razvoja iznimno složenog softvera za upravljanje u hotelima koji kani plasirati na globalno tržište. Ipak kaže da ga u zadnje vrijeme najviše privlači vinogradarstvo, pothvat u koji je ušao prije pet godina, gotovo slučajno.

Za razliku od mnogih vinograda na Braču, vaši trsovi su ove godine rodili, kako ste to uspjeli?

Naši vinogradi relativno dobro su prošli, unatoč tome da je godina bila kišna. Dobro je što su naši vinogradi na položaju na kojem je vrlo porozno tlo, kroz koje relativno brzo otječe voda, pa nisu osjetljivi na sušne i na vlažne godine. Kad su suše, između kamenog tla ima zemlje koja omogućuje da se loza ukorijeni i povuče vlage koliko joj je potrebno. Također, kad se ove godine pojavila ta takozvana ‘kisela trulež’, kad već na stabljici bobice krenu fermentirati, moji ljudi eksperimentirali su i pokušali su zaustaviti proces vinobranom koji se zapravo koristi u obradi vina da bi se usporila fermentacija.  Dakle, imali smo malo sreće, a za nešto smo i sami zaslužni. 

Koliko će biti vina ove godine?

U ovom trenutku radi se između 120 do 160 tisuća butelja, a ove godine bit će ih oko 150 tisuća. To su mladi vinogradi koji bi u puni urod trebali doći do 2018. godine, i tad bi trebali dostići urod od oko 500 tisuća butelja godišnje.

Kamo izvozite vaša vina? Kažu vinari da je najteže dospjeti na inozemna tržišta?

Izvozimo u Francusku, Švicarsku, Belgiju, Njemačku, SAD, Veliku Britaniju, Kanadu. Istina je da je teško plasirati vina na izvozna tržišta, mi smo za naša prva dva zahtjevna tržišta Francuske i Belgije zapravo imali sreću da su kupci slučajno došli na Bol. Posjetili su naš podrum, svidjelo im se vino i cijela priča i odlučili su se toga primiti jer cijene autohtoni proizvod koji je na neki način i egzotičan. Naša vina su u prodaji gotovo isključivo u  restoranima i vinotekama, odnosno specijaliziranim trgovinama. Vino je u najvećem cjenovnom razredu i u skladu s tim se i plasira na tržištu, i trenutno je na vinskim kartama šest do sedam restorana s Michelinovim zvjezdicama. Na domaćem tržištu smo u boljim restoranima, dakle sve u svemu mislim da smo jako dobro pozicionirani. Očekujem da će nam sa sve većim prirastom rasti potražnja i na svjetskom i na hrvatskom tržištu. Prodajemo do zadnje boce, čak nam je ugroženo stvaranje arhive.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Kažete da ste u vinogradarstvo ušli skoro slučajno. Kako ide ta priča?

U proljeće 2009. godine pozvao sam na svoj ranč na Braču jedno šire društvo prijatelja vina, vinara i onih koji to žele postati, kao i onih koji cijene dobro vino. Skupilo se dosta veselo društvo u kojem je bio i Zlatan Plenković. Kad je vidio teren, Plenković je rekao da je šteta tu ne napraviti vinograd. To je bila inicijalna ideja i onda sam odlučio da idem u to. Slučaj je htio da je istekao najam u podrumu stare bolske vinarske Zadruge tako da je naša tvrtka Jako vino ušla u taj podrum. Puno sretnih okolnosti se poklopilo.

U hrvatskoj javnosti ste još uvijek najpoznatiji kao hotelijer, iako ste već izjavljivali da biste prodali hotele ako dođe dobar kupac i ponudi dobru cijenu.

Kod mene je uvijek tako. Svu imovinu je moguće prodati ako dođe dobar kupac, na prodaju je sve osim familije. Imam sreću da su u poslu moje tri od četiri kćeri, a četvrta je nedavno napunila 18 godina i kreće na studij. Otkrit ću vam tajnu, nedavno sam navršio 65 godina i mogao bih ići u mirovinu. Zapravo, moja najmlađa kći i ja imamo rođendan na isti dan, i simbolično je da smo zajedno slavili, ona svoju punoljetnost, a ja svojih puno godina. S
odlaskom u penziju nemam problem, mislim da se sustav stabilizirao, već sad sam uključen u strateškim projektima, a operativno me nitko više ništa ne pita, i rade bolje nego kad im se ja miješam u posao. To mogu zahvaliti svim svojim direktorima, članovima koncerna. Nadam se da ću otići mirno u penziju.

Kad to planirate? Teško je povjerovati da ćete otići u mirovinu. 

Ima izraz da se ide u penziju, ali ne i u mirovinu. Ali svakom slučaju planiram svesti poslovne aktivnosti na uski vremenski period, nije da ću sad otići i nitko me više neće vidjeti. Nikog neću pustiti da mi se useli u ured. 

Kad odete u penziju, imat ćete vremena za svoje selo na Braču? Kakvi su vam tamo planovi?

Radi se o malom selu usred vinograda koje je zaštićeni spomenik i u doba turskih osvajanja i progona katoličkog svećenstva tamo je bio ženski samostan. Tu ima pet stambenih objekata, crkvica, zajednička krušna peć… U neposrednoj blizini sela nalazi se Zmajeva špilja gdje je davno također bio samostan, no njegova povijest kreće iz poganskih vremena, s duborezima u kamenu. To je jedna jako lijepa turistička atrakcija, a iznad sela je nekih pet tisuća kvadrata zemljišta na kojem je moguća gradnja. Selo ćemo obnoviti u izvornom obliku i to bi trebalo biti muzejski organizirano. Napravljena je studija i čekamo dogovor s Ministarstvom kulture kako bi došli do rješenja da se može u investiranje. Plan je iznad sela napraviti koju vilu, i to može biti luksuzni turizam, ali i može se osmisliti proizvod koji će gostima omogućiti da osjete skromnost ondašnjeg života.

Istovremeno ste se bacili na toplice, u kojoj je fazi projekt Stubaki i što planirate u Bizovačkim toplicama?

Projekt Stubičkih toplica je u fazi izgradnje pristupne ceste i prvih građevinskih radova. Bizovačke toplice smo kupili u stečaju i sad smo u završnoj fazi izrade troškovnika za rekonstrukciju i dogradnju objekata. Plan je u prvoj fazi povećati vanjske vodene površine, urediti hotel i dignuti ga na tri plus zvjezdica, potom izgraditi kamp i riješiti energetiku. U drugoj fazi će ići izrada lječilišnog dijela.

Koliko je to bilo rizično ulaganje, s obzirom na situaciju i činjenicu da je tvrtka bila u stečaju? Malo ste se kolebali na početku?

Svaki se projekt može devastirati, ali i oživjeti, a u Bizovačkim toplicama postoji velik potencijal koji sam odlučio iskoristiti. Kolebao sam se kad su mi nudili tvrtku koja je tad bila u predstečajnoj nagodbi i zaključio sam da mi je najčišće ići kroz stečaj. Također, tražio sam da dođemo do one cijene koja će omogućiti da uz potrebna ulaganja projekt bude profitabilan i da se investicija vraća.

Koja je tajna uspjeha vaših projekata koji su preživjeli u uvjetima krize?

Možda to proizlazi iz mog karaktera. Svaki posao u koji krećem je dugoročan, i nastojim da ima niske elemente rizika. Primjerice, u jednom trenutku u Hrvatskoj je bio jako popularan građevinski sektor, ljudi su zaradili velike novce, a sustav se na kraju urušio. Iako je bilo izazova, i s prodajom Sunce osiguranja 2004. godine imao sam novac za takav pothvat, u građevinu nisam krenuo jer sam ocijenio da me to neće zadovoljiti, i sva sreća da sam donio takvu odluku. Umjesto u građevinu, 2004. godine sam odlučio ulagati u turizam koji nije u tom trenutku izgledao perspektivan, ali je ipak znatno stabilniji unatoč velikoj pravnoj nesigurnosti koji izaziva država. Vinarstvo je još u fazi investicije čiji ishod nam nije poznat. Tek 2018. godine dolazimo na puni rod, potom tek za 3-4 godine prodaje se ono što ste proizveli, to je dugoročan proces koji će trajati desetak godina.

Umjesto u građevinu, 2004. sam odlučio ulagati u turizam koji nije u tom trenutku izgledao perspektivan, ali je ipak znatno stabilniji unatoč velikoj pravnoj nesigurnosti koji izaziva država

Turizam nije vaša struka, kako ste prikupili znanja da uđete u taj sektor i razvijete ga do sadašnje razine?

U turizam sam ušao 2000. godine i do danas smo značajno razvili proizvod kroz tvrtku Bluesun Hotels&Resorts u čijem je sastavu trenutno oko 15 hotela. Kad smo krenuli, tražio sam po svijetu softver, kako bi našao optimalno rješenje za upravljanje u hotelima. Tad su najbolji bili neki Švicarci koji su nas vodili po hotelima koji su implementirali njihov sustav, no u tim hotelima rekli su nam da stvar ne funkcionira baš najbolje. U hotelijerstvu su jako važna pitanja utrošenog vremena za rad i sirovina. Razmišljao sam zašto nitko te 2000. godine nije imao riješen sustav upravljanja i zaključio da nitko do sad nije bio dovoljno uporan razviti takav složen sustav. Tad sam čvrsto odlučio da ću ja to riješiti. Od tada s jednim hrvatskim partnerom razvijamo proizvod, mi smo napravili projekt, a oni ga rješavaju tehnički. Projekt je tijekom godina postupno u segmentima ulazio u naše hotele, omogućio nam je značajno smanjenje troškova i mogu sad reći da je u potpunosti završen. Imamo već puno potvrda iz struke da je sustav dobar i planiramo ga patentirati i ponuditi na globalnom tržištu. To je prvo softversko rješenje koje objedinjuje čitav proces, od bukiranja i ulaska u hotel nadalje, a primjenom se u potunosti izbacuje papirnato knjigovodstvo. Eto, u tom projektu sam se zapravo bavio svojom osnovnom strukom. 

Poznati ste i po svojih ‘sto dana godišnjeg odmora’, što ulazi u tu formulu?

Ima toga puno, a uglavnom uključuje putovanja po cijelom svijetu, od Nordkampa do Australije, London na nekoliko tjedana, Japan, Kina, Amerika, ne znam gdje nisam bio. Jednom godišnje obavezno je skijanje, ali i
jedno studijsko putovanje vezano uz posao. Sa svojim glavnim menadžerima iz turizma putujem po različitim destinacijama i hotelima. To su zapravo prilično ležerna putovanja, jedino navečer, bez obzira na količinu popijenog vina, imamo kratak sastanak na kojem izmjenjujemo dojmove – pričamo o tome čime smo oduševljeni, što je iznad a što ispod razine u našim hotelima. Par tematskih putovanja smo imali na temu vinogradarstva po
Južnoj, Sjevernoj Americi, Italiji, Francuskoj, tamo ima čovjek što naučiti. Dobar dio ljeta provodim u svojoj kući u Crikvenici, dio po našim hotelima, no to je više rad nego odmor. Često odem u lov, na golf, i da, s prijateljima redovito kartam. U dalmatinskom okruženju to su briškula i trešeta, u zagrebačkom bela i preferans.