Želja da sjednica Glavnog odbora SDP-a s kojeg je sazvana izvanredna izborna konvencija za 2. lipnja bude lišena disonantnih tonova, napetosti i kontroverzi, a da demonstrira snagu i jedinstvo stranke ostala je neuslišana. Neočekivana najava Zorana Milanovića na kraju same sjednice GO-a da će se kandidirati za predsjednika stranke naljutila je veći dio stranke jer je, kako tvrde, postojao dogovor da se u subotu još ne ide s kandidaturama i da se pokuša cijelu stvar vratiti u statutarne okvire, u kojima je jasno propisan kandidacijski postupak. Dodaju kako je time iskočio iz dogovora, zloupotrijebio i zasjenio sjednicu GO, osiguravajući sebi medijski prostor na štetu stranke koja je namjeravala u subotu poslati poruku početka izlaska iz krize. Time je sebi osigurao i stratešku prednost pred ostalim kandidatima i mjesto u medijskim anketama koje će sigurno uslijediti, dodaju, što je, po njihovoj procjeni, učinio znajući da nema unutarstranačku potporu i bez uvjerenja da će neki ogranak stati iza njega pa zato ide na medijsku prisutnost. Ako mu je to bio naum, Milanović je u tome i uspio – završio je kao prva vijest u elektronskim medijima i dospio na sve naslovnice.

Način kandidiranja
Protivnici Milanovićeve kandidature na dušu mu osobito stavljaju to što želi biti predsjednik stranke, a ignorira stranački ustav – statut, koji propisuje način kandidiranja za stranačke dužnosti i nigdje ne navodi postupak samokandidiranja, nego preko ogranaka, osim na samoj konvenciji kada je za isticanje kandidature potrebno prikupiti 50 potpisa delegata. S druge, pak, strane, oni bliski Milanoviću tvrde kako nikakvog dogovora o nespominjanju kandidatura na subotnjem GO-u nije bilo pa ga nije mogao ni prekršiti. Štoviše, njemu u prilog ističu da je pobrao pljesak na sjednici što baš nije uobičajeno za “uštogljeno tijelo poput Glavnog odbora”. I sam je Milanović rekao u subotu kako je ovo 2007. godina i da je najnormalnije da se sam kandidira, a njegovi će pobornici dodati kako “nismo valjda u 1954. godini i kolhozima pa da nas netko drugi mora kandidirati”. Statut je, kažu, pisan u djevičanskom vremenu kada je bio jedan predsjednik i nigdje u njemu ne piše da se netko ne može sam kandidirati, što bi bilo katastrofalno za demokratsku stranku. Vjeruju i kako Milanović kao moderan političar, s vizijom, može modernizirati i socijaldemokraciju u Hrvatskoj upozoravajući kako je “u pitanje došao opstanak vrste”. “Ljudi ne vole ni kad se sam pozoveš na kavu, a kamoli kada se sam kandidiraš za predsjednika”, ili “i ja sam dva puta na televiziji gledao operaciju, ali ne mislim da zato mogu biti šef kirurgije”, samo su neki od stavova koji su stali na put Milanovićevoj kandidaturi, kojima se prije svega aludira na njegovo neiskustvo u izbornom procesu jer nikada još nije izašao na izbore. I sedam kriterija za šefa stranke koje je GO prihvatio kao preporuku na prijedlog Borisa Šprema ne idu na ruku ambicioznom Milanoviću jer jedan od njih kaže da “mora imati političkog iskustva u bitkama za ostvarenje programa SDP-a”. Za sada Milanović odbija intervjue i dodatno medijsko eksponiranje, ali najavljuje “akcije o kojima će se vrlo brzo čuti”, kojima očito namjerava okrenuti unutarstranačko biračko tijelo u svoju korist. Osim što je dodatno uzburkao ionako već uznemirene unutarstranačke duhove, Milanović je svojim potezom zorno ukazao i na novo raslojavanje unutar SDP-a i okupljanje dijela stranke oko nove jezgre, koje je otpočelo povlačenjem Ivice Račana i istodobnim intenzivnim eksponiranjem Ljube Jurčića kao stranačkog kandidata za premijera. Jurčić je čak i otvoreno rekao kako je “negativno ako unutar SDP-a bude dominantna grupa koja želi naplatiti protekli rad samo u vlastitu korist i da bi za SDP bilo pogibeljno živjeti na staroj slavi”, aludirajući time na dugogodišnje SDP-ovo članstvo i dužnosnike, uvjetno rečeno, SDP-ove barakaše. Grupa oko Jurčića ili želi graditi neki novi SDP i za sada okuplja lobiste ideje da se njega izgura za premijerskog kandidata stranke, dok bi SDP vodio netko drugi.

Zbijaju redove
Navodno je za sada dvojba hoće li u konačnici kao svog kandidata za stranačkog lidera poduprijeti Milanovića ili Tonina Piculu, koji je također spominjan u tom kontekstu. Uz njih trojicu, u jezgru tog, uvjetno rečeno novog SDP-a ulazi i Ivan Račan, sin bivšeg predsjednika, s dosta utjecaja kod stranačkog pomlatka, Boris Šprem, predstojnik Mesićeva ureda, koji bi trebao osigurati predsjednikovu potporu tom projektu, Antun Vujić, Slavko Linić, Ante Kotromanović. Unatoč tome što sada žestoko agitiraju za projekt, uspije li, iz daljnje igre će ipak ispasti dio iskusnijih političara, koje već sada ocjenjuju isluženima. S druge strane ostaje, uvjetno, stari SDP sa Željkom Antunović, Matom Arlovićem, Milanom Bandićem, Zvonimirom Mršićem, Ivicom Pančićem i drugima, koji sada zbijaju redove prevladavajući međusobne animozitete. Bandić navodno čak i lobira da se Antunović izabere za predsjednicu, no neki kažu da to čini samo zato što mu odgovara da ona izgubi državne izbore i izgori unutar stranke, kako bi se njemu otvorio put na idućoj konvenciji.

Ronko: Razdvojiti dužnosti šefa stranke i premijera

Požeški župan Zdravko Ronko, koji je 2005. nakon Požege, premoćnim rezultatom uspio srušiti i Županiju kao dugogodišnju HDZ-ovu utvrdu, poručuje kako će, kada dođe trenutak izbora, za predsjednika stranke preferirati kandidata koji se dokazao svojim radom i iza sebe ima konkretne rezultate. Ronko smatra i da dužnosti šefa stranke i kandidata za premijera trebaju biti razdvojene, te se poziva na mandat koalicijske vlade kada je Račan bio premijer zbog čega je rad u stranci bio zapostavljen. SDP nema boljeg kandidata za premijera od Jurčića, no ostavlja prostor za definitivni stav dok ne bude poznato tko je sve u bubnju.