Profesor zagrebačkoga Pravnog fakulteta Mihajlo Dika, tvorac Ovršnog zakona iz 1996., uvjeren je da treba dati šansu novom konceptu prisilne naplate dugova putem javnih ovršitelja, koji je stavljen na čekanje do polovice ove godine, ali u sklopu sveobuhvatnih izmjena novoga Ovršnog zakona.

Brojne su kritike na račun tog zakona, a pitanje je i hoće li Vlada ukinuti javnoovršiteljsku službu. Što će biti vaš prijedlog?
Mislim da bismo trebali krenuti tragom zemalja koje imaju javnoovršiteljsku službu. Možemo se nadati da će ona uspješno profunkcionirati kao što to jest javnobilježnička. Na temlju 40 godina rada na fakultetu i bavljenja procesom mogu posvjedočiti da država u Hrvatskoj nije ništa učinila da bi pametno organizirala ovršno pravosuđe. Nikad nije bilo sustavnih pokušaja educiranja sudskih ovršitelja, sudskih savjetnika i sudaca koji će obavljati ovršnopravnu funkciju. Redovito su početnicima davali da se bave ovrhom, a čim bi sazrjeli, prebacivali su ih u parnicu. Država je pokazala da nije bila u stanju uspješno organizirati tzv. sudsku ovrhu, a neće ni biti u dogledno vrijeme jer nema sredstava.

Je li točno da bi naš pravni sustav bio paraliziran bez uloge javnih bilježnika koji su preuzeli dio sudske nadležnosti u nespornim predmetima?
Da. Administracija se voli hvaliti smanjenjem broja predmeta na sudovima. No, to je izravni efekt toga što su javni bilježnici preuzeli nekoliko stotina tisuća ovršnih predmeta na temelju vjerodostojne isprave i ostavina. U usporedbi s drugim sustavima dali smo im i niz ovlasti na području založnopravnoga i fiducijarnog osiguranja naplate tražbina. Sudove je to rasteretilo potrebe vođenja mnogih parnica, a ponekad i sudske ovrhe. Bilježništvo djeluje s visokom razinom pravne sigurnosti, ima veliku preventivnu ulogu, više od tisuću zaposlenih, uglavnom pravnika, što je gotovo 50 posto sudačkoga aparata. Trebalo bi im povjeriti i izvanparnične predmete te dati veću ulogu u osiguranju dokaza i propisati više naknade kod golemih iznosa nasljedstava, od čega bi i država imala financijsku korist.

Što mislite o uvjetima u kojima bi nova ovršiteljska privatno-javna služba počela rad? Je li društvena klima nepoticajna za refomu zbog nezaposlenosti, stečajeva i nelikvidnosti, lošeg stanja na tržištu nekretnina?
Imovinsko-pravna odgovornost ključno je pitanje o kojem ovisi poštovanje pravnog poretka. Potrebna nam je efikasna ovrha želimo li izaći iz začaranoga kruga neplaćanja i mentaliteta koji vodi računa o položaju dužnika. Što znači neplaćati obveze? Zar ćemo svima koji su uspješni neprekidno stavljati utege na noge, rušiti konkuretnost kroz nemogućnost naplate, samo zato da bi neki i dalje živjeli iznad svojih mogućnosti? Istina je da stanje na tržištu vrlo ozbiljno može utjecati na provedbu ovrhe i može donijeti velike probleme. No, cijene onoga što treba unovčiti treba obarati do one granice do koje je tržište to spremno kupiti jer dužnici moraju početi plaćati dugove.

Zašto bi se nova služba državi financijski isplatila?
Država je na javnim bilježnicima uštedjela nekoliko stotina milijuna do milijardu kuna godišnje u usporedbi s prijašnjim sustavom. S javnoovršiteljskom službom imala bi izravnu uštedu od nekoliko stotina milijuna kuna, a posredna korist je efikasnost ovrhe. Mogla bi i zaraditi kao što zarađuje na bilježništvu od milijadu i pol kuna do dvije godišnje. Velik broj ovršnih sudaca, savjetnika i sudskih ovršitelja oslobodio bi se za druge poslove. Veći broj njih mogao bi se prebaciti u zemljišne knjige, čime bi se konačno ažuriralo stanje u ključnim imovinsko-pravnim evidencijama. Mogli bismo računati i na manji broj zaostataka u parničnom postupku. Nekoliko stotina novih radnih mjesta otvorilo bi se u novim uredima, a posredno bi dvije-tri tisuće ljudi moglo živjeti od javnoga ovršiteljstva. Pozitivni efekti od povećanja discipline plaćanja i preventivne funkcije nove službe počeli bi se osjećati u roku godinu dana od njezina uvođenja.

Što je glavni rizik od zadržavanja sudske ovrhe?
Ako najveći vjerovnici – banke – imaju ugrožene plasmane, oni bi mogli povećati cijenu novca, što bi zabilo nož u leđa gospodarskom oporavku. Novac i ulagači čak bi mogli pobjeći iz Hrvatske ako bi sudovi i dalje bili zagušeni, a položaj vjerovnika ostao trajno vrlo težak. Nedavno sam bio šokiran slučajem ovrhe koja traje 15 godina i vjerovnici su tek sad počeli dobivati svoj novac.

Tko će jamčiti da će novi sustav biti pravedan?
Imamo kriterije za izuzimanje od ovrhe koji su vrlo ozbiljni, čuvaju dignitet dužnika i osiguravaju elementarnu egistenciju. Socijalni slučajevi ne bi smjeli biti teret pojedinih vjerovnika nego države, pa bi ih u novom zakonu trebalo odvojiti od ostalih dužnika. Što se tiče ovlasti, laž je da bi bez sudskog naloga javni ovršitelji mogli ulaziti u tuđe stanove. Za svaki takav slučaj mora postojati sudski nalog, kao što ga treba i policija. Iskustvo pokazuje da i kada javni ovršitelj dođe bez naloga dužnici mu omogućuju da obavi posao, te onda do izražaja dolazi mogućnost dogovora s dužnikom. Oni smiju posredovati između vjerovnika i dužnika u pregovorima o reprogramiranju duga i neprisilnim metodama plaćanja.

Odluči li Vlada podržati taj koncept, hoće li trebati snažnu kampanju informiranja javnosti s jasnim porukama?
Uvijek će biti ljudi koji neće biti zadovoljni efikasnom ovrhom, a to su oni koji neće biti zadovoljni efikasnim pravnim sustavom. To je isto kao da se potencijalni kriminalci bune protiv toga što postoji USKOK i što je pojačana njihova odgovornost. Građanima će trebati mnogo toga objasniti. Najprije to da zbog manjine onih koji neuredno plaćanju svoje obveze, iako ih mogu platiti, ili onih koji žive iznad svojih mogućnosti, svi plaćamo više cijene javnih usluga jer pokrivamo i njihove dugove. Mora im se reći da učinkovita ovrha polazi od premise da svaki dužnik plaća svoj dug i da se time dokazuje imovinsko-pravna odgovornost.

sigurnost podataka

Što se događa s ispisom u oblaku i zašto su tvrtke sve opreznije?

INOVACIJA

Ovo smo oduvijek željeli: Zubarska stolica koja pruža vrhunsko wellness iskustvo   

Je li pretpostavka za taj sustav razvijena građanska svijest?
Neodrživo je shvaćanje po kojem ako netko nešto ima to treba i zadržati, pa makar to ostvario na račun drugih. Građani trebaju shvatiti da se i za mali dug odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Pošten dužnik pokušat će unovčiti svoju imovinu i podmiriti svoju obvezu, a nitko ga u tome ne spriječava ni danas. Taj potez najavljuje i nova Vlada zbog plaćanja dugova države. To se zove odgovorno ponašanje. No, onoga koji ima imovine na kojoj se može provesti ovrha i čeka da mu na vrata pokuca sud i javni ovršitelj, a sam ne pokuša unovčiti svoju imovinu i platiti dug, trebalo bi zakonski potaknuti na to. U Engleskoj bi takav dužnik bio jako strogo kažnjen za neposluh. Kad engleski sudac naredi plaćanje duga, a dužnik ga ne plati iako prodajom imovine može doći do novca, može ga kazniti neograničenom novčanom kaznom i dvogodišnjom zatvorskom kaznom zbog iskazivanja prkosa sudu. Suprotan tome primjer je ovrhe iz razdoblja Hitlerove Njemačke, kad je nacistički sudac bio ovlašten ocijeniti kome je potrebno ono na čemu treba provesti ovrhu: vjerovniku da se namiri ili dužniku da to zadrži.

Je li odmah potreban i zakon o osobnom stečaju?
Oba zakona morala bi ići u istom paketu jer to traži logika ovrhe. Ovdje je riječ o prisilnoj naplati od dužnika koji ima dovoljno imovine da se svi njegovi vjerovnici mogu namiriti odvojeno i u cijelosti. Ako je nema dovoljno, ide u stečaj. Trebamo propis koji neće donijeti brisanje dugova nego uspostavljanje kontrole nad prihodima i imovinom dužnika. Ako Njemačka, koja je mnogo financijski sređenija od Hrvatske, ima više od sto tisuća osobnih banktrota godišnje, Hrvatska, koja je i mnogo manja, mogla bi ih imati između pet i deset tisuća godišnje.

Ima li novi Ovršni zakon lošija rješenja za vjerovnike u provedbi ovrhe pomoću javnih ovršitelja od sudske ovrhe?
Nizom rješenja vjerovnici su dovedeni u teži položaj nego po prijašnjem zakonu. Uz već poznate kritike, recimo i to da predviđa znatno težu provedbu ovrhe protiv države nego po starom zakonu. K tome, sud je vezan prijedlogom predmeta ovrhe koji postavi ovrhovoditelj, dok javni ovršitelj nije. Apsurdno je da on može odbiti prijedlog vjerovnika koji ima hipoteku na nekretnini dužnika a zatraži provedbu ovrhu na nakretnini, te da ovršitelj odlučuje hoće li vjerovnik čekati i deset godina na naplatu iz plaće dužnika. Mnogo je neshvatljivo loših odredaba koje treba preurediti.

Što je rješenje za ovrhu državnih tražbina?
Kad bih bio na mjestu ministra financija Slavka Linića, razmislio bih o korištenju javnih ovršitelja u poreznim ovrhama. Trebalo bi zadržati novo rješenje da se njih koristi za provedbu poreznih ovrha na nekretninama dužnika i još bi im trebalo dati i ovlast za prodaju pokretnina dužnika kod poreznih ovrha. Tako bi efikasnost naplate poreznih obveza znatno porasla, a smanjio bi se teret presije na uredne platiše. Država bi mogla smanjiti broj poreznih službenika, a smanjila bi se i mogućnost korupcije.

Struku zvali kad je sve bilo gotovo

Je li točno da je važan reformski zahvat u ovršno pravo kao što je prijenos dijela ovrhe sa sudova pripremljen bez sudjelovanja stručnjaka iz prakse?
Novi ovršni zakon pripremljen je u Ministarstvu pravosuđa u radnoj skupini u čiji rad nisam imao uvida. Kad je nacrt bio gotov, formirano je povjerenstvo u koje su uključili mene te Ivicu Crnića i druge ovršne sručnjake. Na sastanku kojem je prisustvovalo 20-ak osoba prezentiran nam je tekst uz napomenu da mora hitno na Vladu. Nije bilo mogućnosti ni za konstruktivnu kritiku, ni za rad na poboljšanju teksta. Osobno sam se pasivizirao i u izradi tog zakona nisam sudjelovao.