Clubu Adriatic, turističkoj tvrtki koja objedinjuje niz bivših vojnih hotelskih kapaciteta, koja je u stopostotnom vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju, prošla je godina donijela novoga čelnog čovjeka, ali, kako se čuje, i prve ozbiljnije financijske probleme. Novi direktor Cluba Adriatic Marino Buljanović, inače predsjednik Turističke zajednice Zadarske županije s dugogodišnjim poduzetničkim iskustvom u turističkoj djelatnosti, potvrdio je u razgovoru za Poslovni dnevnik informacije kako kasne plaće za dvjestotinjak zaposlenika. “Točno je da u prosincu nismo isplatili plaće, a razlog tome je blokada računa tvrtke”, pojašnjava Buljanović, uvjeren da će se ta situacija vrlo brzo rasplesti.

HFP redovito pomaže tvrtke iz portfelja. Kako to da vi niste dobili pomoć svog vlasnika?
Zatražili smo pozajmicu te dopuštenje za kreditno zaduženje u iznosu od 10 milijuna kuna kako bismo se mogli pripremiti za iduću turističku sezonu. Očekujem da će to pitanje biti riješeno na prvoj sjednici Upravnog odbora HFP-a i da ćemo moći nastaviti s aktivnostima za iduću sezonu. Sam Club Adriatic inače nije kreditno preopterećena tvrtka i u tom smislu nema problem. Dapače, zaduženje od 30 milijuna kuna nije veliko u odnosu na resurse kojima Club Adriatic raspolaže, a samo vrijednost onih koje su u temeljnom kapitalu procijenjena je na 108 milijuna kuna, s tim da najveći dio imovine zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa još nije u temeljnom kapitalu tvrtke.

Tko je blokirao Club Adriatic?
Club Adriatic obično se u ovom dijelu godine suočava s teškoćama u financiranju, s tim da je ove godine to izraženije. Parafiskalna su davanja poput onih za Hrvatske vode i komunalne naknade porasla 100 posto, a imamo i specifičan problem što je, još kad smo osnovani, s djelatnicima koji su iz MORH-a prešli u Club Adriatic potpisan sporazum kojim se zadržava prethodna razina plaća uz 8-postotni godišnji rast, zbog čega su njihove plaće u prosjeku oko 5800 kuna, dok je prosjek na razini branše 2900 kuna. I to je jedna od tema koju moramo raspraviti sa sindikatom.

Kakva je za Club Adriatic bila prošla sezona, koliko je gostiju bilo ovog ljeta u vašim objektima i je li to dovoljno za preživljavanje tvrtke?
Ostvarili smo oko pola milijuna noćenja. Prema broju gostiju to je odličan rezultat, no nažalost ne i u novčanom smislu. Prošla je sezona imala osjetno kasniji “booking”, što se odrazilo i na cijene koje su bile na granici ekonomske isplativosti. No u međuvremenu smo se nešto bolje organizirali za sljedeću turističku sezonu i okrenuli se novim tržištima. Dosad su dominirali gosti iz Češke, a za iduće ljeto očekujemo više gostiju iz Mađarske, Slovačke i Poljske, kao i gostiju s hrvatskog tržišta.

Kakva su očekivanja za predstojeću sezonu?
Prošla sezona, ukupno gledajući, nije bila teška kako se očekivalo i prognoziralo na početku, no 2010. će biti pravi test i prava recesijska godina, a kakav će utjecaj imati u prvom redu ovisit će o tome hoće li u turizmu biti pozitivnog razmišljanja. Što se Cluba Adriatic tiče, teško je sa sigurnošću predviđati, no za iduću sezonu računamo da bismo mogli prvi put od osnutka imati pozitivno poslovanje.

Ljetos su premijerka Kosor i predsjednik Mesić održali sastanak radi aktiviranja tzv. vojnih turističkih resursa te je dogovoreno formiranje povjerenstva koje će predložiti model. No nema informacija ni o povjerenstvu ni o aktivnostima.
Club Adriatic nije uključen u to povjerenstvo koje čine predstavnici resornih ministarstava gospodarstva i turizma te Hrvatskog fonda za privatizaciju, što je dakle struktura vlasnika. Dobro je da se o tome konačno razgovara. Nažalost, više nismo u situaciji u kojoj smo bili kada je 2002. osnovan Club Adriatic. Tada je zamišljeno da Club Adriatic samo privremeno objedini sve nekretnine koje je vojska prenijela HFP-u te da upravlja njima do dolaska privatnih partnera ili novih vlasnika. Danas, više nego prije, Club Adriatic treba ciklus ulaganja jer nastavljanjem pukog životarenja od sezone do sezone samo će svake godine donositi sve veće gubitke.

Bilo je nekoliko modela koji su se predlagali za Club Adriatic, a najviše se govorilo o javno-privatnom partnerstvu. Kakvom ste vi modelu skloni?
Doista bi trebalo izbjeći modele koje smo imali prilike vidjeti na Haludovu, Punta Skali ili Sunčanom Hvaru. Privatizacija kakva je na tim poduzećima primjenjivana nije se pokazala dobrim rješenjem i treba posegnuti za novim modelom. Nakon što sam upoznao situaciju u Clubu Adriatic, sklon sam da se objekt po objekt zasebno rješava kao “joint venture”. Mislim da privatizacija kakve smo dosad imali nije sretno rješenje jer otvara vrata špekulantima, a ne onima koji žele razvijati turistički projekt. Takvim modelom država bi ostala vlasnik tih vrijednih nekretnina koje strateški partner ne bi mogao hipotekarno zadužiti, već bi došao s kapitalom, donio “know how” i osigurao tržište. Za svaki bi se objekt osnivalo novo poduzeće u kojem bi država bez obzira na visinu ulaganja privatnog partnera participirala sa 50 posto te bi ubirala rentu. Takav pristup nije otkrivanje tople vode jer, primjerice, London je upravo sazdan na tom modelu.

Jeste li to iznijeli vlasniku?
Započeo sam s prezentacijom tog modela, primjerice u Agenciji za promociju izvoza i ulaganja, čije upravno vijeće sačinjava pet ministara. Gdje god sam iznio stavove, reakcije su bile pozitivne, no konačnu će odluku morati donijeti Vlada.

Građevinska industrija

‘Povjerenje investitora gradi se poštivanjem obveza, kvalitetom izvedbe i dobrom komunikacijom’

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske

Problem koji je kočio razvoj Cluba Adriatic neriješeni su vlasnički odnosi. Ima li napretka u tom pogledu?
Još smo u situaciji da je u temeljeni kapital društva unijeto samo Baško Polje, dok svi ostali hoteli koje je prepustila vojska čekaju rješavanje vlasničkog statusa. Najviše se postiglo u slučaju naselja Kupari gdje bi to pitanje moglo biti riješeno u idućih nekoliko mjeseci, nakon čega bi se konačno moglo početi razgovarati o Clubu Adriatic i modelu prodaje, o čemu će odlučiti Vlada. Za ostale objekte, baš zbog neriješenoga vlasničkog statusa, rješenje bi bilo “joint venture”, kojim se dakle ne privatizira nekretnina, već biznis.

Što država u međuvremenu, dok se ne donese konačna odluka o budućnosti tih nekretnina, treba poduzeti?
Problem turističkog sektora je nedostatak strategije. Mi još ne znamo kakav turizam u Hrvatskoj hoćemo i kako ćemo ga razvijati, uz izuzetak Istre i u novije vrijeme Zadra. U toj priči zapinje i naš slučaj. Club Adriatic izvorno nije ni osnovan da bi se razvijao u poseban turistički brend. Kako u međuvremenu nije provedena namjeravana privatizacija, a nisu ni osigurana državna sredstva za ulaganje, svi su objekti ostali u nižoj kategoriji od uglavnom dvije zvjezdice i usmjereni su nužno na goste slabe izvanpansionske potrošnje, uglavnom s istočnoeuropskog tržišta. Bilo bi nužno omogućiti ulaganje u objekte i povećati kvalitetu kapaciteta barem za jednu zvjezdicu. Time bi se produljilo sezonu barem za dva mjeseca, što bi omogućilo lakše preživljavanje do konačne odluke o svakoj od nekretnina iz sustava Cluba Adriatic.

MORH bi gasio Club Adriatic

Više su puta iscurile informacije iz HFP-a i Vlade kako vojska želi vratiti vojne nekretnine iz Cluba Adriatic pod svoje okrilje. Je li to točno?
Točno je da MORH želi neke od tih nekretnina i traži čak i gašenje Cluba Adriatic. Međutim, to je sada i nemoguće izvesti jer je ovih proteklih godina Club Adriatic postao živo tijelo sa svojim dugovanjima i potraživanjima, zaposlenicima i tehnički je to vrlo složeno izvesti, a s druge strane nejasna je i svrha takvog raspleta. Tumačenja kako trebaju te kapacitete zbog osiguranja odmora hrvatskih vojnika s povratka s mirovnih misija ne drže vodu jer bi to značilo da takvih vojnika ima više od 180.000. Osim toga ako i postoji takva potreba MORH-a, zar ne bi bilo logičnije da s Clubom Adriatic uđe u zajednički projekt?