Sam pogled na prostor u Hrvatskoj, kako se gradi i razvija, i laicima ostavlja gorak okus – tu nema ni reda niti plana. A kako je tek odgovornim arhitektima, onima kojima je profesija promišljati o prostoru i njegovom razvoju?

Marko Dabrović, suosnivač i jedan od pet partnera u arhitektonskom studiju 3LHD, u intervju za Poslovni dnevnik kaže da ih frustrira kako se urbanističko planiranje degradiralo tijekom posljednjih 30 godina. Odgovornost za to, kaže, snosi struka i politika. Osim o stanju u prostoru s Dabrovićem smo razgovarali i o poslovanju te razlikama u realizaciji projekata u Hrvatskoj i inozemstvu.

3LHD je najnagrađivaniji i najpoznatiji arhitektonski studio u Hrvatskoj. Što je bilo presudno za stjecanje tog statusa do kojega, posve sigurno, nije bilo lako doći?
Jako je lijepo čuti takve epitete, i to je velika potvrda našeg dugogodišnjeg rada. Uspjeli smo održati entuzijazam kroz sve ove godine, što smatramo ključnim. Naš uspjeh leži u timskom radu, jasnoj viziji i spremnosti na kontinuirano učenje. Od samih početaka trudili smo se pomaknuti granice u arhitekturi, uvijek usklađujući suvremeni izričaj s poštovanjem prema lokalnom kontekstu. Ta kombinacija pomogla nam je da se istaknemo i ostvarimo prepoznatljivost.

Je li teže doći do uspjeha i priznanja ili održati taj status?
Doći do uspjeha zahtijeva veliku posvećenost i inovaciju, no održavanje statusa donosi dodatni izazov jer podrazumijeva kontinuiranu izvrsnost i prilagodbu tržišnim trendovima. Osim toga, treba balansirati između kvalitete, troškova i rokova u svakom projektu, što s vremenom postaje sve zahtjevnije.

U privatni posao ste krenuli odmah nakon fakulteta, prije 30 godina, 1994., sa četvoro kolega koje je spojio jedan međunarodni natječaj na koji ste se javili. Možete li usporediti tadašnje uvjete poslovanja s današnjim?
U posao smo krenuli kao studenti kad smo, zahvaljujući profesoru Marijanu Hržiću, dobili priliku raditi na prvom zajedničkom projektu u Seattleu, koji je postao manifest naše vizije i temelj budućeg rada. Na osnivanje vlastitog ureda potaknula nas je pobjeda na natječaju za Hotel M u Zagrebu. Uvjeti 1994. bili su mnogo teži jer nismo imali podršku i infrastrukturu kakva postoji danas.

Arhitektura u Hrvatskoj tada se borila s posljedicama rata i nedostatkom investicija. Danas su alati i tehnologija značajno napredovali, no administrativne prepreke, dugački procesi izdavanja dozvola i nedostatak strateškog urbanizma i dalje nas usporavaju. Arhitektura je danas puno kompleksnija nego prije dva ili tri desetljeća. Ne možemo je zamisliti bez integracije različitih disciplina. Zgrada više nije samo prostor za život, već svojevrsni suvremeni stroj koji mora ispuniti razne funkcije. Klijenti su puno informiraniji i shvaćaju da je arhitektura investicija, a ne trošak.

Kroz vrijeme smo shvatili i prednosti digitalizacije pa smo razvili i vlastitu platformu za kolaboraciju – VOLUM3. To nam je sada jedinstven alat koji je postao vrijedna prednost i za širu građevinsku industriju. Platforma, koja je započela kao startup, sada ima preko 3500 aktivnih korisnika i širi se na međunarodno tržište. Također smo stvorili poseban interni tim za upravljanje i razvoj platforme.

Koliko se vaša uloga osnivača 3LHD promijenila u vođenju kompanije?
Na početku smo svi radili sve – od projektiranja do marketinga. S vremenom, naša uloga partnera se promijenila u smjeru strateškog i kreativnog vođenja i mentorstva. Danas se više fokusiramo na širu sliku i dugoročne planove, dok tim preuzima operativne zadatke.

sigurnost podataka

Što se događa s ispisom u oblaku i zašto su tvrtke sve opreznije?

INOVACIJA

Ovo smo oduvijek željeli: Zubarska stolica koja pruža vrhunsko wellness iskustvo   

Prva smo arhitektonska tvrtka koja je 2004. uvela profesionalni menadžment, uveli smo i uloge projektanata voditelja – naš ured se prilagođavao rastu kroz osnaživanje novih uloga. Kontinuirano smo razvijali organizaciju unutar ureda, što je bilo ključno za naš rast i profesionalizaciju. Prije osam godina imenovali smo novu partnericu Paulu Kukuljicu čime smo omogućili daljnji rast tvrtke.

Koliko su se promijenili standardi u struci?
Standardi su postali rigorozniji, što je pozitivno u smislu kvalitete izvedbe i održivosti. Međutim, u Hrvatskoj često kaskamo za zapadnim tržištima, posebno u implementaciji suvremenih regulativa poput održive gradnje i kružnog gospodarstva. Postoji pomak prema većem naglasku na kvalitetu u arhitektonskoj profesiji, ali proces javne nabave i dalje često daje prednost najnižim ponudama, što može ugroziti kvalitetu projekata.

Smatramo da bi javna nabava za urbanističko planiranje i arhitektonske usluge trebala biti ukinuta, jer takve usluge treba gledati kao dugoročnu investiciju koja potiče kreativnost i izvrsnost. Osim toga, struka se značajno promijenila. Sve više ulažemo u specijalizaciju, s timovima koji se bave interijerima, građevinskim detaljima, BIM modeliranjem i vizualizacijama.

Tehnologija je također ključna; koristimo BIM softver i cloud platforme poput VOLUM3 za bolju koordinaciju i suradnju u projektima. Održivi dizajn postao je standard, a obuhvaća energetski učinkovita rješenja, održive materijale i pažnju prema kontekstu. Danas se natječemo ne samo na domaćem nego i na globalnom tržištu, što dodatno podiže standarde naše profesije.

Kako biste općenito ocijenili stanje u prostoru koje se nama laicima čini priličnom lošim? Čini se da je nestalo prostornog planiranja.
Stanje u prostoru često odražava nedostatak sustavnog planiranja. Prostorni planovi se tretiraju kao popis postojećeg stanja bez ikakve vizije. Grad se razvija prema katastarskim česticama i razvojem individualnih pothvata. Ne postoji šira slika ni “strateški plan”. Više manje se razvoj vodi prema interesima investitora, a strateško razmišljanje dugoročno nedostaje.

Time se narušava kvaliteta života i funkcionalnost prostora. Već 30 godina radimo u Hrvatskoj i često nas frustrira kako se urbanističko planiranje degradiralo tijekom tog vremena. Umjesto da se razvijaju postojeće urbane zone, Hrvatska se širi prema periferiji, što rezultira gradovima s niskom gustoćom naseljenosti i visokim infrastrukturnim troškovima. Takav razvoj je neodrživ, kako ekološki, tako i ekonomski. Posebno nas brine trend “apartmanizacije” obale, gdje se stanogradnja percipira kao javno dobro, dok se hoteli često doživljavaju kao privatni interes.

U stvarnosti, mnogi stanovi na obali koriste se za turističke najmove, što dovodi do prenamjene obale bez odgovarajućeg plana za parkiranje, kanalizaciju i očuvanje okoliša. Dodatno, državne i nedavno privatizirane tvrtke često koče urbani razvoj zadržavanjem zemljišta koje im više nije potrebno za prvobitnu svrhu. Apsurdno je da takve tvrtke žele profitirati od preuređenja zemljišta koje su dobile za javne potrebe. Urbanističko planiranje u Hrvatskoj suočava se s ozbiljnim izazovima.

Planovi se često izrađuju bez temeljitih studija i ignoriraju društveni i ekonomski kontekst. Potrebno je uključiti širi spektar stručnjaka – urbaniste, arhitekte, pejzažne arhitekte, sociologe i ekonomiste – te poboljšati razumijevanje urbanizma u javnosti i medijima. Unatoč izazovima, vjerujemo da se kroz bolje planiranje, obnovu urbanih zona i balans javnih i privatnih interesa može značajno unaprijediti kvaliteta života u hrvatskim gradovima.

Tko je kriv za takvu situaciju?
Krivnja leži na nerazumijevanju problema. Nismo sazreli kao društvo da bi shvatili koliko nas košta loš urbanizam. Za trenutačno stanje prostornog razvoja u Hrvatskoj krivnja leži na više dionika – stručnoj javnosti koja nedovoljno jasno artikulira probleme, zatim državnim tvrtkama, vladi i političarima na svim nivoima od županija do gradova. Državne tvrtke često blokiraju urbani razvoj zadržavanjem vrijednog zemljišta koje im više nije potrebno.

To zemljište ostaje neiskorišteno zbog sporosti upravljanja i nedostatka jasne vizije. U Hrvatskoj nismo uspjeli razviti politike koje bi prioritet stavile na obnovu brownfield lokacija unutar gradova. Umjesto razvoja u urbanim područjima, podržava se širenje na periferiji, što stvara infrastrukturne troškove i ovisnost o automobilima. Političarima, s druge strane, nedostaju vizije i oslanjaju se na zastarjele procedure koje koče planiranje.

Potreban nam je transparentniji, strateški pristup urbanizmu koji uključuje obnovu brownfield zona, poput Gredelja u Zagrebu ili Delte u Rijeci, i stavlja fokus na revitalizaciju gradova. Također, treba bolje definirati javni i privatni interes u razvoju – apartmanizacija obale i njezine negativne posljedice jasno pokazuju koliko je nužno mijenjati pristup prostornom razvoju.

Kako Zagreb stoji po pitanju uređenosti i funkcionalnosti? Ima li u Hrvatskoj primjera grada kojim se u urbanističkom smislu dobro upravlja?
Zagreb se razvija po inerciji, nakon zadnjih velikih državnih investicija za vrijeme Univerzijade i par bljeskova POS-a, sve se svelo na parcelacijski urbanizam. Moguće je da postoje neke manje sredine i gradovi u kojima se osjeća benefit dobrog upravljanja. U tim sredinama je puno lakše direktno pomoći stanovništvu. Radili smo s općinom Bale, koja je bila jedna od najsiromašnijih općina u Istri, kojoj je prijetilo odumiranje.

Dobrom prostornom strategijom povećala je broj stanovnika i postala pozitivan primjer upravljanja prostorom. Veliki gradovi traže dugogodišnje sustavno planiranje. U svim velikim gradovima ne postoji jasna vizija i borba s problemima nedostatka razvoja. Stvaranje kvalitetnih urbanih cjelina ključno je za ekonomsku i ekološku održivost, kao i za očuvanje kulturnog identiteta grada. Ključne brownfield lokacije u Zagrebu su Gredelj, kao prirodno proširenje centra grada, i Velesajam, koji može postati novo urbano središte Novog Zagreba. Aktivacija ovih prostora podigla bi vrijednost imovine, smanjila pritisak na periferiju i omogućila stvaranje novih urbanih sadržaja u gradskim središtima.

Gredelj i Velesajam su ključne točke koje mogu redefinirati Zagreb. Slične prilike kriju se i u drugim gradovima diljem Hrvatske. Osim revitalizacije urbanih sredina, ovakvi projekti otvaraju mogućnost za reguliranje cijena nekretnina – gradovi regulacijom cijene nekretnina u svojem vlasništvu mogu znatno utjecati na stanje na tržištu. Primjerice, u Zagrebu postoji preko 2.000.000 četvornih metara koji ne služe svrsi a nalaze se u javnom vlasništvu. Odličan primjer su europske metropole koje su od 2000. do danas industrijsku infrastrukturu, željeznice, pošte, luke iz centara gradova izmjestile na periferiju.

Projektom Barcode u Oslu prenamijenjeno je bivše pristanište i industrijska zona u središnjem Oslu; South Axis ili Južna os Amsterdama je novo urbano središte koje se razvija na vrhunskoj međunarodnoj lokaciji u blizini vlaka; Arnulfpark u Münchenu uspješan je primjer revitalizacije i razvoja zone u neposrednoj blizini željezničke pruge, središnji pješački potez je okosnica naselja; Europaallee u Zurichu je referentni primjer revitalizacije i razvoja zone u vlasništvu Švicarske željeznice i Pošte; projektom HafenCity Hamburgu je prostor na kojem su se nalazila lučka skladišta i silosi transformiran u moderne objekte za stanovanje i poslovne prostore.

Poznati ste po brojnim projektima, poput hotela Lone i Kampusa Rimac. Radite li više u Hrvatskoj ili u inozemstvu?
Nakon korone većina naših projekata odvija se u Hrvatskoj, ali i dalje smo prisutni na međunarodnom tržištu. U izgradnji je projekt rive u lučici Grignano, u Italiji pored Trsta i radili smo veliki masterplan u Bakuu u Azerbajdžanu. U zadnjih nekoliko godina sudjelovali smo na natječajima na otoku Megalonisos u Grčkoj za Six Senses, radili smo natječaj za muzej u Podgorici, Expo centar u Albaniji.

Koji vam je projekt bio najzahtjevniji i zašto?
Projekt 3LHD je najdugoročniji i najzahtjevniji projekt. 30 godina bavimo se upravo projektom ureda, kao neiscrpnim izvorom kreativnog stvaranja radnog okruženja za arhitekturu. U 30 godina radili smo projekte raznih tipologija s različitim klijentima, svaki od njih donio je svoje izazove. Hrvatski paviljon za Expo izložbu u Japanu je bio izazovan jer nam je to bila prva realizacija u drugoj zemlji.

Intervencije u javnom prostoru, poput Mosta hrvatskih branitelja ili Splitske rive, uvijek su posebno izazovne zbog intenzivne reakcije javnosti. U isto vrijeme, javne građevine poput Centra Zamet ili Sportske dvorane Bale imaju izuzetan utjecaj na lokalnu zajednicu. Hotel Lone u Rovinju bio je prvi veći hotelski projekt na hrvatskoj obali nakon gotovo dva desetljeća. Omogućio nam je da okupimo najbolju domaću kreativnu scenu i postavimo nove standarde u hotelskoj arhitekturi.

Koje su razlike realizacije projekta u Hrvatskoj i na tržištima zapada?
Na zapadnim tržištima procesi su efikasniji, a investitori često imaju veće razumijevanje dugoročnih koristi kvalitetne arhitekture. U Hrvatskoj su često prisutni pritisci na troškove, što zna utjecati na kvalitetu izvedbe. Investitor u Njemačkoj ili Švicarskoj zna jasan raspon unutar kojeg se kreće investicija u projekt – 10 do 15 posto vrijednosti građenja – ali isto tako zna i jasno što će dobiti kao rezultat rada projektanata. Kvaliteta projekta je definirana standardima.

Kako stvari stoje i koje su razlike vani i u Hrvatskoj po pitanju javnih natječaja?
Javni natječaji u Hrvatskoj su često manje transparentni nego u zapadnim zemljama. Vani su kriteriji jasniji, a proces odlučivanja brži, što motivira arhitekte na sudjelovanje. U svijetu postoji proces pretkvalifikacije na natječajima. U Hrvatskoj tvrtka koja je tek osnovana može dobiti posao bez ikakvih referenci. Sudjelovali smo na natječaju u Torontu za hokej dvoranu u bivšem lučkom području Portlands, angažman u prvom krugu bio je bez honorara, a drugi krug u koji su bile pozvane tri tvrtke koje su se kvalificirale je plaćen. U Hrvatskoj je potpuno normalno očekivati besplatan rad projektanata. To je praksa koja omalovažava struku i s njom treba što prije prestati.

Zeleno i održivo se propagira u svim sektorima, posebno u gradnji. Koliko je ono, posebno u Hrvatskoj, zaživjelo?
Građevinski sektor u proizvodnji materijala, gradnji i energiji za održavanje zgrada generira 39 posto Co2 koji nastane u svijetu. Osvješćivanje našeg sektora je jako bitno za dekarbonizaciju. U Hrvatskoj ne postoji jasna strategija niti obaveza projektiranja nisko karbonskih zgrada, pogotovo ne kružnog gospodarstva. Shodno tome ne postoje ni konzultanti koji imaju iskustva projektiranja. Na svim važnim projektima surađivali smo s tvrtkama koje imaju međunarodno iskustvo poput Transsolar i Atelier Ten.

Kakva vam je bila prošla poslovna godina i kakva su očekivanja u ovoj?
Prošla godina bila je izazovna, ali uspješna, imali smo promjene na čelu tvrtke. Vladimir Karmelić je postao naš novi direktor. Ostvarili smo rast u odnosu na prethodnu godinu od oko pet milijuna eura. Završena je prva faza Kampusa Rimac, proizvodni pogon veličine 75.000m2 i otvoren je Hotel Keight u Opatiji. Imamo otvorenih 5 gradilišta koja su započeta prošle godine: Hotel Argentina u Dubrovniku, Hotel Marjan u Splitu, Hotel Amauris u Splitu, Autobusni kolodvor Žabica u Rijeci, Riva u lučici Grignano kraj Trsta.