Iseljenici smatraju da su najveće prednosti domovine more i prirodni krajoliici, tradicija, kulturna baština, gostoljubivost, gastromonomija, bogata povijest, a najveći nedostaci slaba ekonomija, neučinkovita politička vlast, nasljeđe komunizma, niska razina demokracije i političke kulture, nedostatak zajedništva, skrb o okolišu…

Iako prema popisu stanovništva u Hrvatskoj živi manje od četiri milijuna stanovnika, ona se zapravo može podičiti s 8 milijuna “svojih? ljudi.

Izuzmemo li Hrvate u Bosni i Hercegovini i hrvatske manjine u susjednim zemljama, činjenice govore kako još više od 4 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka živi na raznim svjetskim meridijanima i paralelama.

Među njima su, piše Večernji, najbrojniji potomci onih koji su, željni kruha i slobode, odlazili iz domovine još od kraja 19. i početka 20. stoljeća. Uglavnom su dobro integrirani i poštovani u novim zajednicama, od Kanade i Sjedinjenih Američkih Država preko Argentine i Čilea do Australije i Novog Zelanda.

Predstavljaju snažan potencijal političke, društvene i gospodarske moći. Međutim, pitanje je u kojoj mjeri oni “osjećaju” Hrvatsku, što im znači hrvatski identiteti što bi ih moglo privući da više posjećuju domovinu svojih predaka te da ulažu, promoviraju je i lobiraju za njezine političke interese. U iseljenoj Hrvatskoj su i djeca političkih emigranata nakon Drugoga svjetskog rata. Ti su ljudi prilično integrirani, ali iznimno osjetljivi na ideološke teme u domovini pa često unose žar u društvene aktivnosti svojih zajednica.

Tu drugu, izvandomovinsku Hrvatsku čine i vrhunski znanstvenici, humanisti, stručnjaci i gospodarstvenici, koji se nisu zadovoljavali stanjem u bivšoj Jugoslaviji te su u potrazi za slobodom i demokracijom i boljim uvjetima života i rada gradili svoje karijere na Zapadu pa danas čine elite tamošnjih društava. Njima su se pridružili oni koji su Hrvatsku napuštali posljednjih trideset godina — od profesionalaca, koji su se zahvaljujući svojim talentima, znanjima i kreativnosti brzo integrirali u nova društva, do onih koji su u potrazi za bolje plaćenim poslovima i pravednijim društvima postali privlačna i još uvijek jeftina radna snaga brzorastućim zapadnim gospodarstvima.

Ne smijemo zaboraviti ni naše gastarbajtere, koji su od šezdesetih godina prošlog stoljeća trbuhom za kruhom odlazili u Njemačku, Austriju, Švicarsku i druge zapadne zemlje. Dok su oni jednom nogom stalno u domovini, njihova su djeca obrazovani i dobrostostojeći građani svijeta, koji rado ljetuju u Hrvatskoj, slušaju hrvatsku glazbu i radije navijaju za Hrvatsku nego za reprezentacije zemlje u kojoj su rođeni.

Bez obzira na raznolikost te hrvatske dijaspore, moramo priznati da je to golema snaga koje počesto nismo niti svjesni. Ili pak odlazimo u krajnost pa od tih ljudi imamo potpuno kriva očekivanja i doživljavamo ih više kao stereotip, a manje kao dio velikog hrvatskog bića koje bi valjalo čuti, istražiti, privući, piše za Večernji list Božo Skoko.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost